Nedavno objavljeno

O onima koji odlaze i onima koji ostaju

Teško da jednoj majci veliku sreću može predstavljati činjenica da joj je snaha u miraz donijela dvije bebe. Ona je bila iznad toga

Piše Kristina Ljevak Bajramović

Kažu da se učitelj pojavljuje kada je učenik spreman.
Moja se učiteljica pojavila u jednom tipičnom sarajevskom februaru, kada je snijeg padao horizontalno, meni direktno u oči, i kada sam u jednoj od najčešće tužnih sarajevskih nedjelja pokušavala naći frizerski salon koji radi, kako bih se upristojila, i cvjećaru iz koje cvijeće neće nakon sat vremena izgledati kao da sam ga nekome otela iz ruke. Obično tako izgleda kada se kupuje u Sarajevu, uprkos trudu. Mjesecima kasnije suptilno mi je rekla da je u Sarajevu ostala samo jedna cvjećara u koju ima povjerenje. Bilo je to nakon bajramskog buketa koji je samo izgledom podsjećao na cvjetni. Iz cvjećare u kojoj sam imala izbor kupiti njega ili tamnoplave ruže.
Danas kada više nema nje, manje je važno gdje ću cvijeće kupovati.
I sa poljuljanim samopouzdanjem, kakvo mi je osobno posljednjih godina, svjesna sam vlastitog šarma i njegovih dometa, onda kada ga odlučim koristiti.
Upoznavši je, odlučila sam valjda prvi put u životu da ga zaboravim. I ne samo to. Odlučila sam da šutim, a na pitanja odgovaram tek toliko da ne djelujem nepristojno. Svima koji me znaju biće jasno koliko je odluka o šutnji izvodljiva u mom slučaju. I da bi mi možda bilo lakše istrčati polumaraton nego jednom u životu prestati držati slovo. I zaista sam šutjela. Tokom nekoliko prvih susreta. Kada sam progovorila, to opet, hvala nebesima, nisu bili monolozi. Nego sam postavljala pitanja. To uvijek radim u situacijama kada mi je nelagodno ili kada mi je zaista stalo. U ovom samurajskom ritualu, tokom kojeg sam se učila disciplini, zaista mi je bilo stalo. Ne pamtim kada i koliko mi je to posljednji put, prije nje, bilo važno.
Saznala sam da je usred opsade Sarajeva, tokom rijetkih vožnji tramvajem, bila preblizu dvjema osobama koje su razgovarale o 500 tada jedinih njemačkih maraka, zahvaljujući kojima bi, da ih imaju, riješili veliki problem njihovog sina.
Na narednoj stanici ih je pozvala da izađu. Nešto kasnije stigli su do njene kuće. Potrebni novac našao se u rukama ljudi koje je upoznala nekoliko tramvajskih stanica ranije. Da postoje oni koji pamte i cijene, potvrđuje činjenica da je osoba koja je primila novac postala njena najbolja prijateljica, koja ju je obilazila do posljednjeg dana, redovno donoseći palačinke i drugu hranu, a ona bi, palačinke, slala mojoj djeci.
Preživjela je Jasenovac i ovaj naš posljednji rat. O postjasenovačkim godinama i imovini plemićke porodice iz koje potiče i zahvaljujući kojoj su preživjeli, tek ponešto, ispričala je samo meni. Valjda kao nagradu za odluku da jednom u životu zašutim.
Bila je udovica punih trideset godina. Nikada nije izgovorila ništa što bi nalikovalo gorčini. Ni ljutnji. Nije se žalila. Samo bi ponekad, u posljednjim danima, rekla da je boli. Ne zato da bi skrenula pažnju na sebe, jer nje je, na svu sreću, imala dovoljno, nego u nadi da će dobiti potreban lijek.
Poklonila mi je neke od najvažnijih lekcija u životu. Uz činjenicu da je rodila čovjeka mog života, i vaspitala ga van svih patrijarhalnih uzusa kojima majke u ovoj nesreći od podneblja, nekada i nesvjesno, zagrnu sinove. Poklonila mi je i one opipljive darove, visoke emotivne i materijalne vrijednosti. I jedan kućni ogrtač, koji je kupila sebi i nikada nije obukla, vjerovatno želeći mi reći da je najvažnije mjesto na svijetu ono u kojem upravu tu odjeću nosimo. Da se tako grade tvrđave a iz njih crpi lična snaga za borbe van porodičnih bedema.
Sa patrijarhatom i van njega, teško da jednoj majci veliku sreću može predstavljati činjenica da joj je snaha u miraz donijela dvije bebe. Ona je bila iznad toga.
U posljednjim danima života, njima dvjema, mojim kćerkama, poklonila je svoje dvije narukvice. Da na vrijeme nauče nositi nakit.
Ako ikada od te dvije razbojnice postanu mlade gospođe, biće to samo dio duga prema njoj.
Otišla je kako je i živjela. Dostojanstveno, bez stvaranja opterećenja drugima. Oprostila sam se sa njom onako kako nisam mogla sa bakom i dedom. Sa bakom zbog specifičnih okolnosti, sa dedom zbog COVID protokola. Nakon dedine smrti mislila sam da u mom životu autoriteta više neće biti. Desio se još jedan. Bila je to Cica, moja svekrva. Žao mi je što živimo u kulturi u kojoj žalovanje za svekrvom nije očekivano, a po nekima ni opravdano.
Žao mi je što vjerovatno mnoge druge žene nisu imale moje iskustvo.
Uz sve nevolje koje me nisu mimoišle, ja sam imala nešto nesvakidašnje dobro, Cicu, učitelja koji stiže kad smo spremni, za rušenje predrasuda, za ljubav koja ničim nije uslovljena, biologijom ponajmanje. Ljubav za koju su jedini preduslov ljudi, spremnost da vole i poštuju.

Gracija 438, oktobar 2023.

Latest Posts

Raport