Razgovarala Andrijana Copf
Snimio Hamza Duraković
Svake godine Sarajevo u augustu postaje mnogo više od filmske pozornice. Ulice se pretvaraju u mjesta dugoočekivanih susreta, razmjenjuju se ideje, prepoznaju talenti i otkrivaju priče koje čekaju da budu ispričane. Crveni tepih privlači pažnju javnosti, reflektori obasjavaju slavne ličnosti, ali prava magija Sarajevo Film Festivala oduvijek se događala iza kulisa – u kasnonoćnim razgovorima, projektima koji nastaju iz jedne ideje, u ljudima koji vjeruju da film može mijenjati način na koji razumijemo svijet.
Godinama su neke priče ostajale neispričane, neki glasovi bili tiši, a neke perspektive nedovoljno zastupljene na velikom platnu. Danas se to mijenja. Ne preko noći i ne slučajno, nego zahvaljujući ženama koje talentom, upornošću i vizijom pomjeraju granice filmske industrije i otvaraju prostor novim generacijama autorica.
Sarajevo Film Festival među rijetkim je festivalima koji je prepoznao da ravnopravnost nije samo pitanje statistike nego i pitanje priča koje ćemo gledati sutra. Kroz nagrade koje podržavaju autorice, kroz razvoj filmskih projekata i stvaranje prilika za nove glasove, Festival godinama gradi prostor u kojem talent ima priliku da bude prepoznat bez obzira na spol.
O tome kako nastaju prilike koje mijenjaju karijere, zašto su ženski glasovi danas važniji nego ikada i kako film može biti alat društvenih promjena, razgovarali smo sa Mašom Marković i Asjom Krsmanović Imamović, ženama koje iz godine u godinu, daleko od reflektora, pomažu da najvažnije filmske priče pronađu svoj put do publike.
Mašo, ti vodiš Industry odjel Sarajevo Film Festivala, a Asja CineLink. Za one koji nisu upućeni u festivalsku organizaciju – šta to konkretno znači? Kako izgleda vaš radni dan u nekom prosječnom mjesecu, a kako tokom Festivala?
Industry odjel je mjesto gdje se susreću kreativnost i organizacija. Moj posao podrazumijeva razvoj i vođenje programa CineLink Industry Days, od kreiranja strategije i partnerstava do rada s filmskim profesionalcima iz cijele Evrope. U praksi to znači da jedan dan razgovaram s evropskim fondovima i filmskim centrima, a drugi dan s mladim autorima koji razvijaju svoj prvi film.
U prosječnom mjesecu mnogo vremena provodim planirajući programe, razvijajući međunarodne saradnje i tražeći načine da otvorimo nove prilike za autore iz naše regije. Tokom Festivala sve postaje mnogo intenzivnije. Dani počinju rano, završavaju kasno, a između toga se odvijaju sastanci, paneli, projekcije i stotine susreta. To je vjerovatno najljepši organizirani haos koji postoji.
Ono što je možda manje vidljivo jeste da naš posao nije samo organizacija događaja. Suština je stvaranje prostora u kojem nastaju novi filmovi, partnerstva i profesionalne prilike. Kada nekoliko godina kasnije vidite da je neki projekat pronašao finansiranje, da je film završen ili da su ljudi koje ste upoznali u Sarajevu pokrenuli novu saradnju, tada znate da je sav taj rad imao smisla.
Obje ste već dugo dio Sarajevo Film Festivala. Sjećate li se trenutka kada ste prvi put pomislile: „Ovdje stvarno mogu mijenjati stvari“?
MAŠA: Mislim da se to nije dogodilo u jednom konkretnom trenutku. Više je riječ o osjećaju koji se gradi godinama. Kada ste dovoljno dugo dio jednog sistema, počnete pratiti ljude kroz cijele karijere. Danas susrećem autorice i autore, producentice i producente i filmske profesionalce i profesionalke koji su prije petnaest ili dvadeset godina dolazili u Sarajevo sa svojim prvim idejama, nesigurni i na početku puta, a danas oblikuju evropsku filmsku industriju, vode kompanije, osvajaju najveće festivale i donose odluke koje utiču na budućnost filma.
To me uvijek podsjeti da naš posao nije samo ulaganje u projekte nego prvenstveno ulaganje u ljude. Film nastaje kroz dug proces povjerenja, razvoja i saradnje. Danas, kada se mnogo toga može proizvesti ili generirati u nekoliko sekundi, upravo ljudski faktor postaje najvrjedniji. Ideje se mogu oblikovati na različite načine, ali znati graditi odnose, prepoznati talent, okupiti tim i voditi projekat kroz godine neizvjesnosti ostaju nezamjenjive vještine. Film je istovremeno kultura i ozbiljan biznis, a svaki projekat predstavlja određeni rizik. Zato su oni koji su godinama vjerovali u ljude i njihov potencijal danas često upravo oni koji prave najveću razliku.
ASJA: Mislim da smo obje predugo na Festivalu da bismo se sjetile samo jednog momenta. Za mene je možda najznačajnije bilo otvaranje Studentskog programa prije osam godina. Tada mi je prvi put bilo jasno koja je privilegija tragati za novim autorskim glasovima i dati im podršku onda kada su najranjiviji, na samom početku njihovih karijera.
Sarajevo Film Festival dodjeljuje Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, a CineLink ima nagradu Ženski glasovi / Female Voices. Kako su ove nagrade nastale i šta one zapravo poručuju filmskoj industriji i publici?
ASJA: CineLink platforma Sarajevo Film Festivala već godinama daje podršku filmovima i serijama u razvoju čiji kreativni tim čine žene, ili projektima u kojima film nose slojeviti i živopisni ženski likovi, a vrlo često i gotovo u pravilu se ova dva kriterija preklapaju. Nagrada „Female Voices“, koja se dodjeljuje od 2022., iznosi 20.000 eura, a dodjeljuje se u partnerstvu sa Slovenačkim filmskim centrom i organizacijom UN Women. Samim tim pokušavamo podršku ženama u filmskoj industriji, koja je historijski bila dominantno muška, da pružimo ne deklarativno, već na jedini način na koji to ima smisla – finansijski i strukturalno. Paralelno s ovom nagradom, još godinu ranije uveli smo i „Specijalnu nagradu za rodnu ravnopravnost“ koja se dodjeljuje debitantskom filmu iz naših zvaničnih programa koji je režirala žena. Iznos ove nagrade je 7500 eura i osmišljena je s ciljem da prizna i istakne izuzetne ženske glasove u našoj industriji, a iznos nagrade pominjem upravo zato što ona omogućava redateljicama da malo lakše premoste neizvjesnost koja slijedi nakon završenog filma. Nagrada se dodjeljuje u partnerstvu s Mastercardom.
Uvijek postoji i ono „ali“, zar ne?
ASJA: Nažalost, ovo je industrija u kojoj vam jedan uspješan projekat ne garantuje nastavak podrške, a priprema filma je proces koji u pravilu traži više godina posvećenog rada uz potpunu finansijsku neizvjesnost. U takvoj situaciji, koja je ista i za muškarce i za žene, ženama je često mnogo teže jer na njihova pleća često pada i mnogo tereta nevidljivog rada koji je u našim društvima još uvijek neravnomjerno raspoređen. Kada tome potencijalno dodamo i majčinstvo, te činjenicu da je snimanje filma i fizički i psihički težak proces sa snimanjima koja traju 12 sati dnevno, jasno je da socijalni faktori umnogome utječu na to da neke žene zbog nedostatka infrastrukturalne podrške brže odustaju od filmske karijere. Jedini način da to pokušamo ispraviti je da ih kroz nagrade barem finansijski malo osnažimo i damo im znak da je njihov rad prepoznat, te samim tim i motivaciju za dalje. Ovim nagradama želimo poručiti da je strukturalna podrška jedini put prema ravnopravnijoj i inkluzivnijoj filmskoj industriji.
U svakodnevnoj komunikaciji s producentima, redateljima, scenaristima iz regije – primjećujete li promjenu u načinu na koji se danas razgovara o ženama u filmu? Šta je nekad bilo „nevidljivo“, a šta je danas tema o kojoj se otvoreno priča?
MAŠA: Promjena je svakako vidljiva. Prije petnaestak godina mnoga pitanja jednostavno nisu bila dio javnog razgovora. Danas se o njima govori mnogo otvorenije, ali i mnogo preciznije. Više se ne oslanjamo samo na lične utiske nego i na podatke koji pokazuju kako izgledaju odnosi u pogledu finansiranja, pristupa pozicijama odlučivanja ili zastupljenosti iza kamere.
Ono što je nekada bilo gotovo nevidljivo danas je jedna od važnijih tema evropske audiovizuelne industrije. Više ne govorimo samo o principima nego i o konkretnim politikama, fondovima, nagradama, kriterijima i mehanizmima podrške koji nastoje osigurati ravnopravniji pristup prilikama. To pokazuje da je industrija prepoznala da se određene promjene ne događaju same od sebe, već da ih je ponekad potrebno aktivno podsticati.
Kada govorimo o tome ko ima pristup prilikama, zapravo govorimo o tome kakve ćemo priče gledati u budućnosti.
ASJA: Promjena svakako ima, za početak na nivou svijesti. Žene u industriji mnogo glasnije govore o problemima s kojima se susreću. To je prvi korak potreban za razumijevanje. Iz toga se, prirodno, rađa i jedan vid solidarnosti koji je zanimljiv kad je riječ o kreativnim profesijama. Tržište je veoma kompetitivno, što ljude često tjera da razmišljaju u pravcu „svaki čovjek za sebe“. Ipak, profesija je kolektivna i svi smo i dalje svjesni da samo zajedničkim trudom možemo napraviti stvarne promjene. Ali dijalog koji se najviše promijenio, a koji je za širu javnost možda i najznačajniji, jeste upravo na planu sadržaja.
Šta to znači?
ASJA: Mnogo više se razgovara o prikazu ženskih likova u filmu, narativima koji dominiraju, a koji su do jučer bili na margini, te iskustvenom planu žena koji te narative oblikuje i dovodi u fokus. Zar nije divno što gledamo sve više filmova sa temama koje se direktno tiču ženske publike i sa uvjerljivim i slojevito napisanim, režiranim i odigranim ženskim likovima? To se tiče svih, ne samo filmske industrije. Kroz to žene diljem svijeta imaju osjećaj da u svojim dilemama i izazovima nisu same i da njihovi problemi nisu manje važni, uče da razumiju sebe i svijet koji ih okružuje na način koji nije oblikovan vizurom drugoga. A isto to vrijedi i za muški dio publike. Imaju priliku da čuju necenzurirane ženske glasove koji pričaju o onome što im je važno.
Koliko je važno da i muški dio publike (i industrije – profesije) razumije zašto je toliko bitno razgovarati o rodnoj ravnopravnosti u filmu? Kako to objasniti nekome ko kaže: „Pa danas svi imaju jednake šanse“?
MAŠA: Zato što rodna ravnopravnost nije tema koja se tiče samo žena. To je pitanje načina na koji prepoznajemo i podržavamo talent. Ako dio talentiranih ljudi nema iste mogućnosti da razvije svoj potencijal, onda cijela industrija gubi.
Kada neko kaže da svi danas imaju jednake šanse, uvijek mislim da je korisno pogledati podatke. Napredak jeste ostvaren, ali određene razlike i dalje postoje, posebno kada govorimo o budžetima, pristupu finansiranju ili pozicijama odlučivanja. Međutim, cilj ovih razgovora nije podjela, nego stvaranje uslova u kojima najbolja ideja ima priliku bez obzira na to ko ju je osmislio.
Kako iz svoje perspektive gledate na evoluciju generacija žena koje su utirale put ravnopravnosti?
MAŠA: Smatram se sretnom što pripadam generaciji koja je naslijedila rezultate rada brojnih žena koje su prije nas morale dokazivati da žene mogu biti jednako uspješne producentice, redateljice, scenaristice ili rukovoditeljice kao i muškarci. Njihova borba i brojna odricanja otvorili su vrata mnogima od nas.
Mislim da je izazov naše generacije nešto drugačiji. Danas više ne dokazujemo da žene mogu raditi ovaj posao. Danas dokazujemo da možemo istovremeno biti posvećene majke, voditi složene međunarodne projekte, donositi važne odluke i graditi uspješne karijere. Drugim riječima, da ne moramo birati između profesionalnog i privatnog identiteta kako bismo bile jednako uspješne kao naše muške kolege.
Filmovi oblikuju način na koji razumijemo svijet. Što je više različitih glasova uključeno u taj proces, to su priče koje pričamo složenije, zanimljivije i bliže stvarnosti.
ASJA: Deklarativno da, svi imamo iste šanse, ali praksa pokazuje nešto sasvim drugo. Godinama pratim studente i studentski program. Vrlo često se dešava da je na filmskim školama mnogo više žena nego muškaraca. A onda kada dođemo do profesionalnog filma, tu se omjer drastično mijenja u korist muškaraca. To znači da je sistem izgrađen tako da ih ne podržava. Premda o tome pričamo kao zajednica godinama, i ponekad se ta tema čini prevaziđenom jer smo je sto puta pretresli na okruglim stolovima, panelima, radionicama, mislimo o njoj kad god popunjavamo neku aplikaciju i moramo staviti kvačicu na omjer žena u timovima, ona je itekako aktuelna jer je u pitanju dugotrajan proces promjene svijesti, sistema, načina na koji percipiramo posao, vidljive, ali i nevidljive diskriminacije u svakom segmentu industrije.
Postoji li tema o kojoj smatrate da se još uvijek premalo priča kroz film – a koja bi trebala biti na velikom platnu?
ASJA: Mislim da se danas o svemu priča, ali čitav spektar načina na koji se o raznim temama govori predstavlja jedno široko i uzbudljivo polje na kojem uvijek ima mjesta za inovativne i maštovite kreativne pristupe.
Iza vas je priličan broj godina rada, mnogo uloženog truda. Šta je ono što publika ne vidi, a što vas drži u poslu već godinama?
MAŠA: Publika najčešće vidi premijere, crveni tepih i trenutke slavlja. Ono što ostaje iza kulisa jesu godine rada, povjerenja i odnosa koji se grade kroz vrijeme.
Ono što mene i dalje motivira jeste privilegija da posmatram kako ljudi rastu. Upoznate nekoga na početku karijere, pratite njegove prve korake, vidite kako razvija svoje ideje, pronalazi saradnike i gradi svoj put. Godinama kasnije taj isti čovjek dolazi u Sarajevo s filmom koji putuje svijetom ili postaje mentor novoj generaciji autora. U tome vidim najveću vrijednost našeg posla. Festivali traju nekoliko dana, ali karijere, profesionalne zajednice i prijateljstva koja nastanu tokom tih dana mogu trajati decenijama.
Nakon svih ovih godina i dalje me motivira činjenica da ne gradimo samo programe i događaje. Gradimo prilike. A ponekad jedna prilika može promijeniti nečiju cijelu karijeru.
ASJA: Osjećaj da radimo nešto važno za zajednicu. Prilika da pomognemo ljudima da unaprijede svoje projekte, steknu novo znanje, razmijene iskustvo. Prilika da otkrijemo nove glasove i damo im podršku da nastave i onda kada možda misle odustati. Privilegija da radimo u okruženju koje nas inspiriše da pokušamo dubinski razumjeti stvari i mogućnost da u skladu sa našim saznanjima djelujemo.
