Američki fotograf Gregg Segal snimio je izbjeglice iz Venecuele koje posljednjih pet godina masovno pristižu u Kolumbiju, okruživši ih stvarima koje su ponijeli sa sobom i jedinom hranom koju su imali na svom i po hiljadu kilometara dugom putu
Još od 2014. godine, sve nesigurnija politička i ekonomska situacija u Venecueli tjera njezine građane da masovno napuštaju zemlju. UNHCR procjenjuje kako su zahtjevi za izbjegličkim statusom porasli za 8000 posto u proteklih pet godina i danas četiri miliona stanovnika ne živi u toj zemlji. U tom kontekstu, američki fotograf Gregg Segal odlučio je snimiti žene i djecu koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, mnogi od njih putujući i po hiljadu kilometara do sigurnog utočišta. Svi oni danas žive u Bogoti, pokušavajući izgraditi život bolji od onog koji su ostavili u Venecueli. Segal ih je fotografirao s hranom koju su jeli tokom svog putovanja iz Venecuele i stvarima koje su ponijeli sa sobom. “Kad pogledamo ove fotografije, često vidimo sebe u njima. To je jedna od najvažnijih ljudskih sposobnosti – da osjeti empatiju. Nadam se da će ova jednostavna, najdirektnija slika izbjeglica probuditi empatiju u posmatraču i da će se zapitati: A šta da sam ovo ja?”, kaže Segal. Inače, Gregg Segal je proputovao cijeli svijet kako bi snimio djecu s hranom koju pojedu u sedam dana, a fotografije je objedinio u knjizi pod nazivom (Kruh naš svagdašnji) Daily Bread. Ovaj put, knjigu s fotografijama venecuelanskih izbjeglica nazvao je Kruh naš nesvagdašnji (Undaily Bread).
Arianny Torres spakovala je nešto odjeće, par igračaka, lijekove, pelene, bočicu za bebu, porodične fotografije i Bibliju u mali kofer. Sa dvoje djece, Lucasom i Aleskom, putovala je na razne načine 976 km od Maracaiba do Bogote. Odlučna je da djeci pruži bolji život. Prodaje slatkiše na trgu Bolivar, i mada zna da može i bolje, zasad ima sigurniji život nego u Venecueli, a njena djeca imaju hranu tri puta dnevno, što je, kako kaže, blagoslov.Yosiahanny je napustila Venecuelu sa dvije kćerke (jedna nije na fotografiji) i trudna s trećim djetetom. Pripremila je za put mnogo arepasa (kukuruzna peciva) i skupila dovoljno novca da ima za bebi formulu. Spakovala je nešto odjeće, Bibliju i medvjedića koji je njena majka dala djeci na oproštaju. Yosiahannyin muž ih je čekao u Bogoti, gdje radi kao zaštitar. Uprkos njegovom poslu, novaca je malo, pa stanodavac gubi strpljenje kad nemaju para da plate stanarinu. Težak je život u Bogoti, ali Yosiahanny ipak uspijeva da ima za lijekove i hranu. Ljubav, kaže, čini ovakav život podnošljivijim.Devetogodišnja Nathalia Rodríguez uslikana je 27. septembra prošle godine u Bogoti, odakle je s mamom stigla pješice iz venecuelanskog grada Barquisimeto. Ponijele su sa sobom malo odjeće, deke i knjigu biblijskih priča. Za sedam dana putovanja, za jelo je imala samo hljeb, arepase, čips, vodu, sok, dva lizala i banane. Nathalia je otporno dijete, ali bez osnovnih potrepština, hrane i zdravstvene njege, njezina je budućnost upitna.Michell je 19-godišnja samohrana majka koja je krenula na put s dvoje male djece, i to ne jednom, nego dvaput. Prvi put kad je stigla, vraćena je u Venecuelu. Odlučna da pruži djeci bolji život, Michell je pokušala i drugi put. Na putu je imala epileptični napad. Trebalo joj je 16 dana da s djecom stigne do Bogote. Njezin život je i sad daleko od ugodnog i sigurnog. Zarađuje nešto malo novca prodajući novine, ali to nije dovoljno da pokrije troškove za lijekove. Na fotografiji, njezin sin se pretvara da je vozač autobusa, a njegova bezbrižna energija je u kontrastu s majčinom brigom na licu dok gleda svoju uplakanu bebu. Oskudna imovina i hrana prikazane na fotografiji govore o teškom životu Michel i njezine djece. Nakon fotografiranja, Michellin sin je nosio dvije štruce hljeba po studiju, ne spuštajući ih nigdje od straha da opet ne ostane gladan.Yudith i njezin sedmogodišnji sin Williams pješačili su preko 1000 kilometara kako bi došli do Kolumbije. Yudith je u Venecueli ostavila starije sinove, misleći kako je ovaj put jedina nada da bar Williamsu pruži priliku za bolji život. U svom ruksaku dječak je ponio nekoliko stvari uključujući i zadnju domaću zadaću iz škole, na koju je jako ponosan. Na dugom putu od Venecuele do Kolumbije, Williams i njegova mama su jeli samo hljeb, komadiće voća i pili vodu.
This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Cookie settingsACCEPT
Privacy & Cookies Policy
Pregled privatnosti
Mi i naši partneri stavljamo kolačiće, pristupamo općim i neosjetljivim podacima s vašeg uređaja te ih upotrebljavamo kako bismo poboljšali naše proizvode i prilagodili oglase i druge sadržaje na ovoj web stranici. Možete prihvatiti sve ili dio tih postupaka. Kako biste saznali više o kolačićima, partnerima i načinu na koji upotrebljavamo vaše podatke te pregledali svoje mogućnosti ili ove postupke za svakog partnera, posjetite našu stranicu pravila o zaštiti privatnosti.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
