Ošišala sam se jučer. Skroz. Jasko je odsjekao svu bojenu kosu, svaki trag farbe koju sam ja ili frizeri nanosili svih 25 ili 26 godina, koliko traje moj “farbani staž”. I to je možda bio moj podsvjesni odgovor na mini krizu kroz koju trenutačno prolazim. Ne znam zasigurno, ali ako jeste onda je dobro da je kriza izabrala ovaj “pojavno-izgledni” put da nađe zadovoljštinu. Reakcije su različite jer je i promjena poprilično šokantna – sijeda i kratka kosa. Iznenađivat ću se liku u ogledalu neko vrijeme. A i narast će.
Kilogramaža
Nagrada
Jučer sam dobila nagradu. “Žene koje osnažuju” je titula kojom sam se okitila na ceremoniji održanoj u okviru Sarajevo Modest Fashion Festivala. Zajedno sa još tri sjajne žene. Emina Aščerić – Selimović (BiH), Azra Šemsović (Novi Pazar, Srbija), Mersiha Smailović (Skoplje, Sjeverna Makedonija) sa mnom su dijelile pozornicu a naš razgovor je moderirala odlična Aida Čičak, inače zaštitno lice ovogodišnjeg festivala, u čije sam se novinarsko-voditeljske kvalitete već imala priliku uvjeriti. Pričale smo o Palestini, o ženama Gaze, o strašnoj nepravdi, o tome koliko (ni)je teško govoriti o onome što se dešava. I kako nas su nas palestinske patnje promijenile, i kod nekih produbile odnos prema aktivizmu, potrebu da se nešto učini koliko god to bio mikroplan.
Žene koje osnažuju
Emina, Mersiha, Azra – sve one su u svom aktivističkom djelovanju tražile načina da patnje ljudi u Palestini barem malo budu olakšane. Znaju, kao i ja, da nemamo snagu da zaustavimo rat, ali nisu mogle sjediti skrštenih ruku. I trebalo bi u ovom svijetu da ima više žena kao što su njih tri. Nekako mi je glupo da sebe ubrajam u ove redove.
Ali ću rado ubrojati Sanelu Merjem Muharemović, predsjednicu Udruženja “Naš koncept”, organizatoricu festivala koji nas je okupio. Njezina praktična vizija osnaživanja žena, njezina sposobnost da kroz jedinstven spoj solidarnosti, aktivizma, osnaživanja i mode, okupi žene najrazličitijih interesnih sfera i djelovanja je vrijedna svake hvale. Kada uz Sanelu stoji i Erna Šošević osnivačica i direktorica digitalne B2B platforme Bizbook.ba, te jedna od pionirki bh. tech startup scene, onda sam sigurna da će festivalska misija svake godine nadvisiti onu prethodnu. Naravno da bih mogla nastaviti niz, ali stat ću, jer znam da ću imati i inspiracije i želje da o tim, ovdje neimenovanim, pišem i ubuduće.
Tata
Razmišljala sam poslije o odrednici ukazane časti: o tome da sam žena koja osnažuje. Šta to znači? I sjetila se tate. Koga bih drugog. Ispričala sama sebi onu priču koju sam često pričala i drugima: “Druga je polovina osamdesetih, ne postoji termin “osnaživanje žena” (barem ne u ovom današnjem smislu) a moja sestra i ja znamo u po dana u po noći ko su Golda Meir, Margaret Thatcher, Indira Gandhi, Benazir Bhutto, Tansu Ciller, Milka Planinc (ne govorim ovdje o njihovim ulogama u historijskom kontekstu, nego naprosto činjenici da su bile – žene). Decenijama se nisam zapitala zašto je tata insistirao da znamo ko su ove državnice, nikad nam ni on nije rekao zašto nas je to naučio i onda mi se sve složilo, 30 i kusur godina kasnije. Želio je da znamo da možemo biti sve što hoćemo, pa i predsjednice.”
Identitet
Velika je stvar i sreća kad ti te zdravorazumske i osnažujuće stavove u odgojne metode ugrade roditelji (mamina uloga je bila savjetodavnog karaktera i njen uporni pokušaj da nam usadi osjećaj empatije, uvijek briga za drugog). Tata je na vrlo nonšalantan način s nama u ranom dobu prošao lekcije koje su kasnije, u osvještavajućem kontekstu rodne ravnopravnosti, dobile svoj puni smisao. Ovakav odgoj (ne računam godine kad su ptice u glavi) na kraju je postao zbirka identiteta koju sam ovako posložila: Moj identitet je spoj toliko različitih stvari da me se nigdje strpati ne može. Od tradicije do liberalizma, sve je to moje. I dobro se snalazim i svjetski i vjerski. I da, sad i osnažujem žene. Imam i potvrdu.
Solidarnost
U situaciji koja je vrlo specifična i traži i specifičnu i vrlo konkretnu pomoć, ruka solidarnosti je stigla tamo gdje je nisam ni tražila. Ne zato što sam mislila da neću dobiti pomoć, naprotiv. Moja prijateljica i sama živi u raznim turbulencijama i najrazličitijim izazovima. I bez razmišljanja je ponudila da pomogne. Bez detaljisanja i kratkom porukom. To su one rijetke lekcije o solidarnosti koje uglavnom nećete pronaći na društvenim mrežama, među “poželjenim” drugaricama. Ne shvatite me pogrešno, ne mislim da je nešto loše izražavati simpatije i ljubav prema nekome u vidu novih rečeničnih kovanica koje su donijeli fejsbuci i instagrami (kao da i sama nisam prakticirala sve to). Jednostavno mislim da se one istinske priče o prijateljstvu, o uslugama koje prevazilaze mogućnosti onog ko ih nudi, dešavaju daleko od takvih objava. Jer same po sebi ne traže vidljivost niti priznanje.
