AJNA JUSIĆ Kad nevidljivi postanu vidljivi

Predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”, Ajna Jusić, u ispovijesti za Graciju govorila je svojevremeno o tome kako je prihvatila spoznaju da je plod ratnog silovanja, kako se nosila i nosi sa predrasudama te šta je ono najvažnije što je naučila od svoje majke. Ajna Jusić je danas hrabra mlada žena, nedavno joj je uručeno veliko američko priznanje koje odaje počast hrabrim ženama širom svijeta. Ajna je naša snaga i inspiracija. Sretan nam 8. mart!

1
634
Ajna Jusić, Predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”
Ajna Jusić

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Konferencija “Međunarodne perspektive o rodu i pravosuđu: teorija i praksa”, održana u Sarajevu u novembru 2019, u organizaciji Centra za sigurnosna i pravna istraživanja Atlantska inicijativa, okupila je zaista impresivan broj predavača i predavačica iz BiH i svijeta, a među njima se našla i Ajna Jusić, predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”. Ajna je svoje iskustvo podijelila na panelu pod nazivom “Posljedice rodnih predrasuda po djecu”. Prisutni su pažljivo slušali sve što im ima reći djevojka koja je bila prva registrovana beba rođena kao plod silovanja tokom rata u BiH.
Rođena je u septembru 1993., u sigurnoj kući “Medica” u Zenici. Njena majka je tada imala 22 godine. Ajnina priča, kao i priča mnoge djece koja su rođena nakon što su njihove majke preživjele silovanja, postavljena je i na pozorišnu scenu. Nakon tuzlanske premijere u martu, predstavu U ime oca, dokumentarno-plesni komad u koprodukciji umjetnika iz BiH i Austrije, te u režiji Darrela Toulona, vidjela je ovog oktobra i sarajevska publika. “Ova predstava je posebna. Smatram da s njom pišemo historiju. Ona mnogo toga govori. Ja sam provela 25 godina u tišini, misleći da sam ja to neko dijete mržnje i srama, međutim, ono što sad mogu reći jeste činjenica da sam ja najponosnija kćerka najhrabrije i najjače majke na svijetu”, rekla je Ajna. Za Graciju je podijelila svoju priču, sve kroz šta je prošla i prolazi, krize, uspone i padove, ali i sreću što u majci i očuhu ima bezrezervnu podršku.
Šta je najteže u činjenici da si dijete čija je majka žrtva silovanja?
– To što sam provela godine razmišljajući zašto sam drugačija od druge djece i zašto me druga djeca tuku u školi, zašto me nazivaju pogrdnim imenima – od derište do kopile, i onda, nakon toliko godina, saznam da sam došla na svijet kao posljedica ratnog silovanja. I pritom je još teže kad okrenem glavu i vidim šta je moja mama Sabina morala sve proći da bi mene zaštitila, da ne bih osjećala istu diskriminaciju kao ona, i ponekad vidim koliko joj je teško što me nije uvijek uspjela sačuvati, a trudila se nevjerovatno mnogo. Najteže je bilo shvatiti zašto su mamu ostavili samu, zašto ju je društvo natjeralo da ponovo mora preživljavati. Zar ta najgora na svijetu trauma nije bila dovoljna?! Ali, s druge strane, dobrota moje majke je moj svijet učinila ljepšim. Njena volja da me uči da postoje loši ljudi, a ne loši narodi, nešto je prelijepo što mi je dala. Naučila me je da volim ljude i da ne krivim ljude oko sebe jer su i oni preživjeli taj rat, svako se o svojoj muci brinuo, svi su bili prepušteni sami sebi nakon rata. Sistemski, država nikad ništa nije učinila,  nikad nije naučila društvo da prihvati sve žene koje su preživjele silovanje i da ih ne krive za to što su prošle, jer svi znamo da nema osobe na svijetu koja bi voljela doživjeti prisilno uzimanje tijela, dostojanstva i života, koja bi voljela preživjeti silovanje. Moja majka je heroina, i sve što jesam i sve što radim i svaku vrijednost koju imam, imam zahvaljujući njoj i njenoj snazi, njenoj čistoći, njenoj ljepoti, njenom postojanju.
“Najveća prekretnica u mom i maminom životu je bio prvi razgovor o tome, kad sam shvatila da mene moja majka ne mrzi zato što sam rezultat najveće njene boli, kad sam shvatila da me moja majka voli”
Kad si to saznala, i kako si reagovala?
– Crna rupa. Tako to uvijek opišem. Sve moje noći razmišljanja o tome šta želim biti kad porastem, koji instrument da sviram, sve moji noći u kojima sam sebe zamišljala kao super fudbalerku, u kojima sam zamišljala neku super karijeru, jednostavno su bile zamijenjene vriskom moje majke, čula sam njenu bol. Kada sam saznala, prva reakcija je bila povlačenje, jer nisam znala kako da pitam mamu, kako da stanem ispred nje i da je pitam.
Kako si se nosila sa saznanjem? Kako si pomogla sebi, a kako majci?
– Poprilično teško, jer sam to saznala u svojoj 15. godini, kad se identitet nekako formira, a ja sama tad doživjela najveću krizu identiteta s kojom se nije bilo lako izboriti sa svojih 15, u najjačem pubertetu. Tad sam prestala biti dijete, srednjoškolka, odrasla sam preko noći i osjetila teret koji je i dan-danas tu. Izvjesno vrijeme sam šutjela, ali zahvaljujući dobrim ljudima iz Đačkog doma Zenica i dobroti moje razrednice Džermanine iz Srednje medicinske škole Zenica, uspjela sam napraviti korak naprijed i po prvi put nekom reći šta mi se dešava nakon što sam punih devet mjeseci šutjela o tome, niko nije znao da sam saznala istinu. Najveća prekretnica u mom i maminom životu je bio prvi razgovor o tome, kad sam shvatila da mene moja majka ne mrzi zato što sam rezultat najveće njene boli, kad sam shvatila da me moja majka voli. A za mamu je najvažnije bilo to shvatanje da je nikad neću napustiti i da se ne stidim svoje majke. Za nas dvije tad je bilo još bezbolnije jer smo imale podršku mog očuha, kako ga mama i ja nazivamo, našeg anđela čuvara, koji je čvrsto stao uz nas i rekao da idemo dalje, i da mi to možemo, i da smo jači zajedno i da ćemo sve nositi zajedno. Tog dana sam mami obećala da ću promijeniti svijet i da ću učiniti da je svijet prihvati, jednostavno, da ću ovu državu i ovu planetu učiniti ljepšim mjestom za nju. I evo, danas, nadam se da idem u dobrom smjeru.
Kako je tvoj krug prijatelja reagirao, je li bilo osuda, predrasuda…?
– Najuži krug prijatelja, tad moj razred i moji prijatelji iz Đačkog doma, reagirao je dobro. I njima je bio šok, ali smo se definitivno povezali na dubljoj osnovi, i iako se možda danas ne čujemo često, i dalje ih osjećam kao svoje prave prijatelje, jer su me prigrlili. Neki od njih su se izvinili jer su nekad bili loši prema meni, jer im nije bilo jasno kako ne znam ime oca, ali i oni su bili djeca kao i ja, ni oni nisu znali da postoji takvo zlo, nisu mogli pretpostaviti, kao ni ja, da sam dijete rođeno kao posljedica silovanja. Ostale predrasude, predrasude društva, nastavile su se, predrasude prema ženama preživjelim silovanje i, po automatizmu, prema djeci rođenoj kao posljedica ratnog silovanja. Jednostavno, ne znati ime oca je u ovoj državi očito poražavajuće i dobar materijal za diskriminaciju i upravo je to nešto na čemu će naše udruženje uskoro početi aktivno da radi.
Ko ti je bio utjeha?
– Kad sam tek saznala, sama sebi sam pokušala pomoći. Nakon toga, utjehu sam imala od razrednice i odgajateljica u đačkom domu. A najveća podrška i najveća utjeha bili su mama i očuh.
Kroz šta je bilo najteže proći nakon saznanja?
– Kroz onih devet mjeseci dok sam šutjela o tome, kad nisam nikome rekla šta sam saznala. Toliko noći sam provela misleći da sam najveći okidač i podsjetnik na maminu traumu, da me mrzi, razmišljala sam o tome zašto ona, zašto baš moja mama. Nije mi bilo jasno kako jednoj dobroti poput moje mame može da se desi takvo zlo. Kako, kako, i zašto baš mama? Kidala sam se od boli, od različitih misli, tuge, neodgovorenih pitanja. Ali, nakon razgovora s majkom sve je postalo bolje, jasnije. Moj svijet je ponovo počeo dobijati boje, ponovo sam čula svoj smijeh.
Kakav odnos ti i mama imate danas? Pričate li o svemu?
– Mama i ja smo jedna drugoj najveća podrška. Mi smo kao jedno. Zajedno se borimo, smijemo, plačemo, zajedno prolazimo sve. Tu je i moj očuh, neprekidni izvor naše snage i naše sreće. I na kraju, najsretnija sam jer mama i ja danas kroz naše razgovore često kreiramo model prema kojem možemo pomoći ženama poput nje i djeci poput mene. Možemo im pomoći da se nose s tim jer mi smo prošle i znamo kako je teško sve prihvatiti i koliko vremena je potrebno da bi se došlo u fazu potpunog prihvatanja svega što se desilo i što se dešava oko nas.
 
“Moja majka je heroina, i sve što jesam i sve što radim i svaku vrijednost koju imam, imam zahvaljujući njoj i njenoj snazi, njenoj čistoći, njenoj ljepoti, njenom postojanju”
Ko je još tvoja podrška danas i kroz odrastanje?
– Kroz cijeli život moja majka i moj očuh, s obzirom da su već 17 godina u braku. Očuha osjećam kao svog oca, jer on jeste moj otac, i sve što je uradio za mene, svaki njegov postupak u vezi sa mnom, svaka riječ, svaki zagrljaj, pogled, čine ga mojim tatom. I mogu da vam kažem da je to najbolji tata na cijelom svijetu. Danas, imam podršku divnih prijatelja koji su uz mene svaki dan, prate sve što radim i drže me za ruku. Također, imam podršku mamine i tatine porodice, što je divno.
A tu je i Udruženje koje si osnovala, kao poseban vid podrške…
– Da, imam i još jednu porodicu, a to smo mi, članovi Udruženja “Zaboravljena djeca rata” i naše majke, kao i žene iz različitih udruženja koje su preživjele silovanje, s kojima se svakodnevno čujemo, razgovaramo, i gradimo divne odnose. Način na koji se mi, djeca rođena zbog rata, podržavamo i razumijemo, stvarno je prevažan. Kad smo prvi put sjeli zajedno, nismo morali ni riječ progovoriti, jer su nam pogledi bili jasni: razumijemo se, sad znamo da nismo sami na svijetu i znamo da smo puno jači jer smo zajedno. Tako je ZDR priča i krenula, našim prvim susretom.
Kad si shvatila da je o ovome, o zaboravljenoj, nevidljivoj djeci rata, važno javno pričati? I šta si poduzela?
– Kad sam uvidjela da niko drugi neće pričati o tome. Godine su prošle u čekanju da ću jednom pročitati negdje nešto o nama, i to se nije desilo. Jednostavno, bilo je vrijeme da sami krenemo u to. Bojala sam se, ali onog dana kad sam upoznala dr. Amru Delić, ona je prva istraživačica koja je uradila istraživanje o nama u BiH, za mene je to bio početak. Nakon našeg razgovora, organizovale smo zajednički susret djece rođene zbog rata, a svi smo bili dio njenog istraživanja. Poslije toga, čekala sam da i majka bude spremna da krenemo u to. I onda je došao trenutak kad smo svi zajedno, kao jedna porodica, shvatili da možemo i da želimo i tada sam uradila prvi intervju. I, evo me danas s vama. I hvala što dajete priliku da se naš glas što dalje čuje.
Film Grbavica, rediteljice Jasmile Žbanić, priča je o tebi i tvojoj majci. Kad si to shvatila, ili saznala, i kako si se osjećala kad si pogledala film?
– Da je Grbavica o meni i mami, saznala sam tek kasnije, nakon što sam spoznala pravu istinu. Dok sam gledala film još u osnovnoj školi, sjećam se da mi nije bilo ništa jasno, zato što je bilo previše sličnosti sa našim životom. Sjećam se da sam mamu zapitkivala o filmu i da sam je pokušala ubijediti da je neko pisao priču o nama, ali tad je njen strah bio jači od nje i prešutjela mi je istinu jer se bojala društva i pokušala je da me zaštiti.
Šta želiš polučiti svojim djelovanjem, šta je tvoja misija?
– Vrlo jasno: jednak pristup svim ljudskim bićima. I jasno je da ja možda ne mogu zaustaviti ratove, ali sigurna sam da mogu napraviti promjene koje će nečiji svijet učiniti ljepšim. Nije samo BiH preživjela rat niti je to samo moja majka; jednostavno, to se dešava svugdje u svijetu i smatram svojom misijom ovaj svijet učiniti boljim mjestom za sve žene koje su preživjele, za svu djecu koja se rode kao posljedica ratnih dešavanja, jer, vjerujte mi, ne želim da ikad iko preživi svu stigmu, diskriminaciju, mrak i patnju koje smo preživjele mama i ja, druge žene i druga djeca. Ljudskost prije svega, i želim ponovo ljudskost da stavim na vidljivo mjesto i da prema tome kreiramo ljepšu budućnost.
Koliko ti se djece, odnosno sad već odraslih osoba,  javilo sa pričama sličnim tvojoj? Šta ti kažu, šta im ti govoriš?
– Djeca se javljaju i jako sam sretna zbog toga. I to ne samo djeca iz BiH nego i iz drugih zemalja. Prvo što kažem jeste da nisu sami, jer otkako je ZDR tu, zaista nisu sami. Ponudim im sve ono što u ZDR sad imamo, a to je sigurnost, potpuno shvatanje, razumijevanje svega kroz šta prolaze. Kažem im da trebaju znati da imaju još jednu porodicu i da ćemo ih uvijek rado dočekati.
Kako Udruženje djeluje, čemu ste posvećeni?
– Želimo da se društvo osvijesti. Želimo da postignemo društvenu i zakonsku vidljivost, jer evo, nakon svega što sam vam rekla, mislim da je jasno zašto je to tako. Nije u redu da živimo a ne postojimo u ovoj državi, nije u redu da smo ostali uskraćeni za mnoga ljudska i dječija prava.
Postoje li statistike o tome koliko je zaboravljene djece rata?
– Nažalost, ne. Ovo je nešto što je država trebala odavno uraditi, ali evo, mi smo tu da sad uradimo ono što možemo. Nažalost, dosta toga je izgubljeno jer su majke ostavljene same da se nose sa svim tim. Nikad nije postojao registar djece rođene zbog rata, ali šta je – tu je, idemo dalje. Možemo i bez registra, jer mi nismo brojevi, mi smo ljudi.
Koliko si se susretala sa predrasudama u životu? Kako ih prevazilaziš?
– Jako često se susrećem sa predrasudama jer na svakom dokumentu mi traže ime oca, i ja svaki put kažem ne znam i možete li napisati ime majke, svaki put kad moram pisati molbu da bi na nekom mom dokumentu pisalo Ajna (Sabina) Jusić, a ne Ajna ( / ) Jusić. Prije sam jako teško kroz sve to prolazila, a sad je već malo lakše, jer znam da ćemo kroz Udruženje “Zaboravljena djeca rata” te probleme uskoro početi rješavati, znam da će naša snaga učiniti pozitivne promjene i tome se radujem.
Želiš li upoznati oca, ili kako ga već zoveš u sebi?
– Ne. Nemam naziv za to.
Gracija 380, 1.11.2019.

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here