Piše: Giovanna Paparella
I da konačno prestaneš govoriti: “Poslije 1. maja” „Razmislit ću…” „Možda od ponedjeljka…” „Sad stvarno ne mogu…” „Samo da sredim još par stvari…” Jer u prevodu to znači: „Ponovo stavljam sebe na zadnju rupu na svirali.”
Reći ću ti to jasno i glasno: nisu sve žene koje odgađaju nezainteresovane. Mnoge su samo blokirane
Postoje žene koje zaista ne žele uraditi ništa za sebe. A postoje i one koje vrlo dobro znaju da im to treba… ali i dalje odgađaju kao da je njihovo tijelo problem kojim će se baviti „kad bude vremena” ili kad doktor kaže.
Spoiler: taj magični trenutak kad imaš vremena, energije, mir u glavi, sređenu kuću, miran posao, hormone koji sarađuju i još uz to volju ako nije došao do sada, neće doći ni sutra. Garant.
Taj dan jednostavno ne postoji. I onda ideš dalje tako: malo umorna, malo naduta, malo nervozna, malo bezvoljna… ali i dalje s velikim povjerenjem u legendarno „poslije ću početi”. (Evo promašila si već “Nakon Nove Godine” i “poslije Bajrama”.)
Pa kad ti pukne film, eto te kao Taz u modu Tasmanijskog vraga sve uništavaš oko sebe, bacaš stvari po stolu, lupaš vratima i predmetima, ujedaš redom pogledom i riječima, i ne smije niko ni da progovori.
A onda, usput, usred noći još očistiš frižider ili ormarić sa slatkišima… pa se poslije kaješ i liješ krokodilske suze
Shvati da to nema smisla. Problem nije samo motivacija. Problem je što si naučila sebi lijepo objasniti zašto stalno čekaš. Normalizirala. Mnoge žene misle da imaju problem s disciplinom. U stvarnosti, često imaju problem s prioritetima. Kraj priče.
Tačnije: navikle su da budu posljednja stavka na vlastitoj listi prioriteta. Prvo djeca. Pa posao. Pa kupovina. Pa ručak. Pa nekoga treba nazvati. Pa računi. Pa nečiji rođendan. Pa glavobolja. Pa „danas ne mogu, preumorna sam”.
I tako prođu sedmice. Nekad i mjeseci. Nekad godine.
Suština je u ovome: nije da ne želiš da ti bude bolje. Nego si se navikla da stalno živiš ispod nivoa svog mogućeg blagostanja. Jer, aman, ako uradiš nešto za sebe odmah si sebična i misliš samo na sebe.
Ali dok si svima sve: sluga, kuharica, šofer, psiholog, spremačica, organizator života, podsjetnik, bankomat i hitna pomoć onda si, naravno, “žena, majka, kraljica”
- NISU SVA „RAZMISLIT ĆU” ISTA
Iza „razmislit ću” ne stoji uvijek ista stvar. Nekad to stvarno znači: „Ne zanima me.”
Ali vrlo često znači nešto sasvim drugo jer kad žena kaže: „Razmislit ću.” „Počet ću kasnije.” „Sad nije pravi trenutak.” To ne znači uvijek da ne želi ništa uraditi za sebe. Mnogo češće znači upravo nešto drugo: „Znam da mi treba, ali sam iscrpljena.” „Voljela bih početi, ali se bojim da neću uspjeti.” „Znam da bi mi prijalo, ali sam totalno izgubila ritam.” „Osjećam se previše zapušteno da bih sad krenula.”
Zbog toga nisu sva „razmislit ću” ista jer ne dolaze iz istog mjesta. Jedno je hladno odbijanje. A drugo je unutrašnja borba. Jedno znači: „Ne želim.” A drugo znači: „Možda bih i željela, ali nešto me koči.”
I upravo je tu velika razlika. Jer žena koja kaže „ne zanima me” i žena koja kaže „razmislit ću” iz straha, nesigurnosti ili iscrpljenosti nisu na istom mjestu. Prva je daleko od odluke. Druga je često već blizu samo joj treba malo više sigurnosti, jasnoće i podrške da napravi prvi korak.
I to je najvažniji trenutak. Mnoge žene stvarno nisu daleko od promjene. One su na korak od nje. Samo im taj korak izgleda veći nego što zaista jeste
Primjer iz stvarnog života? Žena koja mjesecima govori: „Čim prođe ovaj malo teži period, vraćam se sebi.” Onda taj period prođe… i odmah krene novi.
Život ti ne šalje službeni dopis da kaže: „Poštovana gospođo, od ponedjeljka vam odobravamo mir, energiju, ravni stomak i slobodno vrijeme.”
Nekad ne trebaš previše razmišljati. Trebaš samo primijeniti tehniku koju ja zovem: „BUĆ.”
Kao kad si na moru, voda ti dođe do struka, a ti stojiš i vagaš: hoću li, neću li, hladno je, možda za minut… A zapravo znaš šta treba da uradiš. 3… 2… 1… BUĆ!
Isto je i s treningom. Ne razmišljaj predugo. Ne čekaj da ti se “pojavi volja”. Obuj patike i kreni.
- NEKAD TI TIJELO SAMO KAŽE DA SI VEĆ PREVIŠE ČEKALA
Postoje momenti kada tijelo prestane da ti šalje fine, kulturne signale… i počne da se ponaša kao da je sazvalo hitan kućni sastanak bez tvoje dozvole.
- Budiš se umorna i nakon što si spavala, kao da si cijelu noć istovarala vreće cementa umjesto odmarala.
- Ustaneš iz kreveta, a tijelo se sklapa i rasklapa kao stari kauč na razvlačenje koji je preživio tri selidbe.
- Sagneš se i leđa se oglase kao stara drvena stepenica u kući tvoje nane
- Osjećaš se naduto kao balon.
- Krećeš se, ali bez energije kao da ti je baterija stalno na 3%, a punjača nigdje.
- Pogledaš se u ogledalo i nije problem samo ono što vidiš, nego ono što osjetiš:
kao da si sebe godinama ostavljala “za poslije”, pa sad i tijelo lagano diže obrvu i kaže:
“Aha, sestro… kad sam ti ja tačno bila na redu?”
I tada shvatiš važnu stvar: ovo više nije samo estetika. Ovo je energija koja curi kao voda iz probušene cijevi. Ovo je tijelo koje više ne šapuće nego lupa na vrata. Ovo je raspoloženje koje visi o koncu. Ovo je znak da ne možeš baš dovijeka živjeti kao da si i žena i logistika i servis i hitna pomoć za sve osim za sebe.
Nije normalno da si stalno iscrpljena, stalno napeta, stalno teška sama sebi i da ubjeđuješ sebe da je to jednostavno tako. Mnoge žene čekaju veliki alarm
A tijelo ti, ustvari, govori mnogo ranije. Samo ga često utišamo rečenicama kao što su: „To je od stresa.” „Takav mi je period.” „To su godine.” I nekad to i jeste tačno. Ali kad ti to postane odgovor na sve, ništa se ne mijenja. Ni tijelo, ni život.
- ODGAĐANJE IZGLEDA KAO NAJLAKŠI IZBOR. DOK TI TIJELO NE ISPOSTAVI RAČUN
Jedna od najčešćih zabluda je ova: „Sad ne mogu, ali čim uhvatim malo mira, počet ću.”
Samo što se u međuvremenu dešavaju vrlo konkretne stvari: gubiš snagu, postaješ ukočenija, osjećaš se teže, imaš manje kondicije, manje se krećeš, gubiš tonus, i psihički se osjećaš sve gore. Znači, odgađaš da ne bi sebi zadala napor… a onda dođeš u stanje u kojem ti je još teže da kreneš.
Genijalno, zar ne? To ti je isto kao kad kažeš: „Ma neću sad ići zubaru, nije još strašno.”
A onda poslije ne možeš ni jesti ni spavati od bola. Isto se dešava i s tijelom. Samo što smo to naučile više da normalizujemo.
Ali to što je postalo uobičajeno ne znači da je dobro. I ne znači da mora tako ostati
- OSJEĆAJ DA SI PRIHVAĆENA MIJENJA VIŠE NEGO ŠTO MISLIŠ
Mnoge žene ne počinju zato što ne žele trenirati. Ne počinju zato što se osjećaju „pogrešno” još prije početka. Misle: „Previše sam zapuštena.” „Ne mogu ja to.” „Stid me.” „Druge su sigurno bolje, ja sam smotana.” „Ja uvijek odustanem.”
I zato ostaju na mjestu. Jer unaprijed zamišljaju najgori scenarij: one jedva dišu, druge sve mogu, osjećaj nepripadanja, potvrda da „nisu za to”. A skoro nikad pravi problem nije samo trening.
Pravi problem je početi na pogrešnom mjestu, s pogrešnim očekivanjima i s osjećajem da s tobom nešto nije u redu
Kad uđeš u prostor gdje se osjećaš viđeno, shvaćeno i vođeno, sve se mijenja. Opustiš se. Lakše dišeš. Ne osjećaš se više kao „ona koja mora sve nadoknaditi”. I počneš shvatati da nisi zakasnila. Samo si stala na neko vrijeme. A to nije isto.
- POČETI DOBRO VAŽNIJE JE NEGO POČETI SAVRŠENO
Mnoge žene čekaju da se osjete spremno. Ali spremno kako? Sa 8 sati sna? S ravnim stomakom? Sa zen stanjem uma? Sretnih leđa? S motivacijom do plafona? Kad se planete poravnaju?
Istina je da blagostanje ne počinje onda kad postaneš savršena. Počinje onda kad prestaneš čekati da to postaneš. Počinje kad napraviš jedan konkretan, stvaran korak. Kad prestaneš tretirati svoje tijelo kao sporednu temu. Kad shvatiš da nikome ništa ne moraš dokazivati samo treba da se ti osjećaš bolje. Ne moraš početi jako. Moraš početi pametno.
Na način koji je održiv. Prilagođen tvojoj stvarnoj kondiciji. Bez glume motivacije. Bez kazne. Bez ludila tipa: „Sad ću sve nadoknaditi za dvije sedmice.” Jer ne, ne moraš sve nadoknaditi. Samo treba da ponovo kreneš od mjesta na kojem jesi.
Ovo je suština
Mnogim ženama ne treba više volje. Treba im da prestanu sebe tretirati kao nešto što će doći na red kasnije. Treba im da shvate da ih još jedno odgađanje neće učiniti lakšima, jačima, mirnijima niti zadovoljnijima svojim tijelom.
Promjena ne počinje onda kad sve konačno bude pod kontrolom. Počinje onda kad odlučiš da i ti zaslužuješ prostor. Da i ti zaslužuješ energiju
Da i ti zaslužuješ da se osjećaš dobro, bez da to moraš „zaraditi” tek kad sve drugo završiš. I da, na početku to možda izgleda kao „samo jedan trening”. A onda shvatiš da nikad nije bilo samo to. To je bio trenutak kad si prestala govoriti: „Jednog dana.” I počela govoriti: „Sad je red i na mene.”
Živi najbolje što možeš i kreiraj svoju najbolju budućnost već od danas.
