Stres je sastavni dio života, prirodna fiziološka i psihološka reakcija organizma na izazovne ili prijeteće situacije. Proglašen je glavnim negativcem modernog doba, iako sam po sebi ne mora biti neprijatelj. On aktivira naš sistem „borba – bijeg“, ubrzava rad srca, podiže nivo budnosti i priprema nas da reagujemo. Međutim, dugotrajni (hronični) stres može negativno uticati na zdravlje, odnose i kvalitet života. Razvijanjem zdravih životnih navika i primjenom jednostavnih tehnika opuštanja moguće je značajno poboljšati mentalno i fizičko zdravlje. Upravljanje stresom nije jednokratna aktivnost, već kontinuirani proces brige o sebi.
Izvor stresa može biti unutar osobe u obliku konflikta između želja, ciljeva i realnih mogućnosti. Događaji koji se tretiraju kao stresori su traume izvan ranga uobičajenih ljudskih iskustava. U danjašnje vrijeme dozvoljavamo da su nam sva životna dešavanja stres. Konstantno smo pod pritiskom da postignemo više u što kraćem roku, da smo mršaviji, mlađi… Nemogućnost postavljanja prioriteta u životu, postavljanja granica te ne prihvatanja svojih kapaciteta vodi u stanje u stanje hroničnog stresa te postaje ozbiljan rizik za mentalno i fizičko zdravlje.
Hronični stres uzrokuje poremećaj sna, koncentracije, razdražljivost, oslabljen imunitet
Psihološki gledano sužava našu percepciju. Svijet počinjemo doživljavati kao niz prijetnji. Sitne poteškoće poprimaju dimenzije katastrofe, a unutrašnji govor postaje sve negativniji ( „Nisam dovoljno dobar, ne stižem ništa, sve je na meni“ ). Društvene mreže dodatno podstiču poređenja, plasirani tuđi uspjesi izgledaju veći, a odmori duži. Oblikuje se mišljenje da neprekidno moramo biti produktivni, uspješni i nasmijani istovremeno. Ljudski nervni sistem nije dizajniran za neprekidnu uzbunu. Neophodni su ciklusi napora i oporavka. Pod stalnim pritiskom slabi kako tijelo tako i psiha.
Nije istina da upravljanje stresom zahtijeva Maldive cito (iako ne bi odmoglo)
Potrebno je stati s oba stopala čvrsto na tlo i promijeniti svakodnevne navike. Nekoliko minuta svjesnog dubokog disanja može sniziti nivo napetosti i vratiti osjećaj kontrole. Postavljanje zdravih granica štiti energiju i sprječava sagorijevanje. Kratke pauze su potrebne mozgu da bi ostao produktivan. Obaveze treba planirati po prioritetima (ne mora sve danas). Posvetiti vrijeme društvenoj podršci može olakšati emocionalni teret i smanjiti njegov intenzitet.
Prihvatimo humor ko saveznika, jer je smijeh jedan od funkcionalnih načina regulacije emocija.
Upravljanje stresom ne znači eliminisati sve izazove. To znači razviti fleksibilnost, sposobnost da se prilagodimo i da prilagodimo sebi. Glorifikacija „zauzetosti“ tj. efektivnosti bez efikasnosti postavlja odmor u negativan kontekst. Psihološka istraživanja jasno pokazuju da su oporavak i briga o sebi preduslov dugoročne efikasnosti, a ne njen neprijatelj.
Neko je divno sumirao šta zapravo znači upravljanje stresom: „ Ako je stres naš cimer, najmanje što možemo učiniti jeste da mu damo do znanja ko je stvarni vlasnik stana.“
I danas, u psihološkom radu sa Bosancima i Hercegovcima, ne možemo izbjeći razgovore o ličnim i porodičnim ratnim iskustvima. Mnoge priče često ostaju neispričane, a posljedice tih traumatičnih iskustava su vidne u svakodnevnom ponašanju i doživljavanju. Psihološke posljedice rata ostaju dugo nakon političkih odluka o njegovom prestanku i definisanju mira. Trauma nije samo direktna izloženost nasilju, već uključuje i raseljavanja, razdvajanja porodica, neizvjesnost…
Rat mijenja način na koji ljudi doživljavaju svijet i sebe u njemu, osjećaj kontrole nad vlastitim životom slabi, a povjerenje u druge nestaje. Naše društvo ne priznaje i ne želi ispravno, profesionalno liječiti individualne i kolektivne traume. I dalje propagira podjele, nepovjerenje i narative koji jačaju osjećaje straha i neprijateljstva. Dokazano je (i na primjeru Bosne i Hercegovine) da se bez sistemske podrške trauma transformiše u ogorčenost, agresiju i društvenu apatiju.
Država svim generacijama rođenim nakon rata u naslijeđe i dalje ostavlja samo emocionalni teret i nerazriješene konflikte.
Psihološki oporavak od rata uključuje pružanje kontinuirane mentalno zdravstvene podrške kao i programe psihosocijalne pomoći, rad sa mladima, razvoj kulture dijaloga u svrhu obnavljanja osjećaja sigurnosti i zajedništva. Samopouzdanje, slika o sebi, ličnost je spoznavanje vlastitih kapaciteta i afiniteta, neovisno o mjestu rođenja, maternjem jeziku, ekonomskom stanju ili religijskim razmišljanjima. Istinski mir podrazumijeva slobodu izgradnje vlastite ličnosti, djelovanja u skladu sa vlastitim mogućnostima u sigurnom okruženju vlastite države. Ključna briga je zašto još uvijek nemamo generaciju Bosanaca i Hercegovaca bez kojih nema ni funkcionalne Bosne i Hercegovine.
