Piše Kristina Ljevak Bajramović
Danas me je zvao Kemo. Izabrani djed moje djece. Kemo je po vlastitim godinama moj najstariji prijatelj, i po čestitosti jedan od najboljih ljudi koje znam. Kada su ga prvi put vidjele, moje kćerke, Lina i Iva, zakačile su mu se o vrat. Kada sam ga pitala da li će biti deda mojoj djeci, bez razmišljanja je, pored svoje unučadi, prihvatio.
Danas me je zvao Mladen. Biološki deda moje djece. Nisam mu se javila. Sve što sam imala, ispričala sam sa Kemom.
Posljednjih mjesec dana neko od nas u kući, svaki dan, ima temperaturu. Najbolji dan je onaj u kojem je zanemoćalo samo jedno.
Ležimo najčešće svi kao sardine poredani. Moj muž nije biološki otac naše djece. Gledam ga kako cijeli dan, dok ona ima temperaturu četrdeset, Ivu drži u naručju. Posije, kada medikamentima oborimo neprijatelja, sjedimo svi za stolom i jedemo supu. Niko ne pravi bolju supu od mene. Ponekada pomislim da sam zahvaljujući kulinarskom daru zaslužila ovakvog muža, izabranog oca moje djece.
Neki dan smo posuli pepeo, nakon kremacije, čovjeka s kojim sam provela značajan dio života. Dok je na meni bio veći dio tereta odluke o tome kako ga ispratiti, moj muž, njegov nesvjesno izabrani zet, bio je najveća moguća podrška.
Dok smo na ispraćaju slušali „Velu Luku“, a ja ga držala pod rukom, gledajući sve druge, odabrane oko nas, znala sam, možda više nego ikada ranije, da je najbolje ono što sami izaberemo.
Posljednjih godinu i po, u ukupnih pet nesvakidašnjih, koje mogu preživjeti jedino vrste nalik mojoj, imala sam cijelu armiju ljudi koja mi je na različite načine pomagala. Uvijek me ostavljajući nijemom pred nesebičnosti davanja.
Jedino Adnu nisam znala ranije. Naše prijateljstvo počelo je u Kliničkom centru. Spojile smo se kao pratnja pacijentu. Svojim zagrljajem pokušala je skloniti moj pogled sa jednog od najužasnijih odjela Kliničkog.
Prije nekoliko dana zajedno smo otvarale jednu od najboljih izložbi kojoj sam u vlastitom bogatom iskustvu konzumentice kulture, nazočila. Život je lijep, mislila sam dok sam ovaj put ja nju grlila, bez namjere da joj sklonim pogled, u želji da što više vidi i zapamti kakvih je ljudi na otvaranje došlo.
Postoje oni kojima ništa nije sveto i osobe koje će od zrna, napraviti svetinju. Možete nekome posvetiti cijeli život, podrediti im sve vlastite resurse, i oni će se, i nad vašom humkom, raspravljati. Različitim povodima. Najviše o tome koliko su možda bili bolji od vas. Postoje i oni koji će bezrezervno uvijek biti tu. Kako u životu, tako i u smrti.
Kad se podvuče crta, jedino to i ima smisla. Ko će nas se i zbog čega sjećati kada nas ne bude. Kome će biti važno kako ćemo biti ispraćeni na „drugi svijet“. Posebni smo onoliko koliko nas ima u sjećanju drugih.
Nedavno mi je prijatelj govorio o korijenu moje zlovolje. O potrebi da popravljam svijet. Ne znam kako bih drukčije mogla. Kako otići na spavanje pomiren_a sa svim ovozemaljskim neugodnostima, sa svim disproporcijama u imanju i davanju.
Kako god da bilo, znam da će uvijek oko mene, biti nekoliko mojih. Oni koji se jednako sa mnom raduju i tuguju. Kojima sam ja, a ne moji rezultati, ako ih ima, važni. Uz taj osjećaj pripadnosti određenim ljudima, u ovom lišajem zagrnutom svijetu, lakše je živjeti. Pretpostavljam i mrijeti.
