Napisala Mersiha Drinjaković
Z je počeo postiti. I to je jedna od naših velikih malih pobjeda. Uvijek se vraćam trenutku kad sam iščekivala informacije sa šestoiposatne operacije ne želeći da pomislim a ne izgovorim fatalni ishod. I onda se vratim opet ovdje u danas – tome kako nam se sedam mjeseci suzilo na jednu tačku – preživjeti novi dan. I kakve smo sve pobjede ostvarivali dnevno, sedmično, mjesečno…
Ne pišem o ovome zato što uživam u težini, nego zato što imam osjećaj da riječ može razbiti tišinu, učiniti da se čuje ono što bi inače prošlo nezapaženo. U ovakvim tekstovima nalazim svoj način da razumijem i pretvorim iskustvo u nešto što može pomoći nekome, da zna da nije sam ili sama.
Vrtlog emocija
Kada se dogodi bolest — svijet ostane vani, a vi ste unutra, u vrtlogu emocija, trudite se raditi najbolje što znate, vjerujući da će sve završiti dobro. O tim danima sam pisala i prije — o tome kako je njegov povratak kući iz bolnice nakon operacije donio olakšanje ali i novu vrstu straha, hoćemo li znati i uraditi sve što treba, o malim gestama koje su značile sve, o hrani koja liječi dušu i ljudima koji svoje vrijeme dijele s nama bez izgovora i s lakoćom koja iscjeljuje.
Ako sam sam se ičemu naučila, to je strpljenje i balans. Planovi kojim sam nekad robovala su postali samo konture, a važnim su se činili samo koraci koje činimo sada — jutarnji razgovori, šetnja, tiha prisutnost jedno pored drugog i stalni smijeh. Ooo, koliko se mi smijemo, da samo znate.
Kontrola je iluzija
Sad znam da je kontrola prečesto iluzija: možemo planirati, ali ne možemo spriječiti životne oluje nedaća. A život je milostiv i kad se čini okrutnim: mi smo imali ljude, a ljudi su nas obasipali dobrotom koja je nekad bila važnija od kliničke njege.
Svaka priča koji sam u karijeri napisala o izazovu, o bolesti, o gubitku ili o malom čudu oporavka, imala je težinu i pristupala sam joj kao da deaktiviram bombu koja otkucava. Godinama pokušavam u tekstovima u kojima pišem o teškim ljudskm sudbinama zadržati dostojanstvo iskustva, čuvajući ono što je ljudski i krhko.
A ljudi smo i krhki smo i moje najvažnije pitanje, nakon svega, bilo je: kako pronaći balans? Ne postoji jednostavan recept. Postoje izbori koje činimo svakog dana: dozvoliti sebi da tražimo i primamo pomoć, naučiti razlikovati hitne zahtjeve od onih koji čekaju. Postaviti granice, ali i otvoriti srce, spoznati da su male ritualne, nekad podrazumijevajuće stvari — priprema obroka, zajedničko sjedenje, vraćanje svakodnevnim rutinama — upravo trenuci koji čine život vrijednim življenja.
Find Your Balance
To da smo u jednom trenutku otišli u kupovinu, moje stare patike su postale neupotrebljive, bila je velika pobjeda. Kad sam u Deichmannovoj radnji vidjela slogan jedne od kampanja “Find Your Balance”, to me je pogodilo i više nego što sam htjela priznati.
View this post on Instagram
Mogla bih vam reći i kako su patike koje sam odabrala bile savršene, baš ono što mi je trebalo, ali više od toga mi je trebala lakoća postojanja u trenutku i činjenje stvari koje su se nekad podrazumijevale a meni danas bile veliko postignuće.
Čitala sam detalje, zanimalo me je mogu li se pronaći: Fila kolekcija, rečenog slogana “Find Your Balance”, predstavlja ravnotežu između stila, udobnosti i svakodnevnog pokreta. Moj stil preferira udobnost a naši svakodnevni pokreti su mi danas dragocjeni. Eto, mislim se, i kampanja zna šta mi treba.
