Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Hamza Duraković
Za Selmu Karić, profesoricu bosanskog jezika iz Sarajeva, svijet je godinama bio satkan od učionica, književnosti, rečenica koje treba razumjeti i riječi koje treba pažljivo izgovoriti. I onda se dogodio jedan tren, odluka koja joj je promijenila život: prijavila se za kulinarski šou MasterChef Hrvatska 2025. jer je kuhanje oduvijek bila njena strast. Gotovo preko noći, ispisane lekcije, stranice knjiga, zamijenila je tanjirima, začinima i sudijskim ocjenama. Tokom emitovanja šoua, kojeg je napustila uoči polufinala, osvojila je simpatije gledatelja kako iz BiH tako i regiona.
Ono što je počelo kao hrabar izlazak iz zone komfora pretvorilo se u novu životnu priču. Publika je u Selmi prepoznala više od kulinarskog talenta – toplinu, autentičnost i elokvenciju da misli jasno pretvori u riječi. Nakon emisije, njen život više nije bio isti: pozivi, gostovanja, radionice, intervjui. Profesorica je postala jedno od najtraženijih lica u BiH, ali je zadržala ono po čemu je oduvijek bila prepoznatljiva – smirenost, elokvenciju i ljubav prema znanju.
“Moja svakodnevica je dinamičnija, ali suštinski ostaje ista u onome što mi je važno”, kaže. “I dalje sam žena koja dan završava u kuhinji, u tišini doma. Razlika je u tome što danas nosim veću svijest o sebi. Ljudi me prepoznaju, projekti su ozbiljniji, očekivanja su veća. Ali trudim se da me vanjski svijet ne udalji od unutrašnje stabilnosti. Naučila sam balansirati između javnog i ličnog – i to je možda najveća promjena.”
U svoj prenatrpani raspored “ubacila” je i nas, ugostivši po prvi put jednu novinarsku ekipu u svom domu. Tamo gdje je prvobitno nastajala magija rezervisana za porodicu i prijatelje, a sad je Selma nesebično dijeli sa svima nama.
Ipak, i prije svega, njezino zanimanje je – profesorica, i odatle je i krenuo naš razgovor, pretvarajući se u priču o gastronomiji.
“Književnost me naučila dubini. Naučila me da nijedna priča nije jednostavna i da se najvažnije stvari kriju ispod površine. Kao profesorica bosanskog jezika, godinama sam analizirala strukturu, simboliku, emociju – i danas shvatam da isto radim u kuhinji. Svako jelo ima svoj tok: početak koji priprema, sredinu koja gradi napetost i završetak koji ostavlja utisak. U kuhinji sam jednako dosljedna kao u učionici – poštujem proces, poštujem vrijeme, poštujem znanje. Ali, kuhanje mi daje slobodu koju književna analiza ne daje. Ono je moja intuicija. Moj lični rukopis”, priča dok vještim pokretima priprema, samo za nas, posebnu deliciju – palentu, tikvice i bukovače. Rapsodija okusa, vjerujte mi na riječ.
Otac je kuhao za Tita
I sve ima smisla kad čujete iz kakve porodice dolazi. “Moj babo se već u vojsci svojim radom istakao i imao čast kuhati za Tita! Odrasla sam uz priče o disciplini, preciznosti, odgovornosti prema hrani i ljudima za koje kuhaš. Kod njega kuhanje nikada nije bilo samo zanat – bilo je pitanje časti”, govori nam dok prevrće bukovače na tavi, a mirisi se šire kuhinjom koju je dala napraviti po mjeri njezine ljubavi prema kuhanju.
Vjeruje da je tu ljubav naslijedila upravo od oca, od načina na koji je govorio o hrani, od poštovanja prema namirnicama, od njegove upornosti da sve mora imati temelj. “Mislim da me on najbolje razumije jer zna šta znači stajati iza šporeta pod pritiskom. Zna koliko kuhanje može biti i radost i teret. I možda najviše od svega – zna koliko hrabrosti treba da svoj poziv nosiš javno. U svakom mom jelu ima i dio njega. I mislim da je to moje najveće i najjače nasljeđe.”
Pratio ju je otac na vrlo specifičan način i na njezinom putu u MasterChefu, i ta je “pratnja” za Selmu imala neprocjenjivu vrijednost. “To je sveska kuharstva mog babe iz 1969. godine. Rukom ispisana, požutjelih stranica, sa mrljama od vremena i rada. U njoj nisu samo recepti – u njoj su osnove kuharstva, tehnike, bilješke, preciznosti jednog mladog kuhara koji je tada učio zanat ozbiljno i temeljito. Ta sveska mi je bila hamajlija na takmičenju. Nosila sam je sa sobom svaki dan, uvijek. Kada sam se prijavila za MasterChef, babo mi ju je dao gotovo svečano. Kao da mi predaje nešto više od papira – kao da mi predaje povjerenje.”
Dosljedna sebi
A vjerujemo i mi Selmi kad kaže da je dosljedna, uporna i hrabra. Dosljedna svojim vrijednostima, čak i onda kada je lakše prilagoditi se. Uporna u radu, jer vjeruje da se talent bez discipline brzo potroši. I hrabra – ne zato što se ne boji, nego zato što je, kako kaže, naučila donositi odluke uprkos strahu.
Porodica joj je najveći oslonac: kćerka Asija i suprug Adnan te njeni i roditelji njenog supruga. Ljudi koji je poznaju mimo kamera, izvan javne slike. “Kod kuće sam ono što sam uvijek bila. Oni su prvi koji su vidjeli moje sumnje, ali i moju upornost. I mislim da su najponosniji, ne na uspjeh, nego na to što sam ostala dosljedna sebi.”
Pitamo je da li dosljednost znači i da spoji u jedno svoja dva svijeta – obrazovanje i gastronomiju. “Vjerujem da je to moj prirodni put”, kaže Selma. “Hrana je dio kulture, a kultura je dio obrazovanja. Voljela bih razviti projekte koji povezuju gastronomiju s jezikom, tradicijom i identitetom. Možda kroz radionice, možda kroz edukativni koncept koji mladima približava kuhinju kao prostor znanja, a ne samo recepata. Osjećam da je upravo tu moj autentični doprinos.”
Taj doprinos vidjeli su i njezini učenici, kojima je dvije decenije prenosila svoju ljubav prema jeziku i knjizi. “Primijetila sam ponos u njihovim pogledima. I radoznalost. Ali najvažnije mi je bilo da shvate da njihova profesorica nije samo neko ko predaje lekciju, nego neko ko ima hrabrosti slijediti svoj san. Ako sam im pokazala da znanje i strast mogu ići zajedno, onda je to moja najveća pobjeda.”
Godine rada u učionici, ali i odluka da zakorači u potpuno novi svijet gastronomije, naučile su je da hrabrost nije glasna. Ona je došla kroz proces, ne kroz trenutak.
“U početku je to bila briga o porodici, želja da okupljam ljude oko stola. Ali s vremenom sam osjetila da kroz hranu izražavam dio sebe koji riječima ne izlazi uvijek lako. Kada su ljudi počeli reagovati emocijom, a ne samo komplimentom, shvatila sam da je to više od obroka. Tada sam osjetila odgovornost i strast istovremeno. Strast, za mene, nije euforija. Strast je upornost da se vraćaš nečemu iznova.”
