Razgovarala Dženita Vilajet Avdičević
Snimio Hamza Duraković
Prvakinja Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, žena koja je gracioznim koracima ispisala stranice savremene baletne umjetnosti u Bosni i Hercegovini, ovog februara upisala je svoje ime u historiju kao prva balerina kojoj je nakon više od tri decenije dodijeljena ova prestižna titula.
Rođena u Novom Sadu 1990. godine, baletno školovana pod pažljivim okom mentora, a umjetnički sazrela u Sarajevu, Tamara Ljubičić je kroz godine izgradila prepoznatljiv scenski izraz, te je za Graciju otkrila kako izgleda život iza zastora.
Kada pomislite na sve godine provedene na sceni, šta je ono što vam prvo prođe kroz misli?
– Duboka zahvalnost što sam imala priliku da živim život balerine, budem na sceni, prolazim kroz sve faze rasta i sazrijevanja koje ova profesija nosi. Ništa u ovom pozivu nije bilo lako, ali sve je bilo vrijedno i još uvijek jeste. Danas, možda više nego ikad, osjećam onu istu odgovornost, ali i još veću radost nego na početku. Plešem sa više svijesti, više srca i više života u svakom pokretu.
Balet zahtijeva nevjerovatnu disciplinu – kako ste uspijevali da sačuvate motivaciju i tijelo spremno za sve izazove?
– Motivacija dolazi iz ljubavi, kada iskreno voliš ono što radiš. Disciplina mi omogućava da iz dana u dan istrajavam u otkrivanju skrivenih ljepota baletne umjetnosti i podsjećanju na neke koje sam možda nekada zaboravila. Važno je slušati svoje tijelo, snaga se ne gradi samo u sali, već jednako u balansiranju između treninga i kvalitetnog odmora. Naravno, postoje dani kada mi je teško ostati motivisana, umor, povrede, strahovi, sumnje. Upravo tada pokušavam da se vratim onom posebnom osjećanju kada plešem iskreno, iznutra, kao dijete koje se igra i potpuno je prisutno u trenutku. To osjećanje me nosi oduvijek i vjerujem da je to najljepši dio baleta. To te nauči da voliš i cijeniš sam proces.
Sarajevo nije imalo prvakinju baleta čak 33 godine. Kako ste vi doživjeli činjenicu da ste upravo vi prekinuli taj niz?
– Ovo priznanje je kruna karijere svake balerine i baletskog igrača, kulminacija godina napornog rada, posvećenosti i strasti prema umjetnosti baleta. Za mene ne odražava samo lično postignuće već i dugogodišnje povjerenje koje su mi ukazali rukovodioci Narodnog pozorišta, umjetnički direktori i direktorice, koreografi i koreografkinje, kolege i koleginice u ansamblu. Balet je umjetnost saradnje gdje svaka balerina i igrač, bez obzira na veličinu svoje uloge, doprinosi stvaranju same predstave. Danas kada je status prvaka i prvakinje Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo ponovo uspostavljen, nadam se još mnogim unapređenjima u ansamblu baleta, kao i da će nove generacije imati mogućnost da teže ka istom. Takođe, ovo je i podsjetnik da se putovanje ne završava ovdje, već poziv za dalji, kontinuirani rad na novim profesionalnim izazovima.
Šta biste željeli da publika zna o putu jedne balerine, a što često ostaje nevidljivo?
– Iza svakog pokreta koji djeluje lako i graciozno stoji ogroman rad. Balet je umjetnost preciznosti, a ono što izgleda savršeno na sceni rezultat je unutrašnje borbe koju publika nikada ne vidi. Iza osmijeha, kostima i reflektora stoji tijelo koje boli, srce koje sumnja i um koji neprestano preispituje. To nije samo poziv, zvuči kao kliše, već zaista način života. Svaki dan podređen je tom jednom trenutku na sceni, kada sve izgleda beskrajno lako i lepršavo, i što je najvažnije – istinito.
Šta za vas znači biti žena u umjetnosti?
– To znači biti glas, snaga i emocija istovremeno. Umjetnost nam daje prostor da budemo autentične, nježne i odlučne u isto vrijeme, da se izrazimo bez objašnjavanja i pronađemo slobodu, u svakom pokretu, svakoj ulozi. Balet mi je pomogao da izgradim identitet koji ne dijeli snagu i osjećanja, već ih povezuje.
Koja vam je najvažnija životna lekcija koju ste naučili kroz balet?
– Naučila sam da ništa što zaista vrijedi ne dolazi preko noći. Strpljenje je možda najteža, ali i najvažnija lekcija. Balet me je naučio da ne tražim prečice, već da poštujem proces i vjerujem u rad, čak i kada rezultati ne dolaze odmah. Naučio me je i da je ranjivost zapravo snaga – tek kada si spreman da padneš, možeš istinski naučiti kako da ustaneš i rasteš.
Kažu da balerine nikada zapravo ne prestaju da plešu – kako vi doživljavate ples danas i šta vam on znači u svakodnevnom životu?
– Ples je postao moj identitet, to nije nešto što se isključuje kada si van scene ili van sale. On je dio mene i kada nisam u pokretu, u načinu na koji doživljavam svijet. I danas, poslije toliko godina, osjećam da me ples vraća sebi. Pomaže mi da ostanem prisutna, da ne odlutam u brige, žurbu ili svakodnevicu. Kroz pokret izražavam i ono što možda ne mogu riječima, i to mi donosi neku vrstu unutrašnjeg mira. Ples je i kanal kroz koji sam naučila da razumijem druge, jer kada si godinama okrenut izrazu bez riječi, počinješ dublje da osluškuješ svijet oko sebe.
Kako izgleda vaš dan? Šta vas ispunjava van baletskog svijeta?
– Moj dan najčešće ima jasan ritam. Baletski klas, probe, predstave… Sve ima svoj tempo i zahtijeva potpunu prisutnost. Zato u danima kada nemam probe i predstave, trudim se da mi dan izgleda sasvim drugačije, mirnije. Volim da vozim bicikl, negdje u prirodi, u tišini, daleko od gradske buke – to me umiri i vrati osjećanje ravnoteže. Volim i putovanja, koja ne moraju biti daleka da bi bila posebna. Ispunjavaju me i oni jednostavni trenuci – kafa, šetnja, dugi razgovori koji inspirišu, posebno kada su podijeljeni sa nekim pored koga sve djeluje prirodno, lako i baš onako kako treba da bude. U tim trenucima se osjećam najbliže sebi i to mi je najvažnije.
