Razgovarala Dženita Vilajet Avdičević
Nazivan je “Glasom generacije”, njegove pjesme imaju osuđujući ton po društvo u kojem odrasta i živi, svojim djelovanjem skreće pažnju publici na situaciju u kojoj se nalaze, na nepravdu. Svoju kreativnost izražava i kroz pisanje romana; prvi, pod nazivom “Zajedno sami” izašao je prije 17 godina, zbirka kratkih priča pod nazivom „O ljudima, psima i mišima“ svjetlo dana ugledala je krajem 2009. Kad ga pokušaju staviti pod “krov svestranosti”, napominje da se sve njegove aktivnosti tiču jedino pisanja.
Uslijedio je novi književni uradak (2012), zamišljen kao trilogija, a prvi dio izašao je pod naslovom „Malterego, knjiga prva: Rubikova stolica“. Marko istražuje ljudsku psihu i način na koji se svako od nas bori sa bijesom, nepravdom i željom da zaustavi nasilje putem nasilja.
U oktobru 2014. godine izlazi album Napet šou, a prati ga i istoimena knjiga koja sadrži tekstove pjesama, fotografije nastale tokom stvaranja ovog projekta kao i eseje koji pobliže objašnjavaju značenje svake pjesme i čitavog albuma.
Drugi dio planirane trilogije izlazi 2017. pod nazivom „Malterego, knjiga druga: Higijena nesećanja“. U prvom dijelu knjige pisac se bavi posljedicama koje traume ostavljaju na ljude, a u drugom propituje stvarnost i snove koje ljudi načine svojom verzijom realnosti. Uslijedila je i treća, s istim nazivom, samo sa napomenom 2. dio.
Napisao je i muziku za pozorišne komade „Klasni neprijatelj“ i „Doktor Nušić“, a okušao se i kao glumac, i to u ulozi đavola, u pozorišnoj adaptaciji njegovog romana „Zajedno sami“, za koji je tekst napisala Branislava Ilić, 2010. Nakon rata prvi je od muzičara otpočeo saradnju drugim muzičkim imenima sa prostora bivše Jugoslavije, sa Edom Majkom, Elementalom, Šortijem…
Za Graciju se dotičemo važnih tema; njegove društveno angažovane umjetnosti, književnog stvaralaštva, nade koju vidi u novim generacijama.
ono što tišti mene – u mojoj ulici, u mom gradu, u mojoj državi – vjerovatno tišti još nekoga. I zanimljivo je to da, kad si dovoljno dugo tu, ispostavi se da što si bio ličniji, to je zapravo bilo univerzalnije. Ja sam uvijek govorio iz prvog lica – kako ja vidim ono što se dešava – a onda se s vremenom ispostavi da u tome nisi jedini.
Tvoja muzika je često društveno angažovana. Osjećaš li još uvijek odgovornost da “progovoriš” kroz stihove, ili ti je sada važniji lični izraz?
– Ja nikad nisam, bilo to dobro ili loše, razdvajao ta dva. Za mene je društveno uvijek bilo vrlo povezano s ličnim, jer ja tako zamišljam zajednicu. Prosto, ono što tišti mene – u mojoj ulici, u mom gradu, u mojoj državi – vjerovatno tišti još nekoga. I zanimljivo je to da, kad si dovoljno dugo tu, ispostavi se da što si bio ličniji, to je zapravo bilo univerzalnije. Ja sam uvijek govorio iz prvog lica – kako ja vidim ono što se dešava – a onda se s vremenom ispostavi da u tome nisi jedini. Tako da, što se mene tiče, taj cijeli ogranak umjetnosti koji zovemo angažovana umjetnost, u stvari, možda paradoksalno, uvijek ide iz ličnog, iako se bavi kolektivnim. Šta da ti kažem, osim da je nikad bolje vrijeme za frazu “What a time to be alive.”
Pjesma “Vatra u mraku” je brzo postala popularna, osobito na protestima širom regiona. Da li smatrate da dolaze neke nove i ljepše generacije?
– Samo pogledaš ljude na bilo kojem protestu u zemlji trenutno – vidiš lijepe ljude. Ne mislim nužno u estetskom smislu, već u smislu duha, duše, energije, onoga u šta vjeruju. Vidiš da su to neiskvareni ljudi, koji vjeruju u plemenitost, dobrotu, čovjekoljubivost – koji jednostavno šire ljubav. I odjednom, to više nije patetična, glupava fraza. Kao ono “braćo i sestre”, što sad često govorimo kad se obraćamo ljudima – to više nije fraza. Recimo, nedavno u Novom Pazaru – koji je jako zanimljiva i miješana sredina – tamo izgovoriti “braćo i sestre” i zaista imati osjećaj da pred tobom stoje braća i sestre, koji se drže zajedno, koji su osjetili da su trovani 30 godina i da mogu bolje – pa to je nešto najljepše na svijetu.
Vaša karijera traje godinama i iza sebe imate dosta pjesama. Koja je vama lično najznačajnija? Koja i danas ostavlja najveći utisak na vas?
– Postoji ona fraza: “Sve su pjesme naša djeca.” Ne znam ko je to prvi izgovorio, ali znam zašto je izgovorio. Zato što zaista – autori nemaju pravo da imaju favorite. Možda to ljudima zvuči čudno, ali recimo – najneozbiljniju, najšaljiviju pjesmu i onu najozbiljniju – napravili smo s istim trudom. Svaki kreativni zadatak koji sebi postaviš podrazumijeva da se daš cijeli. I tek kad to izađe među ljude, kad postane svačije – tek tad se pravi razlika: šta je uspjelo, šta manje, šta ljudi više osjećaju, šta manje.
Zvanično zanimanje vam je književnik. Autor ste romana, kolumni. Koliko se razlikuje proces kad pišete takvo nešto u odnosu na pisanje tekstova za pjesme?
– Pravila jesu različita – forma diktira pravilo. Vjerujem da oni koji su imali volje i strpljenja da isprate sve to, mogu prepoznati isto „srce“ ili istu „glavu“ iza svega, ali različiti formati traže različite zadatke i vode te u različitim smjerovima. Meni je to jako zanimljivo i nikad u životu ne bih želio da biram između tih formi. U idejnom smislu – dopunjuju se. U praktičnom – ponekad te jedna forma odmori od druge. Nekad je teško prešaltati se. Ali navikao sam da funkcionišem tako – da se prebacujem. I ne bih volio da me život natjera da moram birati samo jednu formu. Da mogu – ne bih.
–Mi u bendu uvijek imamo tu šalu – kad nas neko u intervjuu pita: „Možemo li očekivati…“ naš odgovor je: „Možete.” Ko sam ja da ljudima branim očekivanja?
Možemo li onda očekivati neke nove pjesme, album, roman, kolumnu?
– Mi u bendu uvijek imamo tu šalu – kad nas neko u intervjuu pita: „Možemo li očekivati…?“, naš odgovor je: „Možete.” Ko sam ja da ljudima branim očekivanja? Ali ono što realno možete očekivati jeste da trenutno radim na reizdanju prethodnih romana iz serijala “Malterego”, kao i na posljednjoj, četvrtoj knjizi koja zatvara taj serijal, i onda prelazimo na rad na novom albumu.
