Napisala: Dženita Vilajet Avdičević
“Uprkos postojanju mjere, Elma je ubijena…” — rečenica koja više ne zvuči kao izuzetak, nego kao obrazac. Kao tiha potvrda da sistem koji bi trebao štititi – iznova zakazuje.
Elma Godinjak ubijena je u Sarajevu. Naša kolegica. Novinarka. Žena koja je imala glas, priče koje je pričala i život koji je brutalno prekinut. Iza njenog imena ostaje dijete koje će odrastati bez majke i porodica koja će zauvijek nositi prazninu koju ništa ne može ispuniti.
A iza svega ostaje i pitanje koje postaje sve glasnije: kako je moguće da se ovakve stvari i dalje dešavaju?
Jer femicid ne počinje onog trenutka kada se povuče obarač. On počinje mnogo ranije – u prijetnjama koje se ne shvate dovoljno ozbiljno, u strahu koji se ne vidi, u sistemu koji reaguje sporo, nedovoljno ili prekasno. Počinje tamo gdje bi zaštita trebala biti najjača.
Ono što boli jednako kao i sam čin jeste spoznaja da su ovakve tragedije često mogle biti spriječene. Da su postojali znakovi. Da su postojali razlozi za reakciju. Ali reakcija nije bila dovoljna.
Zato ovo nije samo još jedna vijest. Ovo je opomena.
I dok se imena poput Elminog ponavljaju, ostaje gorak osjećaj da društvo ne uči dovoljno brzo. A cijena tog sporog učenja su životi koje više niko ne može vratiti.
