Razgovarala Dženita Vilajet Avdičević
Foto: Velija Hasanbegović
Ponekad film ne dolazi samo da ispriča priču, nego da nas blago gurne iz zone komfora, da nas podsjeti koliko smo, kao društvo, skloni zaboravu. Na platnu se smjenjuju smijeh i tišina, ironija i gorčina, a publika prepoznaje sebe u likovima koji se bune, vole i prkose. Takav je i film koji će svoju svjetsku premijeru doživjeti na platnu 31. Sarajevo Film Festivala, Paviljon – priča o onima koji su naučili šutjeti, ali su odlučili da je tišina najskuplja cijena. Autor ovog filma, čovjek čiji je opus isprepleten društvenim angažmanom i umjetničkom hrabrošću, već decenijama oblikuje naš kulturni pejzaž. Njegovo ime je Dino Mustafić.
Film Paviljon donosi priču o pobuni starijih ljudi protiv sistema. Koliko je ova priča inspirisana stvarnim događajima i ličnim iskustvima?
– Više nego što bi možda željeli priznati. Još dok smo snimali bilo je nekoliko vrlo sličnih epizoda u domovima za stare u Hrvatskoj i Srbiji. Film je tako dobio na aktuenosti kao da je inspirisan svakodnevicom – onim što vidimo u čekaonicama ambulanti ili takvih specijalističkih objekata. To je ono kada vidimo nepravdu da ljude u poznim godinama marginalizirano. I to ne zato što su prestali voljeti, razmišljati ili sanjati, nego zato što je sistem rekao: “Tvoje vrijeme je prošlo.”
“Kao reditelju, bilo mi je važno da ovu priču ispričam bez dociranja, kroz likove koji nisu samo “stari”, nego su i duhoviti, inatljivi, ranjivi i hrabri. Jer starost nije kraj priče – ponekad je tek zaplet”
U crnoj komediji lako se pređe granica između humora i banalizacije ozbiljnih tema. Kako ste pronašli balans?
– Taj balans je bio ključan zadatak. Od početka sam znao da ne želim praviti komediju koja ismijava, nego onu koja otkriva. Humor u Paviljonu nije smijeh iz udobnosti, već iz nelagode – smijeh koji nas suočava s istinom. Na setu smo često pričali o ‘osmijehu kroz zube’ – kad publika zna da se smije nečemu što uopšte nije smiješno, ali je jedini način da se nosi s tim. U tom paradoksu se nalazi i snaga crne komedije, ako je otvoriš pametno i subverzivno.
Na Paviljonu ste radili s velikim glumačkim imenima; Radetom Šerbedžijom, Mirjanom Karanović, Zijahom Sokolovićem, Miralemom Zubčevićem i brojnim drugim… Koja scena sa snimanja vam je ostala najdublje urezana?
– Iskreno, svaka scena s njima je bila škola. Nisu to glumci koji samo igraju tekst – oni ga produbljuju, nagrađuju. Teško mi je izdvojiti scenu. Kamera je njima prirodni partner, svjedok igre prema kojoj imaju povjerenje – tako da sam nekada zaboravio reći STOP za kraj kadra koliko sam uživao gledajući ih.
Nakon dvadeset godina od filma Remake, što vas je „natjeralo“ da se vratite igranom filmu baš sada?
– Rekao bih – sabrana, akumulirana ljutnja. Ali i potreba. Remake je bio mladalački krik protiv nasilja i rata, apel za mir i budućnost Balkana bez novog ciklusa belaja. Paviljon je film jednog drugačijeg nemira – onog tišeg, dubljeg, koji se tiče društvene apatije i bešćutnosti prema starijima. Vratio sam se igranom filmu jer sam osjetio da imam priču koju dokumentarni i televizijski format ne bi mogao iznijeti u svim potrebnim nijansama. Film je medij koji mi omogućava da budem i političan i poetičan u isto vrijeme – i to mi je sada trebalo za ovu priču.
U jednom ste intervjuu rekli da smo postali društvo koje ne zna kako da se odnosi prema starosti. Koja bi bila vaša prva promjena u tom sistemu?
– Prva promjena? Vjerovatno bi to bila promjena pogleda – da prestanemo gledati starije kao potrošene, i počnemo ih gledati kao aktivne sudionike društvenih procesa .
Mi živimo u kulturi koja slavi mladost kao prednost, brzinu, površnost i samodopadno lajkanje po društvenim mrežama… i zaboravljamo da je temelj svake zrele zajednice – odnos prema onima koji su je gradili. U simboličkom smislu, u filmovima često starije likove stavljamo u pozadinu kadra da igraju drugi plan – moja ideja u Paviljonu bila je da ih vratim u prvi plan. I na filmu, i u stvarnosti.
Kada zatvorite oči i pomislite na Paviljon, koja prva slika vam se pojavi?
– To je onda hotel u kojem smo snimali u Zenici i koji je nekadašnji biser socijalističke arhitekture. Za mene je to metafora filma – spolja oronula monumentalnost prohujalog vremena, a iznutra drama, humor, otpor i život koji ne odustaje. To je ono što sam htio zabilježiti: glasove koje ne čujemo jer više ne viču. A možda nikad i neće. Ovo je film koji želi ozvučiti vrlo glasno pobunjeničke glasove za pravdu i bolji svijet. Za tako nešto neophodna je promjena, akcija, pokret. Naš film je transgeneracijski poziv za takvu akciju.
Film možete pogledati uskoro na 31. Sarajevo Film Festivalu, gdje će zasigurno izazvati snažne reakcije i otvoriti važne razgovore.
