Nedavno objavljeno

Dino Mustafić: Umjetnost je i aspirin i apaurin koji nam treba

Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.

Piše Amer Obradović

Jednom je američki pisac pozorišni kritičar Wolcott Gibbs napisao da je ”pozorište aspirin za srednju klasu…” Ne znam ima li više srednje klase, naročito u razorenim društvima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, da li nam više treba apaurin nego aspirin, ali znam da Narodno pozorište u Sarajevu trenutno živi njihovo programsko opredjeljenje – ”pozorište narodu” i nema sumnje da je za od najzaslužnijih ljudi za to pozorišni i filmski režiser i direktor ove institucije, Dino Mustafić. Sjajno je vidjeti da su sarajevska pozorišta puna, a decembar u Narodnom pozorištu je ispunjen je do posljednjeg mjesta. Popunjena svaka stolica na predstavi “Marlene Ditrih”u režiji Harisa Pašovića, kao i na drugim predstavama, na baletu, operi… oslikava atmosferu u i oko Narodnog pozorišta, a večer posvećena ženama Gaze u organizaciji Magazina Gracija i NP-a nešto je što glavni grad ponovo pokazuje u svjetlu metropole slobodnog duha. O tome treba li nam aspirin, ili apaurin, ili oba, kao i o temama koje se tiču Sarajeva kao glavnog grada, Bosne i Hercegovine koja je trajna ideja slobodnih ljudi, je li ovde nacionalizam ustavna kategorija, govorimo i o filmu, o ”Remakeu” i novom ”Paviljonu”, i je li uloga reditelja u savremenom pozorištu – da ima posljednju riječ. S pravom se često govori da u našem društvu oni koji imaju obavezu šta reći, šute, za razliku od Mustafića, intelektualca koji angažirano režira, piše i govori.

Ako već ne može promijeniti svijet, može pozorište promijeniti pojedinca i Mustafić razumije koliko je važna funkcija i koliku moć ima javna riječ. Uporedo sa poslovima vođenja NP-a, kao režiser radi na predstavi “Jedan je Muhamed Ali”, nova drama Almira Imširevića. Ne znam o čemu je tačno tekst, ali ne mogu da se ne sjetim moga rođaka, pisca rahmetli Džafera Obradovića koji je opisivao besasne noći dok je boksovao legendarni Ali: ima u jednom pasusu da su njegovi Hercegovci tokom čuvenih boks mečeva vikali – ”Udri ga, Ali, vjero Muhamedova”. Razgovaramo o MESS-u, Teatru pod opsadom, te o velikim teatarskim piscima i režiserima poput Eugenia Barbe, Davida Grossmana, te ima li smisla vjerovati i istrajavati na tome da kultura može popravljati svijet, okruženje, ljude oko nas… Tema je i Bosna, kao historijski i kulturni fakat, činjenica, utroba partizanskog pokreta i antifašizma u Drugom svjetskom ratu, ali i antifašističkog otpora i tokom agresije na BiH devedesetih, te njena žilavost organizma koji je historijski, tradicijski, kulturni i civilizacijski.

Možda je lako odgovoriti na pitanje, zašto ovdje teško uspostaviti zajedničke vrijednosti, od datuma, historije pa do zakona koji nas vode u društvo naprednih država, i objasniti je površno našim ustavnim uređenjem i nacionalizmom, koji je pojeo već nekolike generacije na ovom prostoru, ali bolna je činjenica pa i civilizacijski sunovrat u kojem se politička elita bosanskohercegovačkih Srba odrekla istorijskih datuma obilježavanja antifašizma slaveći Karadžićevo i Mladićevo nasljeđe zla, kao i to da se u dijelu Hercegovine slave zločinci Herceg-Bosne, te da u Sarajevu imamo ulice i nazive škola koje izazivaju razdor. Mustafić govori i o ulozi i značaju Sarajeva, mogućnosti da bude generator promjena, da ima malo bolji pregled igre i da ne upada u zamku populizma i jeftinog dodvoravanja.

Dino je filmsko dijete, a od oca Mustafe, čuvenog filmskog snimatelja i direktora fotografije, naučio je možda i najvažniju lekciju: da se dobri filmovi ne snimaju niti zbog kakve koristi, već iz unutarnje potrebe, ljubavi spram filma kao umjetnosti i osjećaja odgovornosti spram vlastitih djela. Nakon dosta godina, nakon ”Remakea” ponovo radi igrani film. Scenario je napisao Viktor Ivančić u koautorstvu sa Emirom Imamovićem Pirketom, a radi se o ekranizaciji priče “Paviljon”. Uistinu, čini se da se iz postojećeg poretka, zamrznog u mržnju, strah i izvrnuti sistem vrijednosti može izići jedino pobunom. Za koju, čini se, trenutno nema daha, niti ideje, pa smo svi u matrici samopodrazumijevajućih principa. Pobunom se jedino može izići iz mentalne bodljikave žice kojom smo okruženi, a Dino Mustafić je jedan od ljudi koji je vidi, koji o njoj govori i koji se protiv nje bori filmom, pisanjem i javnim govorom. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa njim u novoj epizodi Mikrofonije sa Amerom.

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport