Razgovarala Danijela Đonović
Pjevač, kompozitor i tekstopisac Petar Grašo (44) sigurno je jedan od najomiljenijih hrvatskih pop autora u regionu. Iako je za četvrt vijeka uspješne muzičke karijere izdao svega tri albuma (Mjesec iznad oblaka, Utorak i Šporke riči), gotovo sve njegove pjesme postale su hitovi. Brojne nagrade osvojene nastupima na poznatim festivalima samo su potvrda ozbiljnog i kvalitetnog rada prožetog istinskim talentom, koji je još dok je bio tinejdžer prepoznao Oliver Dragojević te mu odškrinuo vrata pop scene. Albumi ovog otmjenog i nadasve talentovanog pjevača dostizali su zlatne i platinaste tiraže, a Mjesec iznad oblaka nosi titulu najprodavanijeg u istoriji hrvatske muzičke scene. Godine 2014., nakon gotovo decenije izostanka, nastupivši na Splitskom festivalu vratio se na scenu hitom Uvik isti te od tada niže hitove koji će uskoro biti sabrani u novi i od publike dugoočekivani album.
Na široka vrata, koja vam je otvorio niko drugi nego Oliver Dragojević, ušli ste pjesmom Boginja. Šta je presudilo takvom ishodu?
– Kao 15-godišnjak sam išao u muzičku školu, svirao klavir, a već u to vrijeme su me veoma zanimali kompozicija i pisanje pjesama. Otkrio sam Beatlese, Stonese, Pink Floyd, Bee Gees i tada sam počeo pisati svoje pjesme i muziku. Mom ocu se to jako sviđalo, ali nije znao da li je samo subjektivan ili je to stvarno dobro. I kako je bio dobar prijatelj s Oliverom, jednom prilikom ga je zamolio da posluša i vidi da li to meni ide i ima li ikakvog smisla. Oliver je uzeo moju kasetu s demo snimcima i oduševio se. Pozvao me je na telefon i rekao: “Pere, da li si ovo ti stvarno pisao? I niko ti nije pomagao?” Kada sam odgovorio da jesam, da mi niko nije pomagao, a Oliver rekao da će uzeti i Boginju i Vrime Božje, mislio sam da je neka šala. Zato što je tog trenutka, a to je bila ‘94. godina, doživljavao onaj najveći, finalni prelazak u legendu. Pjevao je Cesaricu i tad je njegova popularnost, koja je uvijek bila neminovna, bila nekako najjača. Meni se to činilo kao ispunjenje sna ili neka neslana šala, ali ispalo je, hvala bogu, da nije bilo neslana šala. Oliver je ne samo otpjevao Boginju nego je i cijelom albumu dao ime Vrime, po mojoj pjesmi Vrime Božje. I zaista je u tim počecima odigrao krucijalnu ulogu u mojoj karijeri. Prvo, zato što me je otkrio kao kompozitora, a nakon toga i kao čovjeka koji pjeva, i preporučio me Tončiju Huljiću da sviram u grupi Magazin. Nakon toga je moja karijera krenula. Kad se sve skrati i sublimira, bez Olivera Dragojevića teško bi se dogodilo sve ovo što prolazim.
Album Mjesec iznad oblaka je u jednom periodu bio prodat u preko stotinu hiljada primjeraka i ujedno najprodavaniji u istoriji hrvatske muzičke scene.
– Jeste, i još uvijek je najprodavaniji muški album. Tada sam imao 21-22 godine i nisam imao u životu drugu zaslugu osim što smo Huljić i ja stvarali pjesme i što sam pjevao. Ljudi su nas zavoljeli i lijepo je, zapravo, sada kada dolaze nekakava djeca od 15-16 godina, i dolaze sa tim CD-om koji je kupila mama koja je tad imala 20. Volim da razmišljam kako je najvažnije za pjevača da bi bio dugotrajan, da mu se dogodi taj transfer generacije. I to je nešto što se meni događa. Kada ostaneš samo na mamama i tatama koji su prije 20 godina kupili te CD-ove, to je uski krug u kome se krećeš muzički. Ali, ako ta muzika pređe na djecu, e onda si siguran da će na koncertu biti šarolika publika i da si miran sljedećih 20 godina ako nastaviš da radiš kvalitetno. Izvođači kojima se dogodi transfer generacije su izvođači koji imaju sreće da budu dugotrajni.
Kako sve vaše pjesme postaju hitovi?
– Nema recepta. Istina je da su primijećene, istina je da su pjevane i da je skor izbačenih pjesama i hitova prilično veliki. Nismo puno pjesama “bacali u vjetar”, većina se “primila”.
Da li je odmjerena prisutnost na sceni, u medijima, u javnom životu, promišljeno vođenje karijere ili je izraz vaše slobode?
– To je moj izbor. Neko izabere da svakih 20 minuta objavljuje postove na Instagramu ili Facebooku i pravi virtuelnu sliku sebe, najčešće lažnu, i od svega toga praktično ne bude ništa. Ako ljudi treba da ostave nekog traga, to treba biti trag onoga čime se bave. Moj izbor je uvijek bio da me nema na socijalnim mrežama. Ima me, naravno, ali rijetko, i svi postovi vezani su za muziku i nastupe. Moja publika je za ovih 25 godina karijere naučila da ne očekuje od mene da se slikam u džakuziju u Dubaiju sa bocom chardonnaya. Znaju da će od mene dobiti vrhunsku pjesmu, koliko ja to mogu, vrhunski koncert, a ja od njih dobijem da ih na koncertu ima puno. I čemu još dodatno uzurpirat sebe, kad je muzika dovoljna, barem meni i sretan sam što je tako. Goran Bregović je davno rekao jednu u nizu pametnih rečenica koje je u životu izgovorio, a to je da je njemu uvijek važniji ton nego slika. I za mene je tako. Možda ću za deset godina biti proćelav, deblji pet kilograma, ili kakav već, i ako me zbog toga ljudi budu manje slušali, onda će to značiti da ni muzika koju sam radio nije bila dobra.
“Moja publika je za ovih 25 godina karijere naučila da ne očekuje od mene da se slikam u džakuziju u Dubaiju sa bocom chardonnaya”
Kako se snalazite u ovom vijeku i prihvatate li vrijednosti i mjerila novog vremena?
– Nisam starija generacija koja govori da je prije bilo bolje, a nisam ni ova nova koja boravi deset sati na telefonu. Negdje sam između, jer definitivno je ovo vrijeme u kojem više ne možeš funkcionisati bez maila, bez Vibera, bez WhatsAppa, i svih tih stvari koje definitivno olakšavaju posao i komunikaciju, a sa druge strane jako otuđuju. Trudim se koliko mogu da ne postanem rob tih malih kutija u koje buljiš, sa oproštenjem, kao budala, ali uhvatim sebe da to radim jer bez toga više ne možemo. Trebalo bi, ko god može, da maksimalno provodi vrijeme bez telefona, pogotovo kad su u pitanju lijepi trenuci, obroci, druženje sa prijateljima, uz hranu i neko vino. Ja isključim telefon, okrenem ga i pogledam svakih sat da se nešto možda nije dogodilo. Malo me nervira kada sam u društvu ljudi za stolom koji su 70 posto vremena na telefonu. Tako da se trudim, koliko je god moguće, da ipak ovu live verziju više konzumiram nego digitalnu.
Osim u muzici, uživate i u drugim stvarima, u vinu, društvu, imate i restoran?
– Nisam više većinski vlasnik restorana, ali sam ostao partner. Restoran se i dalje zove Grašo, ali posao su preuzeli mladi ljudi jer porodica i ja nismo mogli da savladavamo taj obim posla, uz veliki dio administrativnih obaveza. Volim taj svijet, volim gastronomiju, obožavam vinski svijet. Obožavam ljude koji se razumiju u vino i imam dosta prijatelja vinara. Ove godine izlazi moja linija vina. Izabrao sam regije koje mi se sviđaju iz kojih ću napraviti izbor malvazije, caberneta i sauvignona. Cilj mi je da svojim imenom i znanjem približim dobra vina ljudima za neke korektne cijene.
Kada putujete na koncertne turneje da li i Danijela ide sa vama?
– Nikada ne putujemo zajedno, ona ima svoje obaveze, a ja svoje. Što se tiče posla, mi smo dvije odvojene firme, ali posao ne dovodimo kući. Kad smo nas dvoje za stolom, onda su to teme koje parovi obično pričaju, od problema do lijepih stvari.
Koliko je dobro kada se par bavi istim poslom?
– Kad se baviš istim poslom, ako imaš čistu glavu onda to može biti jako dobro, ali ako nemaš čistu glavu onda može doći do ljubomore. Danijela i ja, bogu hvala, imamo zdrav razum. Ona razumije moj posao i moju poziciju, ja razumijem njen posao i njenu poziciju, i tu nikada nije bilo nikakvih problema.
Lijepo je kada se mlad čovjek proslavi, a potom, kao vi, izraste do jednostavnosti.
– Nisam imao vremena da sebi zakomplikujem život nekim egom, jer sam 1996. izdao album koji je bio prodat u preko stotinu hiljada primjeraka i odmah sam počeo da sviram. I to je bio rad, i rad, i nisam uopšte skužio da sam uspješan mladi čovjek, da sam neko ko odskače od svoje generacije. Došao bih u avion, u auto, u kombi, gdje već, i mene su vodili na koncert gdje sam svirao, a u međuvremenu dogodilo se tih prvih par godina, ta prva dva-tri CD-a. Jednostavnost je nešto što je za mene prirodan tok koji život čini lakšim. Pored komplikacija koje se u ovom prostoru događaju, od putovanja, stresa i svega što smo spominjali, mislim da je jednostavnost uvijek dobro rješenje.
