spot_img

Nedavno objavljeno

You’ll Never Walk Alone

Lako je navijati za velike i bogate klubove; prava ljubav mora proći iskušenja siromaštva i poniženja

Piše Ozren Kebo

Četrdeset dana bez televizora

Da, postojao je taj tugaljivi socijalistički ritual tokom kojeg se televizor ne pali 40 dana kad umre neko blizak. Jedna lijepa i smjerna Mostarka hvalisala se kako je zbog smrti svekra proglasila jednogodišnji kućni moratorij na paljenje TV uređaja, preko kojeg je nabacila svježe isheklani milje, da bi utvrdila zabranu. Tako su se ovjeravale porodična lojalnost i moralna ispravnost. Zbog čega je televizija bila sinonim za zabavu, kad je postojao samo onaj jedan sivomaslinasti državni kanal, kome je mnogo, mnogo kasnije pridodan i drugi, to nikada nije naučno objašnjeno. I nisu svi pristajali na teror ugašenog aparata. Ima ih koji su tugu utapali u pjesmama, ali ipak nisu bili dovoljno hrabri niti prkosni da to rade javno, nego su sve organizirali ispotiha, u dubokoj ilegali. Jedna davno umrla hipijevka s Carine je s dvadesetogodišnjim otklonom pričala kako je, kada joj je umro otac, običavala da se svakog popodneva, a bio je mostarski august vreo kao džehenem, zaključa u sobu, i tiho, da komšije ne čuju, puštala Hašima Kučuka Hokija i njegov žalostivi hit Nema te više, Alija. Tiho, skroz tiho, ali nju tako razvali da poslije plače po sat vremena. I zar iko ima pravo prigovarati individualnim načinama tugovanja?

Sadašnjost

Većina istočnjačkih sistema koji se bave kontrolom misli i uma počiva na tezi da je naš osnovni problem to što živimo u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti. Jedina nezgoda s ovom konstatacijom je što sadašnjost, realno govoreći, ne postoji.
Svaki trenutak istog trenutka kad se desi postaje prošlost. Što znači da živjeti u sadašnjosti nije ništa drugo nego život u prohujalim vremenima. I postoje samo dva vakta: proteklost i budućnost. Evo sam čin čitanja ovih riječi je pitanje prošlosti, jer to što ste do sada u tekućem zapisu pročitali, to više nije sadašnjost, nego čista, najčistija birvaktilnost. Ne nasjedajte na koncepte sreće, jer vas tjera da prihvatite sadašnjost, koja je zapravo u budućnosti sve do onog trenutka kad je prihvatite, kada postaje prošlost.
Pa ponovimo radi onih koji malo sporije akceptiraju ove kompleksne temporalne koncepte, postoje samo prolazeće i nadolazeće vrijeme, a sadašnjost je izmišljotina dokonih umova.
Ergo, kao što je iz svega razvidno, ne postoji ni sreća, što uopće na znači da ne postoji i dobar život. Dobar život apsolutno postoji, ali samo ako ga se tretira kao budućnost.
A sadašnjost?
Pa sadašnjost je već bila…

Sve za Velež

Znači, provedeš život izučavajući tehnike samokontrole. Iz filmova skidaš fore likova koji grade moć tako što ne reagiraju kao ostali. Iz knjiga i tekstova, od antike do našeg doba, cijediš sve što se može podvesti pod agendu zvanu tajno učenje stila. Amortiziraš emocije, umjesto reakcija prakticiraš promišljanje, nekad s više, nekad s manje uspjeha. A nekad i bez ikakvih rezultata. Kultiviraš sve što se kultivirati da u sopstvenom ponašanju i mišljenju. I onda Veleža nakon tri decenije ponovo krene i sve i jedan napor pane ti u vodu. Izgubiš kontrolu i pobudališ u roku od tri minute.
Ali i to se da racionalizirati: Velež je više od kluba. Više od fudbala i više od života.
Cijela jedna nesaglediva drama može se ugurati u priču o malom timu burne i povremeno krvave povijesti. I samo da znate, mi smo navijali za njega i kad mu nije išlo, kad je ispadao i bivao pred gašenjem. Prošli smo sve gradacije nogometne skale, od toga da smo bili čista, izvorna moć, pa do toga da smo se valjali u blatu, kao vreća za udaranje i ismijavanje šupačkoj populaciji. I sve preživjeli.
I kud ćeš više i šta ćeš bolje od toga?

Efikasnost i ekonomičnost

Američki pisac i novinar Bill Bryson u sjećanjima na dane djetinjstva piše da lokalne novine Des Moines Tribune 6. februara 1955. godine obavještavaju cijenjeni čitalački publikum da je Državni senat Illinoisa prethodnog dana nakon žestoke rasprave raspustio sopstvenu Komisiju za efikasnost i ekonomičnost, i to “iz razloga efikasnosti i ekonomičnosti”.
Tačka.
Pa nešto kontam.
Pa nešto kontam da iz razloga efikasnosti i ekonomičnosti…

Kad dođe vrijeme godišnjih odmora

Karakterno, postoje samo dvije vrste mačaka – flegmatici i osvetnice. Mačak je po prirodi ravnodušan, ne uzbuđuje se pretjerano zbog sitnica i jedino što traži od ljudskih sluga je da mu je sve i uvijek potaman. A mačke su nešto sasvim drugo. Ženke sebi daju pravo da budu posesivne i ljubomorne iznad prosjeka. Ako, recimo, imate mačka i mačku, njihovo ponašanje možete predvidjeti u svakoj mogućoj situaciji. Odete li na odmor od sedam dana, a njih ostavite kod kuće, na milost i nemilost prijateljima koji ih dolaze hraniti, kad se vratite čekaju vas oprečne reakcije. Mačak će lijeno prići, onjušiti obuću provjeravajući da možda u međuvremenu u blizini nije bilo kakvih sumnjivih mačjih bića, i kad ustanovi da je sve u redu, zadovoljno će se vratiti u bazu. Sve je baš onako kako treba da bude i život se nastavlja po starom. Ali mačka, ona ne prašta. Namjestit će se na neko frekventno mjesto i strpljivo u zasjedi čekati da naiđete, potom vas krvnički ogrebati i onda pobjeći na rezervni položaj. Tek je tada pravda zadovoljena, a dug namiren. Morate biti kažnjeni za brutalni nestanak od sedam dana. Poslije, kad se svi raspreme i posjedaju na sopstvene viševjekovne pozicije, zaleći će vam u krilo, i dalje ljuta, ali negdje u pozadini spremna na pregovore, praštanje i saradnju.
Tako to rade otmjena bića.

Gracija 431, mart 2023.

Latest Posts

spot_img

Raport

spot_img