Napisala Mersiha Drinjaković
Povremeno, samo povremeno, dozvolim sebi luksuz da ne pratim dnevne vijesti. I onda po 20 dana napravim sebi svijet u kojem nema politike, ispraznosti izjava koje išću da se na njih reaguje, banalnosti svakodnevnice koja nam svima narušava živote. Ta lažna uljuljkanost u unutrašnji svemir, glave zabijene u pijesak donese malo mira i bavljenje sitnicama koje su važne.
Bavim se sobom (rijetko, ali se dešava), poslom ali bez dodatnih opterećenja, napetosti koje izaziva gladijatorska politička arena, a zapravo mala bara prepuna krokodila koji će roniti suze samo ako im se izmakne benefit dobre funkcije, fotelje, pozicije.
Kako nas je podijelila leptospiroza
Čak i tako namjenski odlučna da izignorišem stvarnost shvatila sam da nam se desila bolest za koju sam prvi put čula – leptospiroza. I dobili smo podijeljen front u javnosti, kao i svaki put. Ko je kriv i zašto nam se dešava pošast koja (na sve naše pošasti) ne bi smjela biti tu? Godine koje su pojeli pacovi, naša vječna tranzicija u nešto, obećani novi svijet, mogle bi objasniti da smo, čekajući bolje sutra, pretvorili grad, kulturu življenja – u prljavštinu, u odvratnost običaja da možemo šta hoćemo, jer, eto, ko će nam zabraniti.
****
Ziza je odgojila kćer koja čak i kad to radi nevoljno, gleda šta narušava red i pokušava to da popravi. Ne mislim da sam posebna po tome što kad krenem da izvedem cuku u šetnju nosim kesu za smeće, jer znam da ću je napuniti svim i svačim. Uglavnom konzervama piva, omotima svega i svačega, listićima iz kladionica, čikovima cigareta. Nije mi ispod časti, ne mislim da sam se ponizila što čistim, ali zamišljam dok to radim one koji bace smeće bez grižnje savjesti i produže dalje kao da se ništa nije desilo. Jer mogu, jer ko će im zabraniti?
Ne bih ulazila u sistemska rješenja, daleko su od dobrih, ali i najsavršeniji sistem se teško može boriti sa našom nonšalantnom potrebom da uprljamo svijet oko sebe. Nekad to činimo na društvenim mrežama, digitalnim otpadom komentara koje, možda naivno vjerujem, ne bi izgovorili osobi ispred sebe uživo, ali Facebook svašta trpi, kao nekad papir. A papiriće, kao i te otrovne komentare na internetu, sijemo duž parkova, jer ko nam šta može.
****
Možemo li zavrnuti rukave?
Političke igre su prljave, one su nam zaprljale čak i ono što je trebalo ostati potpuno neisprljano: servis čišćenja – komunalne usluge koje služe da nam ulice i parkovi budu čisti. I sad ja moram da znam šta je leptospiroza i da gledam kako svi peru ruke od odgovornosti, umjesto da zavrnu rukave i rade ono što im je posao – čiste!
****
Meni niko ne plaća da pokupim smeće koje je neko ostavio iza sebe. Radim to – jer Ziza. Voljno ili nevoljno, tako je kako je. Ljudi koji prave strategiju (ako ona uopšte postoji) koja će spriječiti zarazu su sigurno debelo plaćeni da rade svoj posao. I vjerujem da je odgovornost na sistemu. I znamo kuda treba uprijeti prstom, ali hajde da taj prst malo okrenemo i prema sebi. Prema svakoj konzervi, svakom komadu namještaja koji smo stavili pored kontejnera, jer nam se može. Ko nam šta može?
****
Ne vjerujem da sam išta revolucionarno ovdje iznijela, samo sam htjela napraviti reda u glavi, posložiti misli, očistiti savjest barem ovako, a papir trpi svašta, pa nek istrpi i mene i moje rečenice.
