Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Hamza Duraković
“Kada sam bila mala, od porodičnog prijatelja, doktora Maksima Lučića, nekadašnjeg načelnika ORL odjela u Vojnoj bolnici, jednog od najznačajnijih ljudi u našoj porodičnoj istoriji, dobili smo na poklon njemačkog ovčara. Da nam ga je donio bilo ko drugi, sudeći po ‘ljubavi’ koju je moja prabaka prema njemu kasnije pokazivala, pas bi vrlo brzo promijenio adresu. Logično, dobio je ime Luks. Kako drugačije u porodici u kojoj se fotografija Josipa Broza Tita nalazila na boljoj poziciji u odnosu na onu gdje su stajale ikone Svetog Lazara, porodične slave, koju smo praznovali isključivo zbog prabake.”
Ovako novinarka i kolumnistica Kristina Ljevak Bajramović govori o svom prvom psu, ali i o specifičnom porodičnom kontekstu, odrastanju u matrijarhatu, sa prabakom – kako kaže, stupom porodice – te dedom, bakom i mamom.
“Prabaka je mojoj mami, a svojoj unuci, kada bi u djetinjstvu bila nestašna, govorila – dabogda Praču proletjela. Uistinu, nakon reintegracije i specifičnih postratnih društvenih okolnosti, našli smo se u selu za koje nikada prije rata nismo čuli, udaljenom koji kilometar od Prače. Tako je i Luksu, kad bi lajao, govorila grom te ubio. Nakon jedne strašne grmljavine, Luksa više nije bilo.”
I tako se, u djetinjstvu, završava priča o Kristininim kućnim ljubimcima.
Odrasla u socijalizmu, kada se od potencijalnih dječijih trauma nisu pravile naučne studije, Kristina je nastavila živjeti bez psa, ali životinja nije nedostajalo. Njeni baka i deda su imali kravu, svinje, kokoške…
“Jednog ljeta svinja nam se razboljela. Baka, deda i ja smo otišli na more, a mama i prabaka su ostale da je bedinaju.
Druga je polovina osamdesetih, u mjestu je jedna govornica, a ispred nje kilometarski red. Deda svaki dan odlazi kako bi telefonirao kući i pitao kako je svinja. Jedan čovjek, umoran od stajanja na zvizdanu, glasno će tada prokomentarisati: ‘Ne mogu doći na red da pitam kako mi je mater, a ovaj se svaki dan za krme raspituje!’”
Stvaranje porodice i odluka da se udomi pas
Uprkos životinjskom carstvu kao dijelu njenog formativnog miljea, Kristina je godinama htjela imati psa. Ali je istovremeno bila svjesna da njena nekadašnja životna dinamika nije korespondirala sa obavezama koje pas iziskuje.
Kada je stvorila svoju porodicu, dobila Linu i Ivu, a potom upoznala Admira Bajramovića, koji će joj postati suprug, a njemu Lina i Iva kćerke po izboru, znala je, kako kaže, da je stvoren savršen okvir za realizaciju dugogodišnje želje.
Odmah je bilo jasno da će psa udomiti, a ne kupiti.
Kristinin suprug imao je psa 13 godina, patuljastu pudlu Boni. Dio od tih 13 godina uključivao je i period rata.
“Boni je”, govori nam Ado, “bila jedna od onih pasica za koje na trenutak pomislite da je malo više čovjek nego pas. U ratu, kada nije bilo rizika od saobraćaja, a ispred zgrade se svakako nalazio park, izlazila je vani sama, vršila nuždu i vraćala se. I moj sin Deni i njegova sestra Aja godinama imaju psa, prekrasnog zlatnog retrivera Igija. Život sa psima mi nije nešto novo, ali objektivno Kristini jeste, ako ne uključujemo epizodu sa Luksom kada je svakako, i da je poživio, bila mala. Ali znajući njene sposobnosti organizacije, fleksibilnosti i vedrine uz koju svemu prilazi, vjerovao sam da će sa psom biti kao da smo s njim oduvijek. Radovalo me je, naravno, što će to dodatno stvoriti Lini i Ivi radost. Obje vole pse, životinje generalno, i ljude. Kao i njihova mama. Iva, kao dijete koje se najčešće ne ponaša dječije, imala je savršenu taktiku: stalno je govorila da želi psa ili bebu. Pametnica je shvatila da ćemo pribjeći liniji manjeg otpora (smijeh). Ali pas je bio najviše Kristinina želja, a s obzirom na to šta je sve prošla proteklih godina, i još uvijek prolazi, da je izrazila želju da imamo žirafu, ne bih se protivio (smijeh).”
Kako je Zara pronašla njih
Kristina priznaje da je zamišljala kako će to biti kao u filmovima, da će nju njen pas pronaći. “Na kraju i jeste tako bilo. Mislim da svi psi pronađu svoje vlasnike, i da zaista imaju srodne osobine, ali nismo se našli trčeći jedno prema drugom (smijeh).”
Iako kao porodica najčešće “čoporativno” idu svugdje, Kristina voli ponekad sa kćerkama imati njihovo “žensko vrijeme”. Tako su jedne subote otišle u azil za pse PawFriends u Semizovcu. Prateći dugo njihove aktivnosti na društvenim mrežama, svidio joj se koncept volontiranja, odnosno druženja sa psima subotom. “Izvadile smo poslastice, a psi su počeli skakutati po nama. Lini se to baš nije dopalo; jedan može, grupa već ne. Iva joj je govorila da se ne plaši, jer psići misle da su one igračke.”
Po povratku u grad, Kristina je, otvorivši telefon, vidjela objavu o novim psima spremnim za udomljavanje u okviru Dog Trust programa. I ugledala Zaru, mješanku maltezera, te pokazala Adi fotografiju.
“Vidjevši kako su joj oči zasvijetlile, rekao sam – popuni odmah aplikaciju. A bilo mi je jasno da će za Zaru biti sigurno poduži red zainteresovanih. Kada nas pitaju kako smo uspjeli pronaći takvog napuštenog psa, obično objašnjavamo kako se i kroz takav primjer vide svi životni paradoksi. Neko vrijeme smo čekali na odgovor, jer u Dog Trustu postoje jasno definisana pravila koja podrazumijevaju da se pas ne udomljava dok ne prođe proces sterilizacije i vakcinacije. I cijeli taj aranžman sa njima uključivao je profesionalnost kakva se kod nas rijetko sreće, neovisno o kontekstu.”
Dok je vrijeme prolazilo, a odgovor još nije stizao, Kristina bi u trenucima malodušnosti govorila – ja ni psa ne mogu da udomim. Zato je, kaže Ado, dodatno bila dirljiva njena radost kada joj se javila ljubazna veterinarka Elvira, koja im je svojim savjetima mnogo pomogla, i javila da bi Zaru dovela na upoznavanje.
Trenutak dočeka Zare poklopio se sa jednim od, kako Kristina kaže, “najtežih dana u njenoj novijoj povijesti”: “Pored institucionalne nelagode koju sam tog dana imala, Iva je bila bolesna. Ja sam zbog još jednog poražavajućeg susreta sa sistemom gledala u zid, a Iva je sa temperaturom i upalom uha ležala. Kada je Zara stigla, svi smo poskočili na noge junačke, kao da su nas sve nevolje ovog svijeta zaobišle. Pitala sam Elviru kada bi Zara mogla ostati kod nas trajno, jer princip podrazumijeva upoznavanje, a potom prilagođavanje, na šta je ona odgovorila da kod nekih porodica psi odmah ostanu. Mi smo ta porodica, bio je moj odgovor.”
Zara je odmah za gazdaricu izabrala Kristinu, od koje se ne odvaja kada joj Lina i Iva daju dopust od igre utroje. Na pitanje upućeno Lini i Ivi da li vole Zaru, Lina odgovara da je voli puno, dok Iva dodaje da je voli manje, što je ne sprečava da u vrtiću svima govori kako ima psića, za kojeg često zna reći da je baš nestašna, na šta joj majka odgovara: “Poput tebe, Ivo.” Lina, nježnija i emotivnija, prema Zari se ponaša majčinski i zaštitnički, doslovno joj se obraćajući kao vlastitom djetetu.
I porodica Ljevak Bajramović jedna je od brojnih koje su shvatile da je život sa psom uistinu nova dimenzija života. Njih četvero i jedno malo klupko ljubavi.
