Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević /Spektroom
Sarajevo se često tokom zimskih mjeseci nađe pri samom vrhu liste najzagađenijih prijestolnica svijeta. Iako ljeti malo pričamo o tome, jer se zagađenje ne vidi golim okom, ono je stalno prisutno i rezultat je višedecenijskog marginaliziranja ovog velikog problema. Enis Omerčić, stručni savjetnik iz Odsjeka za kvalitet zraka pri Sektoru za životnu sredinu Federalnog hidrometeorološkog zavoda BiH, u ovoj instituciji je već deset godina jedini zaposlenik na radnom mjestu koje se odnosi na kvalitet zraka. “Nije mnogo bolja situacija ni u drugim institucijama”, kaže nam.
Kako se reflektiraju nepovoljni prirodno-geografski faktori, kotline u kojima se nalazi većina bh. gradova, a koji utiču na kvalitet zraka?
– Tokom hladnijeg dijela godine, u sudjelovanju s reljefom, negativan efekat na kvalitet zraka imaju i klimatske karakteristike, odnosno uspostavljanje temperaturne inverzije čija je glavna odlika da se pri stabilnim vremenskim uslovima dešava obrnut vertikalni hod temperature zraka, odnosno da temperatura zraka u kotlini raste sa visinom. Takvo stanje onemogućava miješanje i disperziju zagađujućih materija u prizemnim slojevima zraka i za posljedicu ima njihovo nagomilavanje. Ako u takvim danima imamo prisutnu i maglu, dobivamo ono što nazivamo smog, kao mješavinu magle i zagađenog zraka. Ljudi često miješaju ova dva pojma te vidjevši maglu pretpostavljaju da je i zrak jako zagađen, što ne mora uvijek biti tačno. Uglavnom, izuzetno nepovoljni prirodni uslovi smještaja Sarajeva bi trebali biti razlog više da se prema zagađenju zraka ponašamo vrlo oprezno, s obzirom da je riječ o izuzetno osjetljivoj sredini.
A koji su društveni faktori?
– Sve ljudske aktivnosti koje utiču na kvalitet zraka: industrijske aktivnosti koje za posljedicu imaju emitovanje zagađujućih materija u zrak; saobraćaj i loženje, bilo za potrebe zagrijavanja domaćinstava, bilo za potrebe malih biznisa restorana, pekara, ćevabdžinica itd. Usto, i prostorno planiranje koje treba da je u funkciji prilagođavanja razvoja urbanog prostora zahtjevima osjetljive prirodne sredine, opšte stanje infrastrukture – u prvom redu saobraćajne i infrastrukture za potrebe zagrijavanja domaćinstava i drugih objekata, primjena postojećih zakona, opšta socijalno-ekonomska slika i svijest stanovništva kako o životnoj sredini tako i o životu u zajednici generalno.
Kako je moguće da nismo došli do efikasnog rješenja i samo se uzdamo u vjetar?
– U sredini poput naše, efikasne mjere koje bi značajno smanjile zagađenje su, generalno govoreći, skupe, dugoročne i često nepopularne. Prva mjerenja stanja kvaliteta zraka su se u Sarajevu počela vršiti 60-ih godina – mjerio se samo sumpordioksid i čađ, i rezultati su pokazivali višestruko veći stepen zagađenosti nego danas. Već početkom sedamdesetih se kroz zakonske odredbe, masovnu edukaciju stanovništva, jak inspekcijski nadzor i postepenu zamjenu kotlova i peći efikasnijim pećima, kvalitet zraka uspio unaprijediti da do kraja 70-ih bude bolji nego 60-ih. Istovremeno se razvijao i naučno-tehnički sektor, osobito na Mašinskom fakultetu, s ciljem iznalaženja rješenja za smanjenje zagađenja, što je između ostalog rezultiralo time da je Sarajevo vjerovatno prvi grad u svijetu koji ima potpuni katastar zagađivača, a što se danas svuda u svijetu podrazumijeva kao polazna tačka za bilo kakvu ozbiljnu priču o upravljanju kvalitetom zraka. Početkom 80-ih Sarajevo je uzelo kredit od Svjetske banke za dovođenje prirodnog plina u grad, što je za posljedicu imalo da je zrak do početka devedesetih bio znatno bolji nego deset godina ranije. Paralelno, urbanistički plan se mijenjao s ciljem što manjeg efekta izgradnje na kvalitet zraka i kako se ne bi ponavljale greške u izgradnji iz 50-ih i 60-ih godina.
Zašto se nismo bavili ovim problemom u 2000-im?
– U savremenom dobu, značaj kvalitete zraka je, uostalom kao i ukupan značaj okoliša i ekologije, u opštoj poratnoj atmosferi i tranzicijskim kretanjima gurnut na marginu. Tema je došla na red i skrenuta je pažnja na nju tek proteklih osam-devet godina kada je FHMZ počeo prikupljati i objavljivati podatke o kvalitetu zraka u nešto većem obimu. Osim FHMZ-a, za to je zaslužan i Zavod za javno zdravstvo KS i nadležno kantonalno ministarstvo, koji su uspjeli da oforme mrežu stanica za vršenje mjerenja. FHMZ u Sarajevu ima samo jednu stanicu, ali pokriva ostali dio teritorija FBiH zajedno s lokalnim institucijama koje vrše mjerenja.
Kako popraviti stanje?
– “Popravljanje” stanja kvaliteta zraka zahtijeva ispravljanje propusta koji se u prvom redu odnose na višedecenijsko gledanje kroz prste lokalnim zajednicama i samim građanima prilikom izgradnje kompletnih naselja bez odgovarajuće infrastrukture koja bi zadovoljila njihove potrebe za zagrijavanjem domaćinstava – grijna sezona se poklapa s dijelom godine kad su i prirodni uslovi koji utiču na zagađenje zraka najnepovoljniji. Osim toga, zahtijeva unapređenje gradskog saobraćaja, izgradnju parkova i zelenih pojasa. Sve ovo nije atraktivno za privatne investitore što je u mladom kapitalizmu osnova funkcionisanja društva. Takođe, građevinski interesi se ne poklapaju s interesima unapređenja kvaliteta zraka, što uslovljava odobravanje brojnih projekata koji rezultuju ponavljanjem arhitektonskih pogrešaka iz perioda 50-ih i 60-ih.
Postoje i direktive EU o mjerama protiv zagađenja zraka, ali one, koliko znam, nisu obavezujuće za nas; šta podrazumijevaju i zašto se ne provode?
– Direktive EU koje su primijenjene i u našem zakonodavstvu se odnose na granične i ciljane vrijednosti koncentracija pojedinih zagađujućih materija. Same mjere za smanjenje zagađenja nisu definisane direktivama, već su ostavljene državama i lokalnim zajednicama na izbor, ali su države članice i lokalne zajednice dužne da rade na smanjenju zagađenja ukoliko mjerenja pokazuju da kvalitet zraka nije u skladu s direktivama. Pariz je prije desetak godina morao platiti kaznu od više stotina miliona eura Briselu zbog nezadovoljavajućeg stanja kvaliteta zraka, te se ubrzo nakon toga počelo ulagati velike iznose novca za smanjenje zagađenja. Ljubljana, s druge strane, nije morala plaćati kaznu, ali je doslovno dobila ultimatum da počne ozbiljnije raditi na kvalitetu zraka, što je i uspjela u kratkom roku, izgradnjom pješačkih zona, unapređenjem gradskog saobraćaja i zabranom loženja pojedinih goriva po domaćinstvima. S obzirom na različite faktore koji utiču na kvalitet zraka u različitim mjestima i regijama, i EU ne sankcioniše sve koji nemaju odgovarajući kvalitet zraka, jer nije isto imati kvalitet zraka negdje uz okeansku obalu, sjevernoevropsku niziju ili kotlinske krajeve Poljske ili sjeverne Italije, ali vrši pritisak na te zajednice da rade na unapređenju kvaliteta zraka.
Postoje li kod nas ikakve sankcije za one koji doprinose zagađenju zraka?
– U BiH ne postoji zakonski preduslov za sancionisanje lokalnih zajednica ili bilo koje druge administrativne jedinice za stanje kvaliteta zraka te se sve svodi na svjesnost o problemu i dobru volju lokalne vlasti. Postoje lokalni zakoni o komunalnoj čistoći i drugi propisi koji se odnose na rad postrojenja, čijom primjenom bi došli do čistog zraka, ali bi zasigurno uticali na smanjenje zagađenja.
Koliko se pita struka?
– Struka je raštrkana. U većini institucija koje sadrže riječ “okoliš” u nazivu radi malo, ili nimalo, ljudi koji su stručnjaci iz ovih oblasti. U BiH trenutno postoji 12 ministarstava iz okolišnog resora i na rukovodećim mjestima su redovno pravnici, ekonomisti, arhitekte, a gotovo nikada biolozi, geografi, ekolozi ili drugi okolišnjaci. Okoliš kao struka je trenutno u podređenom položaju jer najčešće okolišni projekti i mjere za unapređenje okoliša ne donose, barem kratkoročno, novac. Uključeni smo često u rad tijela ili radnih grupa ukoliko neka institucija pokazuje interes za to, ali i u slučaju najbolje volje institucija – danas u Federaciji BiH ne radi više od deset ljudi koji se bave kvalitetom zraka.
I šta ste im rekli, kad su vas pitali, šta se treba poduzeti?
– Stvari koje sam imao mogućnost da predložim obično su poslušane, ali i zanemarene, jer je obično riječ o prijedlozima koji podrazumijevaju zabranu ili restrikciju nečijeg rada na način na koji danas rade. Konkretno, Kanton Sarajevo se uvijek ophodio kao socijalna institucija prema svojim zagađivačima. Naprimjer, nisam uspio dobiti odobrenje da se stavi zabrana na rad malih biznisa na kruta goriva, te je sasvim normalno da u 21. vijeku, u glavnom gradu jedne države u danima kada je kvalitet zraka najlošiji u cijeloj Evropi, lokalni ćevabdžija može bez ikakvog filtera na najneefikasnijoj peći, u uslovima koji odgovaraju srednjovjekovnoj kovačnici, koristiti najprljavije moguće gorivo i istovremeno ga trošiti u količini koja bi zadovoljila potrebe 20-30 domaćinstava za zagrijavanje – i to sve bez ikakve, ne samo zabrane nego i naknade. E, sad možete zamisliti kakav otpor postoji prema nekim ozbiljnijim zagađivačima ili izvorima emisije.
Postoji li politička svjesnost o borbi protiv zagađenja, ima li naznaka dugoročnije strategije?
– Vrlo slaba. Ne postoji institucija na državnom nivou koja se bavi okolišem. Postoje dva entitetska ministarstva okoliša – i još nečega. U Federaciji postoji 10 kantonalnih ministarstava okoliša – i još nečega. U svakom tom ministarstvu interes okoliša je podređen interesu onog drugoga u njegovom nazivu. Ne postoje zakonske prepreke da se te institucije bolje bave zaštitom okoliša, ali to uglavnom ne čine. Koliko se ozbiljno politika bavi okolišem, dobro ilustruje primjer izbora resornog okolišnog ministra u vjerovatno najzagađenijem kantonu. Vjerovatno da ispred svih nabrojanih ministarstava neće moći izbrojati tri bicikla kojim su zaposlenici ili nedajbože rukovodeći došli na posao. U konačnici, procenat teritorije naše zemlje koje je pod zaštitom je daleko najniži u Evropi – iznosi tri-četiri posto teritorija, ili odnos prema malim vodotocima koji su na cijelom teritoriju pod rizikom od “ucjevljivanja” zarad nekoliko megavata električne enrgije, dovoljno govore o političkoj svjesti o očuvanju okoliša, a pod tim i o borbi protiv zagađenja zraka.
Postoje li mjerenja koja ukazuju koliko smo ugroženi, koliko je ljudi preminulo i oboljelo direktno ili indirektno zbog zagađenog zraka?
– Studije koje je radila Svjetska zdravstvena organizacija kažu da samo od posljedica udisanja lebdećih čestica (sitne prašine) u BiH godišnje prerano umre više od 3.300 ljudi. Taj broj je, naravno, diskutabilan, on može biti i znatno veći i znatno manji. Jako je teško dokazati da je konkretna osoba umrla od posljedica zagađenja zraka, ali suštinski ne mijenja stvar. Osim toga, tu su dugoročni troškovi koji nastaju zbog većeg broja dana bolovanja i troškova liječenja ljudi čije je zdravlje narušeno zbog zagađenog zraka.
“Okoliš kao struka je trenutno u podređenom položaju jer najčešće okolišni projekti i mjere za unapređenje okoliša ne donose, barem kratkororočno, novac”
Kakve promjene kao građani možemo uvesti u dnevnu rutinu, a pomoći će poboljšanju kvaliteta zraka?
– Mi smo mali grad i malo društvo. U cijeloj državi je nešto preko milion domaćinstava. To je jedan veći evropski grad. Tim više je individualna uloga u društvu značajnija. Građani su i u opštinskim vijećima i u institucijama koje donese odluke koje mogu uticati na kvlaitet zraka. Pojedinac može uticati na kvalitet zraka prilikom planiranja izgradnje kuće, izbora goriva za zagrijavanje, izbora i korištenja prevoznog sredstva itd. To uvijek se dovodi u vezu sa socijalnim statusom i ekonomskom moći pojedinca, ali je vrlo često stvar prioriteta. Mnoge kuće u našem gradu imaju stotine kvadratnih metara, dimenzije bogataških vila, skup automobil parkiran ispred nje, a domaćin loži ugalj. Pojedinac može prestati paliti otpad u bašti (što je svakako i zabranjeno, ali se ne implementira i opšte je prihvaćena aktivnost) pa bi samo zbog toga imali tri do pet dana u godini manje s prekomjerno zagađenim zrakom. Može učestvovati na javnim raspravama, razgovarati s predstavnicima u opštini, edukovati sebe i druge. Neće se politike i društvo promijeniti dok se građani ne promijene. Političari i ljudi u institucijama ne padaju s Marsa, nego su reprezentacija ove malobrojne populacije.
Kakva je trenutno kvaliteta zraka?
– Ovih dana je izražen uticaj daljinskog prijenosa lebdećih čestica na kvalitet zraka u cijelom regionu. To je dobar primjer prirodnog zagađenja. Naime, riječ je o sitnoj prašini, pješčanim olujama u saharskom području podignutoj prašini i južnim vjetrom donesenom k nama. Osim toga, lokalno mogu biti povišene i koncentracije ozona. Ozon je nezdrav, neophodan je za opstanak života na Zemlji jer na visini od desetak kilometara apsorbuje ubitačne sunčeve ultraljubičaste zrake, ali je u prizemnom zraku gdje ga udišemo, agresivan i štetan gas.
Kakve su procjene za sarajevsku zimu: da očekujemo zagađenje, u najkraćem, opasno po zdravlje?
– Naravno. Još mnogo će vode proteći Miljackom dok se takvo stanje ne promijeni. Kvalitet zraka tokom naredne zime će biti određen dužinom trajanja temperaturnih inverzija (loše) i učestalosti prodora južnih vjetrova (dobro). Zbog gore navedenih prirodnih karakteristika, Sarajevo vjerovatno nikada neće imati potpuno čist zrak, ali zasigurno nivo štetnosti po zdravlje i broj dana sa nezdravim zrakom se može smanjiti kada se počne ozbiljnije raditi po tom pitanju. Sivila i magle će biti tu i kada zrak bude čist, to je stvar podneblja i meteoroloških prilika.
Postoji plan za zamjenu više desetina hiljada peći u domaćinstvima, na čvrsta goriva, mahom ugalj i drva, hoće li to uspjeti promijeniti situaciju?
– Naravno. Način zagrijavanja kuća, stanova i drugih objekata je najvažniji izvor zagađenja zraka u Sarajevu. Izgradnja lokalnih toplana i povećanje priključaka na gasovodnu mrežu mora biti prvi prioritet u cilju poboljšanja kvaliteta zraka.
