Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Marko Jovančić
Nije mi se išlo na Jahorinu. Nije mi se išlo nigdje, vagala sam između obaveza i vremena koje mi treba za njih i to da ću nekoliko sati biti odsutna. I dok sam sama sa sobom polemisala B. mi, kao da je znala, pošalje poruku: “Nemoj slučajno da ne odeš”.
Ideja avanture bila je “pritisni pauzu” a meni je već mjesecima sve kao na ubrzanom filmu, pa kad je organizam u tom modu, hajd’ stisni i pritisni “intermeco”.
Prelomila sam u zadnji tren i našla se u autu: vožnja Geely automobilima bila je predivna, sam dan kao izmišljen za bijeg u prirodu, a kako se pejzaž mijenjao, mijenjao se i moj osjećaj, od varijante “hoću li stići sve popodne” do – “ma nije posao zec – stići ću”. I društvance mi je prijalo, posebno dvije dame s kojima sam dijelila put do planine – Nerma i Ajla.
U neočekivano iskrenom razgovoru, jer smo se tek upoznale, podijelile smo vlastite životne izazove. I kad shvatiš iz prve ruke kako svi imaju svoje velike i male probleme. I kako su i one odlučile da im treba malo iskakanja iz uobičajenog kolosijeka. Divne i inspirativne moje suvozačice su bile tog dana.
Ne znam kako je prošlo vrijeme, ali odjednom smo se našle gore – na Jahorini i to na skoro 1700 metara nadmorske visine. Oštar planinski zrak i sunčeve zrake su mijenjali našu perspektivu na taj dan – e sad je stvarno vrijeme da “pritisnemo pauzu”.
I evo nas u Aparthotelu Horizont, za koji čak nismo znali ni da postoji. Otvoren tek prije nekoliko mjeseci, ali, kako spoznasmo, već prepoznat među onima koji žele više od običnog boravka na planini.
Koncept je uistinu jednostavan: imati svoj prostor, a opet ne odustati od onih malih hotelskih zadovoljstava. Apartmani koji nude privatnost, ali i wellness zona koja vas naprosto poziva da usporite. Bazen, sauna, možda ne djeluje spektakularno na papiru, ali u stvarnosti – baš ono što vam treba.
Pogled mi je stvarno zaustavio dah. Gdje god da se okrenete samo je priroda, priroda, zelenilo i kao šlag na torti – planinski vrhovi pod snijegom koji svjetluca na suncu. Podijelili smo se u grupe i polako hvatali korak s ritualima, više zamišljenim kao niz spontanih trenutaka koji se prirodno nadovezuju.
U saradnji s brendovima Afrodita i Sagas, fokus nas gošći se lagano prebacio na njegu — onu vanjsku, ali i onu unutrašnju. Topla šolja čaja, unos Sagas kolagena koji podsjeća da briga o sebi počinje iznutra, pa onda miris eteričnih ulja i spora masaža ruku Afroditinim uljima. I onda na preporuku – ovsena kaša, kakav grandiozan okus!
Horizont, shvatam polako dok vrijeme teče, i nije zamišljen kao mjesto kroz koje se prolazi, nego kao mjesto u kojem se ostaje. Otvoreni portali, nasmijana lica, svjetlo koje obasjava unutrašnjost — sve je to radi opuštanja nemirnih i stresnih duša poput mene. I stvarno sam se opustila, a kad je došla hrana, e to je bio doživljaj!
Lokalni sastojci, oplemenjeni potrebnim dodacima, pažljivo pripremljeni. I otvori se apetit kad ste na svježem zraku (dobro, meni je apetit uvijek otvoren).
I dok smo se opraštali od planine, od divnih domaćina, od ljudi koje dugo nismo vidjeli, najvažnije što smo ponijele sa sobom nije bila lokacija, ni brendovi, ni program. Bilo je to podsjećanje same sebe da ovakvi trenuci ne trebaju biti izuzetak, niti da za njih trebaju posebne prilike.
Uz malo organizacije i dobre volje – možemo vratiti u svakodnevicu. Možda ne svaki dan. Ali dovoljno često da ne zaboravimo kako izgleda biti — samo tu. I uživati jer postojiš, a ne zato jer si “našla malo vremena”.
