Piše Kristina Ljevak Bajramović
Rimljani su vjerovali da se ljudski život i tijelo obnavljaju u ciklusima od sedam godina. Zbog toga se smatralo da razbijeno ogledalo, tretirano kao odraz duše, donosi sedam godina nesreće. U biblijskoj tradiciji stvaranje je trajalo sedam dana, a isto toliko je i smrtnih grijeha.
U Otkrivenju sedam označava dovršenje Božijeg plana, a u tavafu zaokruženost predavanja Bogu. U oba slučaja sedam nije puka količina, nego mjera cjelovitosti. Ono što je prošlo svih sedam etapa ili krugova simbolički je privedeno punini.
Prije sedam godina počeo je moj novi život. Veza između današnjeg i nekadašnjeg uglavnom smo ja i prijatelji koji objedinjuju obje etape. I, na svu sreću, podjela na ono prije i poslije nije posljedica neke jedva preživljene bolesti, odnosno, za ono što je preživljeno medicina još uvijek nema dijagnozu.
Godinama sam se, tokom velikih nevolja, u vlastitom crnohumornom stilu tješila kako je dobro da barem više ne idem u školu.
Posljednji vikend avgusta tradicionalno mi je bio najdepresivniji, gori od onog crnog januarskog ponedjeljka koji spada među najteže dane u godini. Meni su ti posljednji dani pred školu, kroz koje se u mojoj glavi uvijek provlačila ona Arsenova „Kolovoz se bliži kraju“, istovremeno bili i soundtrack za kraj slobode. Kada je jedna od mojih najboljih prijateljica 31. avgusta poslala poruku u kojoj je mojoj starijoj kćerki poželjela sretan polazak u školu i da uživa u posljednjem danu slobode, shvatila sam da je sloboda uvijek uslovna i da je sutrašnji polazak u školu moje korona-bebe istovremeno i moj back to school.
Nekoliko dana prije nego što ćemo krenuti na njeno putovanje ka instituciji i odraslosti, pitam je šta želi obući. Kaže: “Pelene”, i crče od smijeha. Smijem se i ja. U nadi da ništa od sistema, obaveza, života i odraslosti neće uticati na tu iskru koju ima u sebi. Tu radost i neopterećenost. I nesvjesno prkošenje konvencijama u vidu odgovora za koji zna da je neprimjeren.
Obukla se kako bi meni ispunila želju, kao da smo krenuli u neki koledž s vjerskim predznakom. Katoličkim.
Dječije horsko pjevanje, ako nije riječ o nekoj od pjesama iz razdraganog repertoara, uvijek mi izaziva sjetu. Sigurno bi struka imala podosta reći na tu temu.
U školskom smo dvorištu, gdje će biti upriličen program za prvačiće. Gledam njeno ime i imena druge djece uz oznake odjeljenja. Ona, do juče broj na plastičnoj postporođajnoj narukvici, danas je dio sistema.
Kreće intoniranje himne. Ustaje. Pored nje je njena najbolja prijateljica. Bit će u istom odjeljenju. Sve je dobro.
Počinje izvedba hora sastavljenog od starijih školskih drugara. Neka pjesma koja je u mom emotivnom registru tužna. Gledam je u svoj njenoj prvoj odraslosti, i dalje u mom srcu i pogledu svedenu na najkrupnije i najtoplije oči. Pomislim na to šta sam sve prošla i šta smo sve prošle od prvog susreta s tim pogledom do prvog školskog zvona i počinjem plakati. Ne kao većina drugih roditelja, zbog pomiješanih emocija. Moje su vrlo definisane. Plačem iznenađena vlastitom snagom. Šta si sve preživjela, draga moja, čestitam ti, govorim sebi dok gledam maskotu medu koji će uveseliti mališane. Tristo je stepeni iako je prvi septembar. Medo je u termo-kostimu. Suze zaustavljam tako što mu na stražnjici ugledam ventilator koji omogućava da se u kostimu ne sruši nasred školskog igrališta. Svjetlo na kraju tunela ili barem ventilator na guzi uvijek mora postojati.
***
Zašto je ljudima potreban dan da bi se kupali u moru, jedna je od mojih većih dilema. Kad sve utihne, a meni život ponudi limun, u ovom slučaju novinarski trening na obali, zaplivam prema pučini u kasne sate. Do bova sam na pola psihoanalize. U povratku je zaokružim. Udahnem i izdahnem. Pa se zahvalim Posejdonu i svim drugim bogovima. Na moru, plivanju, životu. Seminarima na moru.
Zaronim pa se još malo zahvaljujem. Izronim i vidim panoramski točak s jedne, a vatromet s druge strane. Shvatim da je septembar. Da je prošlo sedam godina. Da sam preživjela. Vatromet ću smatrati upriličenim meni.
A na panoramski točak ću sutra. Da vodenom i kopnenom zahvaljivanju dodam i vazdušnu dimenziju. Sedam godina kasnije, red je da život pogledam i odozgo.
