ŠESTI AJB DOC: Kad dokumentarci pričaju o femicidu

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci AG

Pala je zavjesa na 6. festival dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC), odlično organiziranog, a sa pomno odabranim filmovima koji komuniciraju vrijeme u kojem živimo (što je naišlo na sjajan prijem festivalske publike) –napravljen je pun pogodak. Praveći postfestivalski prikaz odlučili smo se donijeti vam priču o filmovima koji govore o ženama i njihovim pravima, viđenim kroz oči autora i autorice tri dokumentarca.

Portret premijerke

Portret premijerke napravila je ugledna australska TV rediteljica Tosca Looby koja je postala poznata po dokumentarnoj seriji Vidi šta si me natjerala da uradim, koja se bavila pitanjem nasilja u porodici u Australiji. Njezin film Portret premijerke bavi se Juliom Gillard, prvom i jedinom australskom premijerkom. Sačinjen je isključivo od arhivskih snimaka iz trogodišnjeg mandata gospođe Gillard i iskreno prikazuje reakciju nacije na svoju prvu i jedinu premijerku.
Istražujući teme seksizma, moći i mizoginije, film propituje problem predrasuda prema ženama na vodećim pozicijama i njihov trajni utjecaj na veće učešće žena u parlamentu i društvu. Saznajemo od autorice zanimljive detalje o ženskim pravima u dalekoj zemlji/kontinentu – 1902. žene u Australiji su dobile pravo glasa, a 2010. prvi put premijerku. U jednoj od scena iz filma navode se kako su Gillard pitali za njezin osjećaj za modu, te o tome želi li se udati – nešto što zasigurno ne bi pitali premijera. Redaju se primjeri govora mržnje u online svijetu i to samo zato što se radi o ženi na važnoj poziciji. Film donosi i statistiku o tome kako je svaka treća žena u Australiji doživjela diskriminaciju ili uznemiravanje na radnom mjestu. Veliki je put pred svima nama kad je u pitanju rodna ravnopravnost.
Suprug gospođe Iran je priča mlade iranske rediteljice Marjan Khosravi i ona je odlučila svoj dokumentarac snimiti potpuno iz pozicije posmatrača, ne uplićući se u svakodnevnicu porodice čiji život pokušava da dokumentuje. Sultan Mohammad je samo po imenu sultan – inače je siromašni čovjek koji ne voli da radi, ali odlično zna kako da svoju prvu, a onda i drugu ženu (ispostavit će se da mu treba i treća) upregne u dnevne radne procese i da ne osjeća nikakvu grižnju savjesti što ih iskorištava na taj način. Sve je ako je moguće to reći – prerealistično, kao da i sami živimo u ovoj priči: odnos dvije žene, scene u kojima rade teške poslove, kao i atmosfera filma u kojoj jednostavno vidite da će istu takvu sudbinu doživjeti i ženska djeca iz porodice, jer “tako i treba”. Rediteljica prikazuje realističnu sliku porodice iz ruralnog planinskog dijela Irana a iz opisa filma izdvajamo ovaj dio: “Gospođe Iran i Sara različito gledaju na svoj život. Dok je starija Iran pomirena sa sudbinom i povinuje se muževoj volji da proširi stado i dovede još jednu ženu, mlađa Sara se usuđuje podići glas i izraziti neslaganje sa mužem. Kaže i suprugu u lice, i redateljici u kameru da njoj muž i ne treba jer ionako ništa ne radi ali ostaje zatočena u braku koji objema ženama donosi mizeriju”. Valja dodati i kako je film na kanadskom Hot Docs festivalu u Torontu dobio nagradu kao najbolji strani kratki dokumentarac.

Zovem se sretna

I na kraju, i nimalo manje važan je film Zovem se sretna onaj koji je na publiku AJB DOC-a ostavio golem dojam – zbog teme femicida, nažalost gorućeg problema u BiH, te prava žena o kojima se danas puno govori kod nas, ali se malo stvari pomiče s mrtve tačke. Zovem se sretna je priča o pop zvijezdi u usponu. Ona je Mutlu Kaya (a mutlu na turskom znači sretna) i uspjela je izbjeći sudbinu da postane žrtva femicida, ali su joj povrede zauvijek promijenile život. Ona se usudila suprotstaviti patrijarhatu i zauzvrat je zamalo ubijena. “Femicid i nasilje u porodici univerzalna su pitanja, stoga želimo da film privuče i međunarodnu publiku”, kaže jedan od autora dokumentarca Nick Read.

Mutlu je 2015. dospjela u finale popularnog muzičkog takmičenja u Turskoj koje joj je promijenilo život, ali ne onako kako je priželjkivala. Ljubomorni mladić, kojeg je ranije odbila, pogodio ju je sa četiri metka iz velike blizine – ali Mutlu je preživjela. Nakon 38 dana u komi probudila se nepokretna i bez glasa. Postala je ovisna o drugima za obavljanje najosnovnijih životnih potreba, a prilikom otpusta iz bolnice s metkom u glavi, kojeg nije moguće operacijom ukloniti, njezinoj majci su rekli da će “preuzeti svoju jednodnevnu bebu i ponovo je pokušati odgojiti do dvadesetogodišnjakinje”. Iznova je Mutlu učila da hoda, da priča, da živi normalno. A život joj je zadao još jedan udarac: njezina sestra Dilek, u martu 2020. stradala je kao žrtva femicida. Za ubistvo je bio optužen oficir turske vojske, a Mutlu i njezina druga sestra Songul, pokrenule su kampanju za pravdu za svoju ubijenu sestru u strahu da bi moglo doći do zataškavanja ili iskrivljivanja pravde. Shvatile su da su dio mnogo šire kampanje vezane za način na koji turski sudovi tretiraju slučajeve navodnih ubistava ili otmica žena, te za općenito raspoloženje kada je riječ o pravima žena. Kada se Turska povukla iz Istanbulske konvencije u julu 2021., žene su u znak protesta izašle na ulice. U dokumentarcu je prikazano kako su se Mutlu i Songul, u znak solidarnosti, pridružile kampanjama za pravdu.

Dodat ćemo i ovo: AJB DOC se pokazao kao važna filmska smotra ovog dijela Evrope, a svojoj publici nudi odlična dokumentarna ostvarenja, vraćajući ovaj poseban filmski žanr u fokus, te otvarajući tako javni dijalog o izazovima i problemima svijeta današnjice.