Nazma Khan je bangladeško-američka aktivistkinja iz New Yorka, poznata kao hidžab-aktivistkinja. Vodeći se vlastitim iskustvom diskriminacije, islamofobije i stereotipa i slušajući iskustva drugih, odlučila je pokrenuti kampanju u kojoj je pozvala žene svih vjera i nacionalnosti da probaju nositi hidžab jedan dan, kako bi podigla svijest o društvenom pritisku kojem su svakodnevno izložene pokrivene žene, posebno onda kada ih društveni kontekst svodi samo na taj identitet. Uradila je to 1. februara 2013. godine, koji se od tada obilježava kao Internacionalni dan hidžaba.
A šta ima kod nas? Zamotanih. Umotanih. Podbrađenih. Turbanuša. Zavijenih. S krpom na glavi. Zaostalih. Svetica. Heretkinja. O glavi mi rade i lijevi i desni i feministi i šovinisti, tik-tok šejhovi, moralisti, muškarčine, vjernici i nevjernici
A o glavi ti rade onda i na fakultetu, ulici, u društvu, porodici, kupovini, tramvaju, pozorištu, knjižari, na radnom mjestu, ljetovanju, zimovanju, u Bosni i svijetu.
Diskriminacija je sveprisutna. Marama kao najvidljivije vjersko obilježje postaje društveni fetiš, a pokrivenu svi žele staviti na njeno mjesto, ma gdje god to mjesto bilo.
Kao dobrodošlicu na fakultetu čuješ da profesorica ne vidi svrhu u tome da pokrivene studiraju jer se ionako nakon tri godine udaju pa onda džaba fakultet, jer ne rade ništa. Pa ti onda do četvrte godine ni ime ne mogu zapamtiti jer nas je puno i sve smo iste, k’o od iste majke rođene. Možda se i sažale ako pomisle da te babo natjerao pa ti preporuče da se probaš otkriti jer bi da te spase, k’o što je Buš spašavao Afganistanke. A šta ako ipak ne želiš njihovo spasenje i kad sam sigurna u izbor koji sam donijela i kad me ne treba spašavati i kad ne želim da se njihovi procivilizacijski svjetonazori dokazuju preko mog tijela? E onda postaje sve gore i gore.
Kada sam bivala uspješnija u onome što studiram i postala proaktivnija od ostalih kolegica i kolega postajalo je sve gore, iako sam odlična studentica i feministkinja i aktivistkinja i autorica. A, vjerovali ili ne i liberalna sam. I građanka. I Bošnjakinja
A ipak sam upitana kako se usudim? Dugo sam se osjećala kao da ne pripadam i da zauzimam nečije mjesto, da se moram objašnjavati i dokazivati da i ja zaslužujem pričati. I sve je ostalo isto. Na diskriminaciju se šuti, podsmjehuje, a onda se priča o ljudskim pravima. Uputi se i pokoji sažaljiv pogled i pokoja empatija.
Lekcija mi se objašnjava kroz vjerski koncept jer ja nemam kapaciteta da je shvatim drugačije, a u poslu se pitaju: „Zar u kulturi da radi zamotana?” A tek u pozorištu tu imam više pažnje publike tokom scene seksa nego sama scena
Ovo nije samo moja priča
„Po dolasku na fakultet suočila sam se s diskriminacijom na vjerskoj osnovi. Dvije profesorice su me na svojim predavanjima više puta prozivale zbog srednje škole (medresa) i poručivale da mi, kao djevojci s maramom, nije mjesto na tom fakultetu, uz insinuacije da nemam kapacitet da pratim obaveze. Studirala sam dvije godine i tokom cijelog tog perioda uvrede su se ponavljale, često uz poglede prezira. Jednom prilikom, nakon što sam rekla da nisam u potpunosti shvatila lekciju, jedna profesorica mi je odgovorila da ne zna arapski i da mi ne može predavati na arapskom.“
Nakon dvije godine, napustila je fakultet.
Ko ima privilegiju da diskriminiše?
Fakulteti bi trebali biti institucije u kojima je na prvom mjestu obrazovanje, želja za učenjem i razvojem. Mjesto gdje najmanje očekuješ da će te profesorice ili profesori, koji su akademski građani i intelektualci, osuđivati i diskriminirati na osnovu izgleda. Uvijek ističemo kako to rade oni iz primitivnijih sredina, a onda okrećemo glavu kada se to upravo dešava od profesora i profesorica u glavnom gradu BiH. Da li oni imaju pravo da otvoreno diskriminišu pokrivene djevojke jer su intelektualci i njihova diskriminacija je opravdana, ili su samo zaštićeni i privilegovani?
Obilježavanje Dana hidžaba u BiH
Druga strana hidžaba je jednako opasna, a to je utopijski hidžab. Utopijski hidžab je lifestyle. Instagram valjda misli da sam target audience pa mi je feed postao savjetovalište kako ući u žensku energiju, biti pokorna i tiha, prava žena za svoga muža, a opet lijepa, nasmijana, umjerena i što je najbitnije, dobra žena. Masovno propagiranje ženske energije, uz ultimate goal tihe djevojke: duhovnost pretvorena u estetiku, a sve to će proći kao feminizam jer žene govore ženama, dok će šovinističke izjave internet-šejhova ostati izvan njihove kritike. Pa gdje je tu feminizam?
Vrhunac tihe žene u kapitalizmu je proslava Dana hidžaba uz prikladnu reviju za izabrane žene. Bitno je odlučiti koju abaju uz koju maramu, kako se propisno pokriti, da li je puder haram, kako biti moderna, a neupadljiva, ostati elegantna i profinjena, a dovoljno pokrivena. I sve je to lijepo kada ne bi bilo diskriminacije.
Lijepo je živjeti u balonu kad ti status to dozvoljava i isto je lijepo kao i dobiti karanfil za 8. mart. A šta ćemo s borbom? Gdje naše borbe zakažu, tu patrijarhat grize
Gdje nema ženske borbe, uvijek ima kontrolisanog tijela i svođenja na etiketu pokrivene.
I dok pravimo modne revije i reklamiramo butike, pokrivena studentica prava u BiH ne može se nadati da će biti sutkinja ili tužiteljica. U isto vrijeme, pokrivenim ženama se zabranjuje rad u vojsci, odbijaju ih na razgovorima za posao, ponižavaju na fakultetu, ne žele te na javnoj plaži, opravdavaju nasilje u ime vjere, govore da se žene ne trebaju školovati ni izlaziti iz kuće. A čemu onda revije?
