Napisala Mersiha Drinjaković
Zlaja je ispostio ramazan. I Ziza. Ja sam, kako to ona fino upakuje, “šarala”. I sve je to ok. Bajram je prošao i bio je lijep. Baš mi je legao kao rijetko koji proteklih godina (ne znam je li ovo u redu reći, ali tako je). Ljudi, dobrota, neispraznost razgovora, neki lijepo vođeni dijalozi su me baš hranili. I neočekivani susreti su mi godili više nego ikad.
***
Išla sam na mamografiju. Znate dobro sve vi kakvu nervozu prati ovaj pregled… Čekala sam nalaze jednako nervozna, ne spominjući tu temu, ali me je u nutrini uznemiravala. Belma je danas, vidjevši me, uspjela dobiti informaciju nekoliko sati ranije, skrativši mi muke. Nalaz je u redu. Odahnem ali baš. Ostatak dana mi je bio lakše probavljiv, zapravo samo je prešao u drugi oblik nervoze; one koja se teško liječi…
Sutra je 25. mart. Tog je dana tata zauvijek usnuo. Preselio na ahiret. Te večeri zapravo, ali su nam javili ujutro 26. marta. I nikad neću zaboraviti taj poziv niti osjećaj pustoši koji mi je ostavio u srcu do danas, vjerovatno zauvijek.
Nekad razmišljam o tome koliko često ga spominjem i da li dosadim ljudima sa svim onim što govorim i pišem jer želim da ostane, da se pamti, jer tako ga držim živim u sjećanju. To je moj način tugovanja, ili borbe s nedostajanjem. I sad već češće izlazim kao pobjednik iz tih bitaka, sa osmijehom sjećanja na ljepotu uspomena, jer je bio tu, a ne sa suzama – jer ga više nema.
***
Pasionirano pratim izraelsko-američku agresiju na Iran. Računam, da odmah znate kako gledam na požar koji gori Bliskim istokom. Pratim kineskog prognostičara, kanadskog profesora, Al Jazeeru Balkans, Middle East Eye, konzervativne američke podkastere koji se okreću od Trumpa, Fox News, CNN… Neke od njih po principu, ne šta kaže, nego ko kaže. Ili laže. Pratim i časne ljude u javnoj sferi koji se ne libe reći šta misle o Izraelu, o Palestini. O svijetu danas.
***
Sjećam se komentara jedne Amerikanke, poljuljane u predrasudama prema Iranu, kad je u prvom američko-izraleskom naletu na tu zemlju izginulo više od 165 djevojčica u osnovnoj školi: “Pa zar u Iranu djevojčicama nije zabranjeno ići u školu?!”.
Ne bude mi mrsko da se malo zarovim u zvaničnu statistiku i pronađem sljedeće: Dok je u ukupnom broju visokoobrazovanih stanovnika Iran blizu rodne ravnoteže, žene su naročito dominantne u medicinskim, biološkim i srodnim oblastima – one čine većinu na studijima medicine i farmacije. S druge strane, u čistim STEM studijama (poput matematike ili tehnike) njihov udio je manji (UNESCO ih bilježi oko 25–35% diplomiranih).
Medicinske i biomedicinske nauke: Žene daleko prednjače u medicinskim studijama i zdravstvenim profesijama. Iranski izvori navode da veliku većinu studenata medicine, farmacije i stomatologije čine žene. Potvrđeno je da je na medicinskim fakultetima često više od polovine studenata ženskog pola. Žene također čine značajan dio ljekara i zdravstvenih istraživača – jedna analiza ističe da „značajan dio studenata medicine i praktičara” čine žene. Praksa: skoro svaki drugi ljekar ili farmaceut u Iranu danas je žena.
Inženjering i tehnologija: I tu se žene pojavljuju u sve većem broju. Nadležne institucije hvale inžinjerke koje rade na infrastrukturnim projektima (brane, mostovi, mreže) i u tehnološkim sektorima (IT, telekomunikacije, obnovljiva energija). Žene pokazuju „izuzetne uspjehe” u građevinarstvu i visokim tehnologijama, iako je njihov ukupni udio niži nego u medicini.
Društvene i humanističke nauke: Uvriježeno, žene su većina u oblastima obrazovanja, psihologije, pedagogije, sociologije i srodnim disciplinama. Izveštaji navode da i na ovim studijima „žene čine više od polovine studenata”. Iako su to formalno „društvene” nauke, one često spadaju u širi pojam naučnih polja na univerzitetu, a u tim oblastima žene uglavnom dominiraju. Na primjer, Iranci ističu da su humanističke discipline među onima sa najvišim procentom studentkinja.
Izvori: UNESCO i Svjetska banka (UNESCO Institute for Statistics) za opšte statistike o obrazovanju i pismenosti; zvanični iranski izvori (Mehr News).
***
Mislim li da u Iranu vlada i kršenje ljudskih prava i gušenje sloboda svake vrste. Naravno da mislim. I to danas mislim za 85 posto zemalja svijeta, samo ako se malo zarovite ispod površine. Isto tako mislim da napad na Iran zarad, kako je to plasirano i obrazloženo, oslobađanja iranskog naroda od diktatorskog režima, ne pije vode. U to više ne vjeruju, mislim, čak ni voditelji na Fox Newsu, vjernom Trumpovom uporištu
***
Nakon svega što nas je snašlo devedesetih, a snašlo nas je baš svašta, ja sam tada, nakon rata, u svom srcu pobijedila jer nikad nikog nisam zamrzila. Zapamtila jesam, zaboraviti nikad neću zločine, ali mrzila nisam. I onda se desila Gaza. I sve poskidane maske i svjetske, i lokalne i nešto se u meni pomaklo, nekako. Nije politički korektno, nije vala ni pametno ovo napisati ni izgovoriti, ali Benjamina Netanyahua mrzim svim srcem. I želim mu sve najgore. Srčano i srdačno mu želim da se pati i na ovom i na onom svijetu. On mi je postao personifikacija zla današnjice, čak i ako dobro znam da nije jedini, njega sam odabrala da mrzim. I uopšte se ne osjećam kao loš čovjek. I jeste B. N. uljez u ovom tekstu, gdje nađoh da udrobim i ramazan i Bajram i tatu i njega, pride, na kraju, pojma nemam. Ali tako je, kako je. Nemam danas logike ni u čemu.
