Napisala: Saida Mustajbegović
Snimio: Irfan Redžović
“Sreća u nesreći bilo je to što sam osoba koja neke stvari brzo proživljava. Nemam strpljenja za masu toga pa valjda više nisam htjela da sve što se dešavalo trpim sama! U prvih nekoliko mjeseci izgladnjivanja izgubila sam oko 20 kilograma”, prisjeća se danas Emela Burdžović (25), urednica Dječijeg programa Sarajevo Film Festivala i voditeljica dječije TV igre Hugo.
Prepoznala je simptome bolesti jer je od ranije nešto znala o anoreksiji, iako ne mnogo. Neko vrijeme pokušavala je sama sebi reći: “Nije to anoreksija… ti si na dijeti… proći će.” Iako je negdje u svijesti dijagnosticirala bolest, potiskivala je tu spoznaju. “Shvatila sam da mršam i da nisam zadovoljna time. Život sam posvetila izgladnjivanju i mršanju, ne jelu. Ništa više nije bilo važno. Tek poslije pola godine priznala sam roditeljima da se nešto čudno događa sa mnom. Ni tada im nisam ispričala cijelu istinu.”
Hronika bolesti
Emela je tokom srednje škole nekoliko puta bila na dijeti. To izgladnjivanje trajalo je obično 15-20 dana, nakon čega bi opet počela da jede. Tada se nije previše opterećivala viškom kilograma. Onda se nešto prelomilo. Emela je ponovo počela s dijetom. Vodila se mišlju da “skine” nekoliko kilograma.
“Ne znam šta se desilo: odjednom, imala sam jaču želju da izgubim kilograme. Željela sam to više nego ikada! Nekako istovremeno počela sam se zabavljati s jednim mladićem. Bila je to dodatna motivacija. Mislila sam: ‘Ako smršam, svidjet ću mu se više.’ Potom mi se počelo dopadati kako se kilogrami tope. Čovjek se stvarno u jednom trenutku ne može zaustaviti. Stvori se nekakva ovisnost – ne možeš prestati! Jedeš sve manje i manje, dok u jednom momentu ne prestaneš jesti. Javio se strah da ću se ponovo udebljati ako bilo šta pojedem. A sama pomisao da ću dobiti koji gram bila je grozna stvar – najgora koja ti se može desiti! Bukvalno sam 24 sata postala opsjednuta time. Vježbala sam po nekoliko sati dnevno. Tražila sam svaku priliku da trošim kalorije. Na koncu, dovela sam se u situaciju da ne jedem ništa. U jednom momentu sam se čak bojala da me voda može udebljati!”
Pakleno ljeto
Emela se toliko izgladnjivala da se više nije mogla zaustaviti. Počela je osjećati fizičke smetnje. Nije mogla stajati. Naporan joj je bio svaki pokret tijela. Nije mogla spavati i bilo joj je užasno, užasno hladno. Kada bi izašla vani s prijateljima, svi bi se smijali osim nje – bila je tužna. Ipak, zadržati 45 kilograma u tom trenutku bilo joj je najvažnije.
“Sjećam se, bilo je ljeto kad sam se susrela s tom bolešću. Nikada nisam hodala u majicama kratkih rukava. Uvijek su to bili neki džemperi. Mrzila sam razgovore o hrani, a gore od toga bilo je kada bi neko jeo u društvu. Morala sam i tada lagati – anoreksija i bulimija za sobom vuku hiljade laži. Kada bi me, naprimjer, pitali: ‘Zašto, Emela, nećeš da jedeš?’, odgovarala bih: ‘Ne mogu, jela sam kući.’ Kod kuće je, pak, bilo obratno. Mami bih rekla da sam jela sa prijateljima. U jednom trenutku nisam više mogla da se izgladnjujem i najela sam se. I tad, kad se najedeš, počinje bulimija. Barem je tako u mom životu počela. Shvatila sam da mogu izbaciti to što sam pojela. I opet sam rekla da to sebi neću više raditi. Onda sam našla ‘čarobnu formulu’: mogu jesti a ipak ću biti mršava!”
“Željela bih da ljudi zaista shvate da je to bolest za koju niko nije kriv, koja se desi kao što se desi i rak i leukemija. Ne pričam to ja, već to kaže Svjetska zdravstvena organizacija”
Dvije bolesti su se udružile u Emelinom životu. Jela bi, jela, jer je bila užasno gladna, a potom bi sve povratila. Tih ciklusa jela i povraćanja bilo je nebrojeno puta u toku dana. Počele su se, zatim, izmjenjivati anoreksične i bulimične faze. Jednog dana rekla bi: “Neću više ništa jesti!”, a već drugog bi se prejela. I povratila.
Borba s bolesti
“Kada sam poslije šest mjeseci shvatila da se nešto dešava sa mnom, korak po korak, ušla sam u fazu liječenja. Odnosno, nekog pokušavanja da se iščupam iz svega toga. Vrlo brzo potražila sam pomoć ljekara. Proces ozdravljenja trajao je dvije-tri godine. To je prilično kratko s obzirom na to koliko anoreksija i bulimija znaju trajati.”
Bosanskohercegovačka javnost mogla je spoznati užas anoreksije kroz slučaj Selme Mostić, djevojke iz Visokog, koja je poslije duge borbe podlegla. Emela je upravo tada bila bolesna. Znala je da se od anoreksije umire – kad se ne jede, umire se, vrlo je jasan zakon prirode.
“Smrt nije najgora stvar koja se može desiti u anoreksiji i bulimiji. Ovo pričam kao čovjek. Puno je gori život sa anoreksijom i bulimijom nego smrt, u to sam sigurna.”
Prisjeća se borbe same sa sobom. Ništa je nije vuklo iz bolesti. Nije željela izlječenje. “Postoji jedna godina u mom životu za koju kažem da je najgora – 2001. Išla sam kod doktora, više zbog svojih roditelja. Bila sam ubijeđena da se život više nikada neće nastaviti normalno. Nekako sam se već mirila s tim i tonula sam u to svoje stanje – poremećaj.”
Njena temperamentna priroda nije joj dala mira. Nešto u njoj se bunilo zbog tako lake predaje. Trebalo je smoći snage i pobijediti bijes koji izazovu izjave poput one “kako je život lijep”. Bilo joj je muka od toga. Ili kad bi joj neko rekao: ”Proći će to.” Užasno bi se iznervirala. Onda se dogodio preokret. Želja za životom u jednom trenutku eksplodirala je u njoj; podstrek joj je dala roditeljska ljubav…
“Bila sam okružena osobama koje su mi davale podršku. Mada tokom te prve godine bolesti uopće nisam htjela pričati s njima. Nije mi se dalo objašnjavati šta se sa mnom dešava. Tih nekoliko ljudi, koji su bili uz mene, bili su puni razumijevanja.”
Konačna pobjeda
Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se Emela potpuno trzne i kaže sebi da neće više biti bolesna. Prošao je dug proces u kome je ona pokušavala prvo jesti, pa povraćati, potom izgraditi samopouzdanje.
Iako se smatraju poremećajima u ishrani, anoreksija i bulimija u vezi su sa psihom kao i nizom drugih faktora, poput stanja u porodici, stanja ličnosti… Osobe sa ovim bolestima su zapravo jako nesigurne, sa malim stepenom samopouzdanja.
“Iako sam, vjerovatno, svima izgledala kao neko ko je jak, ko može proći svašta u životu, te da mi ništa nije problem… nije bilo tako. Imala sam utisak, u jednom trenutku, da se puno očekuje od mene, a ja nisam bila dovoljno jaka da sve to podnesem. Sada mogu sa svim tim izaći na kraj. U međuvremenu, spoznala sam sebe. Znam koliko mogu a koliko ne mogu podnijeti. Dug je taj proces dok osoba zapravo ne spozna sebe i ne nauči živjeti sa sobom. Jako je teško doći do momenta da prihvatiš samog sebe! Nimalo nije lako. Meni je bilo jezivo.”
Na kraju je Emela otišla u Ljubljanu na liječenje i tamo provela dva mjeseca. Vidjela je mnogo djevojaka koje su bile u gorem stanju od nje. To joj je, na neki način, dalo snage.
“Smeta mi što ljudi ne mogu shvatiti kako neko ne može da jede. Običavaju reći: ‘Ne jede iz hira.’ Iako sam se riješila anoreksije i bulimije, ipak sam, sad sa neke druge pozicije, ostala u tome pokušavajući da pomognem ljudima. Često čujem kako mnogi, primjerice, slučaj djevojke iz Visokog znaju tumačiti kao hir. Željela bih da ljudi zaista shvate da je to bolest za koju niko nije kriv, koja se desi kao što se desi i rak i leukemija. Ne pričam to ja, već to kaže Svjetska zdravstvena organizacija. Nažalost, poslije tog slučaja shvatilo se da užasno puno djevojaka u Sarajevu boluje od anoreksije.”
Emela učestvuje u programima borbe protiv anoreksije i bulimije. Sada, kaže, zna sagledati bolest iz više uglova: razumjeti roditelje, prijatelje, ali najviše pacijente. Jedini ključ za izlječenje jeste prihvatiti samog sebe.
