Piše Kristina Ljevak Bajramović
Kraj zime i početak proljeća bio nam je u znaku radosti zbog maja i početka juna. Preživjećemo nekako Sarajevo sa svim njegovim težinama, onima koje nemaju veze sa samim gradom nego našim životom u njemu, i otisnućemo se tamo gdje će nam biti dobro, zahvaljujući ljudima koji nas vole ili cijene autorstvo majke i supruge koja potpisuje ove redove.
Svaku vremensku i životnu nepogodu savladavali smo lakše zbog činjenice da nas očekuje miris lipe u gradovima koji su bitno uticali na moje formiranje. Putovanja su bila profesionalne prirode, prvo planirano istovremeno je bilo i velika potvrda smisla mog angažmana u polju kulture. E, da je koju godinu ranije došlo, mislila sam. I mislim i danas.
Zadovoljstvo bi bilo mnogo veće. Vjerovatno i posvećenost u pristupu, koja je ovoga puta izostala. Pokušavam se nekako utješiti činjenicom da se dešava i najboljim, da je, ako nismo teniski šampion, nemoguć savršen skor u svim turnirima.
Ali postoje tereni koje, hvala nebesima, nikada nisam napustila uz osjećaj poraza.
Pomenuta putovanja podrazumijevala su susrete sa cjeloživotnim prijateljima i prijateljicama koji žive ili su posjetili gradove na mapi našeg puta.
U vojvođanskoj ravnici smo kod M. i njene porodice. Ona je poseban entitet mog života. Tokom skoro četiri decenije prijateljstva, ništa se u našem odnosu nije promijenilo.
I danas bi bilo potpuno uobičajeno da joj pružim vlastitu ruku u iščekivanju da me „češka“ po njoj. Istina, sada to ne stižemo. Treba se baviti mojom djecom. Koja, okružena njenom i ljubavlju njene porodice, ekspresno skidaju odjeću, uzimaju šlauf u dvorištu i prskaju se vodom. Dok skakuću kao Mogli iz Knjige o džungli, mi se smijemo, sretni što znamo da će im se ti nestašluci i nesvakidašnje gostoprimstvo trajno urezati u memoriju.
Nema veće radosti od spoznaje da smo voljeni. Bez obzira na to da li smo djeca ili odrasli.
Put nas vodi ka bosanskoj krajini. Tamo ćemo sresti moje prijatelje iz Sarajeva koji već godinama žive u gradu našeg boravka. Riječ je takođe o višedecenijskom prijateljstvu.
Njihova djeca brinu o našoj djeci, dok mi koji se pravimo odrasli pričamo o mom zasićenju svime i o tome kako je potrebno da nešto radikalno promijenim. A moja kapacitiranost za promjene ne doseže ni mogućnost promjene fonta kojim pišem.
Kraj te raskošne subote bio je u znaku susreta sa srednjoškolskim prijateljicama. Prije dvadeset pet godina dijelile smo školske klupe. I isto toliko godina, uprkos udaljenosti, gradile naše prijateljstvo.
Dok se naša djeca igraju u parku, razgovaramo kao da još uvijek bježimo sa časa, kupujući umjesto užine cigare i kafu. Nama, neinstagramskoj postratnoj generaciji, kutija L&M-a i kafa bili su dovoljni.
Mala kasnoproljetna turneja bila je blagorodna u segmentu susreta sa prijateljima. Sreli su se i oni stečeni u zreloj dobi, kao potvrda da za kvalitetne odnose lični staž nije presudan.
I uvijek nakon takvih susreta imam neobjašnjivu potrebu da nas sve smjestim na istu lokaciju, pa makar mjesto nemalo miris lipe. Da iz besmisla današnjice, okupljeni na jednom mjestu, pokušamo stvoriti svijet po vlastitoj mjeri. Nastaviti tamo gdje nas je prekinuo zvuk posljednjeg srednjoškolskog zvona, vijest o prvim barikadama ili saopštenje o postignutom mirovnom sporazumu.
Kažu da će nakon Rezolucije o Srebrenici ponovo da cvjetaju projekti o pomirenju. A ja bih samo voljela da se više viđam sa onima sa kojima se nikada nisam svađala.
Putovanje se završava razgovorom sa nekima od književnih autoriteta, ljudima kojima se godinama divim i njihove knjige brižljivo skupljam po kutijama moje nesložene biblioteke.
Nekada bi mi to mnogo značilo.
Danas imam malo izmijenjenu skalu vrijednosti. Važna mi je mala zajednica koju poljubim pred spavanje i ljudi koji su sretni zbog mog novostečenog rasporeda prioriteta. Važno mi je što, uprkos svemu, nisam izgubila sebe ni one koji će me, ako zalutam, sebi vratiti. Važno je što mi miris lipe još uvijek stvara neopisivu radost. I što se u ovim teškim godinama besmislenosti radovati mogu.
