Piše Kristina Ljevak Bajramović
U jednu subotnju zoru, s ekipom Refresh produkcije, krenula sam prema Osijeku. Tamo nas je čekao profesor Milomir Ninković, Sarajlija i jedan od najboljih rekonstruktivnih i plastičnih hirurga na svijetu. Razlog posjete bilo je snimanje intervjua za dokumentarac o Irmi Bejdić, čudesnoj osobi koja je preživjela tešku saobraćajnu nesreću u Keniji, o čemu je napisala knjigu Irma i ja.
Doktor Ninković uradio je 27 operacija na Irminom licu kojeg je, nakon nesreće, pola nedostajalo. Ni za jednu od njih nije naplatio honorar.
Kada je s bolničke recepcije najavljen naš dolazak, po nas je stigao gospodin u zrelim godinama. Pomislila sam kako je riječ o medicinskom bratu ili nekome iz administracije.
Ispostaviće se da je riječ o direktoru bolnice, sa izuzetnom karijerom urologa, koji će nas odvesti do doktora Ninkovića koji je u tom trenutku razgovarao sa bolničkim investitorom. Taj čovjek, istovremeno vlasnik mesne industrije, hotela, restorana… želio je učiniti nešto dobro za južnoslavensku zajednicu, stvorivši vrhunski medicinski centar u kojem je okupio stručnjake, naše gore listove, koji su reputaciju izgradili u inostranstvu.
Dok nas vodi do doktora Ninkovića, direktor kaže kako ona tvrdnja da je Ninković jedan od najboljih netačna, i da je on najbolji na svijetu. Takva valjda pravila vladaju u svijetu iznadprosječnih. Da dočekuju jedni drugima goste, da bez sujete govore o rezultatima kolega.
Do doktorovog kabineta vodi dugačak hodnik. S obje strane zidovi su potpuno popunjeni diplomama, priznanjima i zahvalnicama koje je profesor dobio na najprestižnijim svjetskim univerzitetima. U kabinetu porodične fotografije. Uspješna djeca, sad već odrasli ljudi, sa uspješnim roditeljima.
Uzurpirali smo mu slobodan dan koji inače provodi igrajući golf ili plivajući. Ni na koji način ne pokazuje nestrpljivost zbog našeg višesatnog gostovanja. U povratku, uglas komentarišemo, puni dojmova. Pokušavamo se sjetiti, mi sa višegodišnjim medijskim i životnim iskustvima, kada smo sreli takvog čovjeka, i osjećamo se kao da smo bili na nekoj rehabilitaciji, primjećujući kako tamo, zbog ukupnog umirujućeg ambijenta, nedostaje odjel za duševne bolesti.
Irma, koja nas je spojila sa doktorom, završila je Drugu gimnaziju. Ona i generacije i generacije izuzetnih ljudi. Agencija Represent Communications, u kojoj radim, imala je priliku da sa ovom školom sarađuje na obilježavanju 120 godina njenog postojanja. Jedan od segmenata jubileja i dio našeg angažmana bila je i produkcija dokumentarnog filma o Drugoj gimnaziji.
Prošla godina mi je najviše ličila na horor, pa je valjda i dio kosmičke pravde taj što je prva polovina ove u znaku dokumentarne forme.
Snimanje dokumentarca o Drugoj gimnaziji podrazumijevao je česte boravke pod njenim svodom, u okruženju izuzetnih. Svaki put odlazeći tamo pomislila sam na meni omiljenu izreku – nikada nije kasno za sretno djetinjstvo. Naime, jedna od najvećih trauma u mom životu vezana je za srednjoškolsko obrazovanje. Da je srednja škola obavezna, ja bih vjerovatno još uvijek išla u nju.
Da postoje drugačiji primjeri pokazuje Druga gimnazija. Njeni današnji i nekadašnji učenici i učenice, profesori i profesorice. Ljudi sa izuzetnim karijerama koji su dolazili u svoju nekadašnju školu, da se prisjećaju srednjoškolskih dana. Meni, kao staroj duši, najdraže su naravno bile one priče koje su istovremeno svjedočile o nekadašnjem Sarajevu, o tome šta je za mladost sretnog vremena značila Skenderija i Dom mladih. O godinama kada su se organizovali muzički nastupi u samoj školi. O profesorima kojih se generacije đaka sa simpatijama sjećaju, a čije su neke od pedagoških metoda bile takve da bi današnje roditeljske viber grupe zbog njih gorjele.
Ovogodišnji maturanti imali su srednju ocjenu 4,5. Riječ je o 196 mladih ljudi koji su u prosjeku postigli odličan uspjeh.
Među njima je i Benjamin Mujkić, najbolji učenik u Kantonu Sarajevo, koji je uz punu stipendiju primljen na Harvard, Cambridge i Massachusetts Institute of Technology. Odabrao je Harvard. I kada govori o tome ponaša se onako kako se ponašaju doktori s početka priče.
Već skupo plaćamo cijenu protjerivanja znanja iz javnog prostora, a tek ćemo je plaćati.
Dominacija osrednjosti na svakom koraku nikoga ne može učiniti boljim. Ali je utješna spoznaja da pored algoritama koji nam nude viralne sadržaje namijenjene promociji budalaštine, postoje ljudi koji svemu daju višu vrijednost i smisao. I da je moguće da ih sretnemo. Ako znamo šta i zašto radimo. Ili što bi se narodski reklo, kud gonimo.
