Piše Kristina Ljevak Bajramović
Od ovog ljeta bilo je jedino teže ono kada mi je neko na vratima garaže, otprilike u drugom osnovne, napisao Kristina + Cicko. I koliko god da sam ja pokušavala obrisati napisano, slova bi se nakon mojih brojnih intervencija opet nazirala. Cijeli proces dodatno je otežavala činjenica da nam je svako malo telefon zvonio i da se neko lažno predstavljao kao Cicko. Moja porodica nije slutila kroz kakvu agoniju prolazim, a meni je upravo zbog njih bilo neugodno. Šta se sve mota po dječijim glavama, i kako benignosti mogu poprimiti tragične obrise, najbolje ilustruje ovaj primjer. I nema te porodične otvorenosti i bliskosti unutar koje će dijete progovoriti o nekoj bedastoći ako mu se u vlastitoj krivoj percepciji problem čini nerješivim. Kad bi nam barem neko tada mogao reći da to nije problem. Danas je, ako ništa drugo, osim kod ponekog entuzijaste sa skrivenim brojem (a i to se može riješiti), nemoguće zamisliti telefonsko maltretiranje. A od velikim slovima ne parkiraj ispisanim po vratima garaža, teško je dodati još neko. Djeca su pošteđena vršnjačkih bezazlenih smicalica. Onih s mnogo više zla, i od vršnjaka i od odraslih, nisu.
Pratim na društvenim mrežama roditeljske aktivnosti povodom početka nove školske godine. Složenost procesa nalikuje pripremama savezničkog iskrcavanja na Normandiju. Viber grupe već su se usijale. U moje vrijeme, početak školske godine označavao je samo kraj raspusta. Nikakav spektakl u vidu potpune promjene porodične dinamike. Vjerovatno i zbog toga što nas niko u školu nije vodio, barem ne nakon prvog dana u prvom razredu, kada nas je dočekalo – prvačić, medeni kolačić. Sumnjam da bi danas takva krilatica naišla na odobravanje, i vjerovatno bi se dobrodošlica izjednačila sa kanibalskim namjerama prosvjetnog osoblja.
Prije nego što sam u nju krenula, školu sam zamišljala kao provaliju. Škola je uistinu ponekad tako djelovala, ali ni izbliza onome kakvu provaliju život sam po sebi kreira.
Ovo ljeto, kako rekoh, bilo je najteže otkako pamtim. Dok sam gledala živote drugih na platformama koje služe za uljepšavanje vlastite stvarnosti, kako posjećuju najatraktivnije turističke destinacije, pitala sam se u čemu sam ja toliko pogriješila. I u duhu odnjegovane autoironije kao najčvršćeg štita od života, najčešće bih sebi odgovarala: u svemu.
Mediteran nas nije ni očešao, ali se tješim kao su djeca ljeto provela na rijekama koje su dio majčinog krvotoka. Kako su, kao prave male diverzantice, plivale u Uni, šetale pored Bregave, Vrbasa i Dunava, uživale u ugodnim večerima Bjelašnice kada bismo, zahvaljujući prijateljima koji su nam bili domaćini, napuštali nepodnošljivu vrelinu grada i odlazili tamo gdje i gegavci primijete razliku i govore kako je lijepo.
Roditeljska briga često podrazumijeva pitanje da li možemo više. Iako može zvučati kao utjeha, ja vjerujem da na formiranje ne utiče dezen parea koji će mama ogrnuti dok s mladuncima pozira na atraktivnoj destinaciji. Vjerujem da nas određuju trenuci i naša prisutnost u njima, neovisno o tome gdje se odvijali. I da bogatstvo našeg života ovisi o našoj otvorenosti, a ako ću o djeci, onda o spremnosti da njima dozvolimo otvorenost i spontanost.
Zahvaljujući Udruženju Kontakt i mojoj prijateljici Narcisi Cvitanović, u Sarajevu je boravio Karim Azzamom, palestinski plesač koji sada živi u Egiptu i koji vodi plesne radionice sa djecom, palestinskim izbjeglicama.
Nastupao je sa plesačima_cama iz plesne škole Fresh Generation ispred Pozorišta mladih u Sarajevu.
Moja starija kćerka svojevremeno nije željela učestvovati na priredbi u obdaništu. Nije to bilo nikakvo demonstrativno odbijanje zahvaljujući kojem bi roditeljska huja zamijenila zabrinutost. Bilo je tiho odustajanje uz neutješno plakanje što je dobrano obilježilo ovo moje teretno ljeto.
Kada smo stigli na Karimov nastup, izula je obuću. Nisam se ni okrenula, a već je s njim bila na plesnom podijumu.
Kada je Karim ustupio pozornicu drugim plesačima, sjeo je, a ona je sjedila u njegovom krilu.
Moja i Karimova bol, te moje i njegovo iskustvo, usporedivi su jednako koliko i moj problem s vratima garaže i ovi koje imam danas. Ali i ne trebamo da se takmičimo u tome koliko tereta možemo podnijeti, nego da budemo otvoreni za iscjeljujuća iskustva. Za životne sinhronicitete i ujednačeni ritam. Za dobro u ljudima i ljudskost koja nas jedino može spasiti. Vjerujem da nam je oboma ta večer bila jednako važna. Prvenstveno zbog slobode koju smo s različitih pozicija u potpunosti osjetili.
