Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Saša bi, u izaponoćnim satima, kad bi bio u elementu, znao naručiti Zlatne strune Halida Bešlića, bilo da je riječ o izvedbi uživo muzičara ili o reprodukciji sa nosača zvuka. Sjećam se da je jednom jedan intelektualčić bio preneražen takvim muzičkim afinitetima jednog avangardnog umjetnika i čovjeka. Isto je bilo i na nekoj proslavi iz oblasti kulture, kada sam ja poželjela nešto iz narodnjačkog repertoara, pa je uvažena elita danima poslije prepričavala šta, pobogu, Kristina sluša.
Takve će, bože me oprosti, kada dođe vrijeme za „bogu pred istinu“, žaliti vjerovatno samo najrođeniji. Halida je ožalio svaki dio planete u kojem barem jednog Jugoslovena ima. Radim u Titovoj ulici i sa prozora preduzeća gledala sam tužnu povorku od Vječne vatre koja se kretala prema Barama. I pomislila, kad sam se već u mjesec dana mimoišla sa Titom, hvala ti, Halide, što si mi post festum omogućio ovakvo iskustvo.
Smrt koja je pokazala ko smo
Halidova smrt, kad se nažalost prerano i preko noći desila, pokazala je da nismo ljudi kakvim nas žele predstaviti oni koji tri decenije ne silaze sa jasli podjela koje im donose obilna primanja. Ljudskost tog čovjeka pokazala je i dio naše kolektivne ljudskosti i potencijal da pokažemo zajedništvo onda kada se imamo oko čega okupiti. Znam, reći će ljudi opravdano, trebamo se u tom broju okupiti i povodom Dženana i Davida, i Aldine, i Nizame, ali ovdje ljudi više nemaju nade u mogućnost promjene sve i da se svi pretvorimo u Jana Palacha. Halid je ulijevao nadu i bio istinska potvrda da dobro u jednom čovjeku može biti kotačić koji mijenja paradigmu. Bio je čovjek iz naroda i za narod.
Uz sve dirljive priče koje smo nakon smrti o njegovoj humanosti čuli, a za mnoge sam znala i prije toga, nekako me je najviše dotaklo kada je Fahrudin Pecikoza pričao kako bi, bez ikakvog plana i pripreme, rekao njemu ili nekome drugom iz svog društva: “Ajmo u Olovo, Vareš ili neko treće mjesto na ručak”. I onda dođu tamo gdje “fina gradska raja” ne dolazi, pa zateknu domaćine kako prave kokošinjac, pa se stvori među njima, ne poznavajući ih prethodno, da priupita jesu li se umorili.
“Više volim Halida nego Warhola”
Saša s početka priče o Zlatnim strunama je Aleksandar Bukvić, umjetnik uz kog sam deset godina organizovala umjetničke programe u kafe galeriji “Zvono”. Jednom je govorio o tome kako a priori usvajamo vrijednosti sa Zapada ne propitujući ih i zanemarujemo vlastite. Na kraju je zaključio kako “više voli Halida nego Warhola”.
Iste sekunde je bilo jasno da je to novi projekat u “Zvonu”. Vlastiti koncept zamislio je kroz saradnju nekoliko autora. Ismar Mujezinović će intervenirati u vorholovsko-ismarovskom stilu na fotografijama Halida Bešlića koje je napravio Almir Panjeta. Damir Nikšić će napraviti obrade Halidovih pjesama u blues aranžmanu, dok će Ahmed Burić o ideji i poruci napisati tekst.
U “Zvonu” se radilo diverzantski, sa ljudima na koje si mogao računati u svako doba. Idejama nismo dali ni da prenoće. Sve je jako brzo bilo sklopljeno. Ostalo je još samo da nađemo način da i Halid dođe. Pitala sam Bureta kako, rekao mi je da je dovoljno da mu pošaljem sms, i, ako nema nastup, doći će. Pošaljem ja sms; duže sam ga smišljala nego što smo cijeli koncept.
Na dan izložbe, krajem jula 2012. godine, čije je otvaranje u 21 sat, u “Zvono” dolazim koji minut iza osam, jer sam se prethodno sjetila da nisam isprintala Buretov tekst, te ću otići u hotel prekoputa i u tradicionalnom stilu “viteza od nereda” zamoliti da mi isprintaju. Saša će doći nekih petnaestak minuta kasnije, dok zatvori slastičarnu “Jadranka”.
Ulazim u “Zvono”, kako rekoh, koji minut iza osam. Izložba je tek za sat. U “Zvonu” osim Vlatka koji je vlasnik, sjedi još samo jedan čovjek. Halid Bešlić.
Zvijezde u našem sazviježđu
Uradila sam više intervjua sa poznatim i uspješnim nego što će, i ako se jednom završi, Bosna i Hercegovina imati kilometara autoputa. Bila sam u Cannesu tokom jubilarnog šezdesetog festivala i doslovno se sudarala sa holivudskim zvijezdama. Sjedila sam na dva metra od Angeline Jolie, Brada Pitta, Quentina Tarantina, Martina Scorsesea. I nikada nisam bila zbunjena. Ali tog puta, em vidim Halida, em je došao prije mene. Izvinjavam se, propadam u zemlju, govorim “pa tek je u devet”, zahvaljujem se do beskraja na dolasku, a Halid samo kaže da mu se podrazumijevalo da dođe ranije i da nije nikakav problem što sam koji minut stigla iza njega.
Sjedimo tako nas dvoje, ja koja bih i iz groba progovorila, ne znam baš šta da pričam. Tako sam možda jedino bila zbunjena kada sam trebala raditi intervju sa Razijom Mujanović. Jer zvijezde u mom sazviježđu nisu oni sa crvenog tepiha, nego oni uz koje sam odrastala. Od Halida, preko Raze, do Kukoča. Ulazi Saša koji će kasnije reći kako je to bio prvi i posljednji put u životu da me je vidio zbunjenu.
Otvaranje prolazi besprijekorno. Halidu se sviđaju Damirovi aranžmani. Sjedi se do nekih doba, Halidu niko ne govori “de nam koju zapjevaj”. Očigledno mu prija da i on kao gost može da se opusti. Nije došao kurtoazno, da ispoštuje prigodu. Došao je ljudski i jaranski, onako kako je uvijek radio.
Moja pokojna prijateljica, znatno starija od mene, bila je Halidova prijateljica iz najranijih dana mladosti. Jednom sam, gle čuda, imala neki problem. I ona je rekla kako će reći Halidu. Nikada je nisam pitala da li mu je rekla i šta je Halid odgovorio, a bilo je to deceniju prije izložbe, ali je problem bio riješen.
Na Halidovom ispraćaju bilo je više ljudi nego na ijednom novogodišnjem koncertu u organizaciji Grada na kojima su se izredale razne zvijezde i zvjezdice. Zašto nam nikada Halid za Novu godinu nije pjevao? Zato što je bio naš i uvijek tu, pa nam se podrazumijevao. I možda nam je i sve ovako kako jeste zbog svih naših podrazumijevanja.
Halida ću, nakon “Zvono” performansa, vidjeti samo još jednom. Došao je kako bi iznenadio suprugu sada također pokojnog Gorana Gerina za pedeseti rođendan. Previše je pokojnih i u ovom tekstu i u našem životu. I premalo Sarajeva koje ostaje iza njih.
Zašto je važno staviti stvari u kontekst
I zato je važno pisati za života onih koje volimo i cijenimo. I reći im da su nam važni, i na privatnom i na širem planu. I zato je izložba “Više volim Halida nego Warhola” bila važna. Jer tek kada stvari stavimo u kontekst, dajemo im značenje. Sve drugo često su samo parole.
Izložba “Više volim Halida nego Warhola” bila je mnogo više od umjetničkog događaja. Bila je podsjetnik da vrijednosti ne nastaju u vakuumu i da ništa nema značenje samo po sebi ako ga ne smjestimo tamo gdje pripada: u vrijeme, prostor i ljude koji ga stvaraju i žive. Warhol je mogao biti bilo koji simbol svijeta koji guta smisao u ime tržišta i profita. Halid je bio dokaz da postoji drugačija mjera. Da umjetnost i život vrijede onoliko koliko dopiru do čovjeka koji stoji pored tebe, ne do onog koji ti mjeri cijenu.
Smještanjem Halida u prostor u kojem se naviklo vidjeti samo ono što nosi etiketu visoke umjetnosti, Saša je omogućio da vidimo širu sliku: da ono što je naše može biti jednako vrijedno, jednako duboko i jednako univerzalno. Samo se trebalo usuditi staviti ga u pravi kontekst.
Kontekst je sve. Jer tek kada stvari postavimo tamo gdje pripadaju, u naše iskustvo, u naše vrijeme, u naša osjećanja, one prestanu biti samo parole. Postaju dokaz da smo živi, da smo se prepoznali, da nismo zaboravili ko smo. I da ponekad “više volim Halida nego Warhola” nije izjava o umjetnosti, nego o tome kakvim ljudima biramo biti.
