Napisala Andrijana Copf
Snimci Hamza Duraković, Sarajevo Film Festival i privatni album
S Elmom Tataragić (47) razgovaramo u Meeting Pointu, kultnom mjestu okupljanja u Sarajevu. “Ovdje smo nekad davno pripremali catering za naše prve festivalske goste. Evo mene”, smije se i pokazuje fotografiju na kojoj s kolegicama slaže kanapee.
Navikli smo je vidjeti na crvenom tepihu s gostima Sarajevo Film Festivala, ali ne pomislimo da je ono što je danas festivalsko događanje odnekud poteklo i imalo svoje početke. Okružene smo fotografijama Festivala od njegovih prvih izdanja: na zidu Meeting Pointa nalazi se i fotografija prvog ureda Obala Art Centra – godina 1995., ulazna vrata su od gelera zaštićena vrećama s pijeskom, a na vratima visi plakat s natpisom “Prvi ljetni filmski festival Sarajevo 95”.
Od početka planiran kao ljetni, prvi Festival je zbog ratnih dejstava održan u kasnu jesen, a trajao je od 27. oktobra do 5. novembra 1995. Ove godine, od 16. do 23. augusta, Sarajevo Film Festival zabilježit će svoje trideseto izdanje. Kako je Elma počela, kako joj izgleda pogled trideset godina unatrag?
Slobodna teritorija
Sve je krenulo od Obala Art Centra, koji je radio umjetničke programe mnogo prije svog najvećeg projekta danas – Sarajevo Film Festivala. “Moje zanimanje za film započelo je s Obalom i onim što je ona predstavljala u ratnom periodu, a to je prostor jedine slobode u Sarajevu. Ta sloboda mi je tada bila vrlo nedostupna: prvo, bila sam mlada; drugo, bio je rat i sve nam je bilo nedostupno; i treće, živjela sam daleko, na Dobrinji, koja je bila pod duplom opsadom. Obala i ono što je njena ekipa radila na sceni “Obala”, na Akademiji scenskih umjetnosti, za mene su predstavljali mogućnost postojanja ne samo normalnog života već i nečega više, nečega fantastičnog.”
Kad su realne mogućnosti dopuštale, dolazila je u Prvo ratno kino. Bila je srednjoškolka i davala je instrukcije iz engleskog jezika djeci i odraslima. Plaću je dobivala u cigaretama, što je u ratno vrijeme bila jedna od najvrednijih valuta. Tim je cigaretama plaćala i ulaz u kino. “Za mene je taj odlazak u kino bio najveći stimulans za rad. Jer rat je, svaki dan je ludnica i novi potencijalni pakao. Jednom sam se već bila spremila za kino, a otac je rekao: ‘Ne dolazi u obzir, puca i na Mojmilu i na Marindvoru, ne možeš!’ Odgovorila sam da idem. Pucat će i sutra, pucat će i prekosutra, idem! I otišla sam. Dugo mi je trebalo da shvatim šta je taj moj odlazak značio mojim roditeljima, ali otišla sam jer sam osjećala da moram, da moram biti i na filmovima, i na koncertima, i na izložbama, a sve to bilo je povezano s Obalom. Od prvog trenutka kad sam ušla na Obalu, shvatila sam da želim biti tamo, da je to moj prostor.”
I danas je tu, na Sarajevo Film Festivalu, kao selektorica takmičarskog programa igranog i kratkog filma te programa “U fokusu”.
Kako je od stalne pratiteljice/posjetiteljice programa počela raditi na Obali? Ubrzo, zahvaljujući oglasu na Radiju Zid, koji je čula njena majka. “Rekla mi je: ‘Ona tvoja Obala traži nekoga ko zna engleski jezik.’ Sjela sam na bicikl, došla na Obalu i, iako sam još uvijek išla u srednju školu, dobila svoj prvi posao. Moj prvi pravi posao mi je zapravo otvorio jedan potpuno novi svijet u kojem sam odlučila i da ostanem”, prisjeća se. To je, naravno, značilo i novu organizaciju života. Jer uz to što je još uvijek išla u školu, dolaziti s 12 kilometara udaljene Dobrinje biciklom ili pješice u ratnim okolnostima nije bila najbolja opcija. Na kraju se, početkom 1995., i uselila na Obalu. “U jednom dijelu Akademije scenskih umjetnosti nalazila se kancelarija, a u drugom dijelu garsonijera koju su kolege, s kojima i danas radim, opremile kako bismo mogli prespavati. Ali to ‘mi’ sam uglavnom bila ja, tako da sam počela i živjeti na Obali.”
