Na današnji dan, 18. maja 1993. godine, Sarajevo nije izgubilo samo dvoje mladih ljudi. Izgubilo je dio svoje duše. Na mostu Vrbanja, današnjem Mostu Suade i Olge, ugašeni su životi Boška Brkića i Admire Ismić — dvoje zaljubljenih Sarajlija čija je ljubav postala jedna od najtužnijih i najpotresnijih priča ratne Bosne i Hercegovine.
Više od tri decenije kasnije njihova imena i dalje žive u sjećanju grada. Ne samo kao ratna tragedija, nego kao simbol ljubavi koja nije pristajala na podjele, simbol Sarajeva kakvo je nekada bilo i kakvo je, uprkos svemu, pokušalo ostati.
Boško je bio sarajevski Srbin, Admira Bošnjakinja. Ali u njihovoj priči nacionalnost nikada nije bila važna. Odrastali su među istim ulicama, istim zgradama, istim mirisima sarajevskih jutara i večeri. Dijelili su mladost, društvo, muziku, snove i planove za budućnost. Voljeli su se onako kako se voli u godinama kada vjeruješ da ništa ne može slomiti ono što osjećaš.
A onda je došao rat.
Grad koji je nekada bio sinonim za život, smijeh i susrete pretvoren je u mjesto straha, granata i svakodnevne borbe za preživljavanje. I dok su se oko njih rušile zgrade, nestajali ljudi i pucale veze među komšijama, Boško i Admira pokušavali su sačuvati ono što je rat najviše mrzio — ljubav bez podjela.
Tog 18. maja odlučili su napustiti Sarajevo. Željeli su otići negdje gdje će moći početi ispočetka, daleko od snajpera, granata i smrti koja je vrebala iza svakog ugla. Preko mosta Vrbanja pokušali su preći na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske, vjerujući da ih na drugoj strani čeka spas.
Nikada nisu stigli.
Prema svjedočenjima, prvi metak pogodio je Boška. Pao je na mostu. Admira, i sama ranjena, nije nastavila bježati. Vratila se njemu. U posljednjim trenucima života zagrlila je čovjeka kojeg je voljela više od vlastitog straha. Nedugo zatim i ona je pogođena.
Ostali su ležati zagrljeni na mostu danima, dok je oko njih vladao muk prekinut samo pucnjevima. Niko nije mogao prići njihovim tijelima zbog neprestanog snajperskog djelovanja. Sarajevo je nijemo gledalo prizor koji će postati jedna od najstrašnijih i najtužnijih slika opsade.
Fotografija njihovih tijela, zagrljenih nasred praznog mosta, obišla je svijet. Snimio ju je američki fotoreporter Mark H. Milstein, a upravo ta slika postala je univerzalni simbol besmisla rata. Nije prikazivala vojnike, linije fronta ni političke govore. Prikazivala je dvoje mladih ljudi kojima je oduzeta budućnost.
Svjetsku javnost posebno je potresla reportaža legendarnog Reutersovog novinara Kurta Schorka, koji je priču o Bošku i Admiri prenio daleko izvan granica opkoljenog Sarajeva. Zahvaljujući toj priči, ljudi širom svijeta prvi put su kroz jednu ljubav osjetili šta zapravo znači život pod opsadom.
Nazvali su ih sarajevskim Romeom i Julijom. Ali za razliku od Shakespeareove tragedije, njihova priča nije bila književnost. Nije bila fikcija. Bila je stvarna. Previše stvarna.
Boško i Admira nisu sanjali ništa veliko. Željeli su ono što žele svi mladi ljudi — miran život, dom, porodicu, jutra bez sirena i noći bez granata. Sanjali su običnu sreću. Upravo zato njihova priča i danas boli jednako snažno.
Godinama kasnije njihova ljubav ostala je inspiracija umjetnicima širom svijeta. O njima su snimani dokumentarni i igrani filmovi, pisane knjige i reportaže, komponovane pjesme. Posebno emotivno mjesto zauzima pjesma grupe Zabranjeno pušenje posvećena njihovoj sudbini, dok je slikar Safet Zec kroz ciklus “Zagrljaji” pokušao naslikati bol jednog vremena i posljednji zagrljaj koji je postao vječnost.
Iako se godinama govorilo o podizanju spomenika Bošku i Admiri u Sarajevu, taj spomenik nikada nije izgrađen. A možda je upravo činjenica da ih ljudi i dalje pamte najveći spomenik koji su mogli dobiti.
Njihova tijela danas počivaju zajedno na sarajevskom groblju Lav. Zajedno, baš kao što su zajedno proveli posljednje trenutke života.
Priča o Bošku i Admiri odavno je prerasla ratnu hroniku. Ona je ostala opomena koliko rat može biti okrutan, ali i dokaz da ni u najmračnijim vremenima nije mogao potpuno uništiti ono ljudsko.
Jer dok su oko njih padale granate i rušili se gradovi, dvoje mladih ljudi vjerovalo je da ljubav može biti jača od mržnje.
