Nedavno objavljeno

Intervju Senada Pećanina sa Salmanom Rushdiejem: Muslimanima se sviđa moja knjiga

Urednik sarajevskih Dana razgovarao je sa slavnim piscem 1995. godine.

“Obavještavam sve ponosne muslimane širom svijeta da je autor “Satanskih stihova”, knjige koja je protiv islama, Poslanika i Kur’ana, osuđen na smrt kao I svi oni koji su uključeni u njeno publikovanje, a prethodno upoznati sa sadržajem. Pozivam sve muslimane da ih likvidiraju, bilo gdje da ih pronađu.”

(Izjava ajatolaha Homeinija pročitana na teheranskom radiju 14. februara 1989. godine.)

Razgovarao: Senad Pećanin

Ni­ka­da u is­to­ri­ji svi­je­ta ni­je­dna knji­ga ni­je iza­zva­la to­li­ku his­te­ri­ju i rea­kci­je kao što je to slu­čaj sa Sa­tan­skim sti­ho­vi­ma (The Sa­ta­nic Ver­ses) in­dij­skog pis­ca mu­sli­man­skog po­ri­je­kla Sal­ma­na Rus­hdiea. Od da­na ka­da je vo­đa iran­ske Islam­ske re­vo­lu­ci­je osu­dio na smrt pis­ca bo­go­hul­nog dje­la, Sa­tan­ski sti­ho­vi po­či­nju ži­vot ko­ji ima sve ma­nje ve­ze sa li­te­ra­tu­rom, a autor ro­ma­na po­či­nje svoj ži­vot ko­ji je da­le­ko od nor­mal­nog. U ci­je­loj Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji u ko­joj Rus­hdie ži­vi, ne­ma vi­še od 20 oso­ba ko­je zna­ju adre­su nje­go­vog pre­bi­va­li­šta. Nje­go­va gos­to­va­nja na ra­zli­či­tim kul­tur­nim ma­ni­fes­ta­ci­ja­ma ši­rom svi­je­ta pred­sta­vlja­ju naj­stro­že ču­va­ne drža­vne taj­ne, ka­ko za ze­mlje do­ma­ći­ne, ta­ko i za bri­tan­ske taj­ne slu­žbe ko­je bri­nu 365 da­na u go­di­ni i 24 ča­sa na dan o nje­go­voj bez­bje­dnos­ti. Rus­hdie se na svim sku­po­vi­ma po­ja­vlju­je kao utva­ra, obi­čno šo­ki­ra­vši pri­su­tne ko­ji sa­mo de­se­tak mi­nu­ta pri­je nje­go­vog do­las­ka bi­va­ju oba­vi­je­šte­ni o nje­go­voj po­sje­ti.

Sre­li smo se u Göte­bor­gu, na je­dnoj ras­pra­vi o odno­su fun­da­men­ta­li­zma i umje­tnos­ti, ko­ja je za­vrše­na sve­ča­nom ve­če­rom ko­ju su za 30–ak uče­sni­ka ras­pra­ve iz či­ta­vog svi­je­ta pri­re­di­li šved­ski i nor­ve­ški mi­nis­tri kul­tu­re. No, ni vi­so­ki fun­kci­one­ri dvi­je skan­di­nav­ske drža­ve ni­su zna­li za do­bro or­ga­ni­zo­va­ni Rus­hdi­ev do­la­zak pri­je ne­go su to sa­zna­li i svi os­ta­li uče­sni­ci sku­pa. Mi­mo pre­dvi­đe­ne kom­pli­ko­va­ne pro­ce­du­re do­go­va­ra­nja in­ter­vjua, sa Rus­hdi­em sam raz­go­va­rao za Da­ne, pos­ta­vši ta­ko prvi i je­di­ni no­vi­nar sa ju­žno­slo­ven­skih pros­to­ra ko­ji je do­bio in­ter­vju od ovog sla­vnog pis­ca.

Ma­gi­čni re­ali­zam

Sal­man Rus­hdie je ro­đen 1947. go­di­ne, ta­čno dva mje­se­ca pri­je sti­ca­nja ne­za­vi­snos­ti ko­ja je na pot­kon­ti­nen­tu do­ve­la do stva­ra­nja odvo­je­ne islam­ske drža­ve Pa­kis­tan. Kad mu je bi­lo 13 go­di­na, iz an­glo­fil­ske atmo­sfe­re bo­ga­tih trgo­va­čkih kru­go­va bi­va po­slat u En­gles­ku, u sre­dnju ško­lu u Ra­gbieu. Tu se prvi put su­sreo sa dis­kre­tnim en­gles­kim ra­si­zmom i shva­tio da ga ne sma­tra­ju li­čnoš­ću, ne­go In­dij­cem. Kad je za­vršio sre­dnju ško­lu, mo­lio je ro­di­te­lje da se vra­ti u In­di­ju, ali po­što je do­bio sti­pen­di­ju za stu­di­je u Cam­brid­geu, oni su in­sis­ti­ra­li da os­ta­ne. Na uni­ver­zi­te­tu je bio za­pa­žen stu­dent. Izu­ča­vao je is­to­ri­ju, sa po­se­bnim in­te­re­so­va­njem za Po­sla­ni­ka Mu­ha­me­da, či­ta­ju­ći mno­ge knji­ge ko­je su bi­le za­bra­nje­ne u isla­mu. U En­gles­koj se oslo­bo­dio an­glo–in­dij­skog sno­bi­zma i kon­zer­va­ti­zma i pos­tao ra­di­kal. Po­sli­je Cam­brid­gea odla­zi u Pa­kis­tan, do­bi­ja za­poš­lje­nje na ta­moš­njoj te­le­vi­zi­ji, ali se ubrzo su­ko­blja­va sa po­li­ti­čkim i vjer­skim pre­dra­su­da­ma. Kad se po­no­vo vra­tio u En­gles­ku, ra­dio je u lo­kal­nom po­zo­ri­štu i kao pi­sac ogla­sa. Li­te­rar­nu ži­cu pot­vrđu­je ni­zom ale­go­ri­čnih dje­la, od ko­jih su mu Dje­ca po­no­ći (ra­dnja se do­ga­đa u In­di­ji) do­ni­je­la 1981. go­di­ne na­gra­du “Knji­ga go­di­ne”, što ga je uči­ni­lo auto­rom naj­pro­da­va­ni­je knji­ge u Bri­ta­ni­ji i SAD. Slje­de­ća knji­ga Sram (1983. go­di­ne), o sa­vre­me­nom Pa­kis­ta­nu, pod­sta­kla je kri­ti­ča­re da nje­go­va dje­la ozna­če poj­mom “ma­gi­čni re­ali­zam” i upo­re­de ga sa Ga­bri­elom Gar­cia Marquesom.

Sal­man Rus­hdie se već bio is­ta­kao u ja­vnom ži­vo­tu i druš­tve­no–po­li­ti­čkoj sce­ni i pri­je ro­ma­na ko­ji ga je uči­nio opće­po­zna­tim. Go­vo­ri­ma i pi­sa­nom ri­je­čju na­pa­dao je Fo­klan­dski rat, kon­zer­va­ti­vnu vla­du i so­ci­jal­nu po­li­ti­ku u Bri­ta­ni­ji. Pri­dru­žio se po­li­ti­čkoj lje­vi­ci i po­kre­tu za nu­kle­ar­no ra­zo­ru­ža­nje. Nje­go­va knji­ga Ja­gu­arov osmi­jeh, štam­pa­na 1987, pred­sta­vlja hu­ma­nis­ti­čki i im­pre­si­onis­ti­čki por­tret san­di­nis­ti­čke Ni­ka­ra­gve.

Knji­že­vni kri­ti­ča­ri se sla­žu da su Sa­tan­ski sti­ho­vi vri­je­dno dje­lo, a ri­ječ je o obi­mnom ro­ma­nu od 550 stra­ni­ca vrlo za­ni­mlji­vog, slo­že­nog sa­drža­ja, u ko­jem se fan­tas­ti­čnim na­či­nom go­vo­ri o sa­vre­me­noj stvar­nos­ti. Fa­bu­la je vrlo ne­obi­čna: pri­ča po­či­nje kad te­ro­ris­ti Si­ki bom­bom obo­re avi­on in­dij­ske kom­pa­ni­je “Air In­dia” na li­ni­ji Bom­bay– Lon­don, ta­čno iznad ka­na­la La Man­che. Iz uni­šte­nog avi­ona na ze­mlju pa­da­ju i dva in­dij­ska glum­ca. Je­dan od njih je Gi­bre­el Fa­ris­hta, naj­po­pu­lar­ni­ji in­dij­ski fil­mski glu­mac, pra­va zvi­jez­da, ko­ji je iz svo­je do­mo­vi­ne bje­žao u En­gles­ku, jer se, te­ško bo­les­tan, že­lio sklo­ni­ti od svo­jih obo­ža­va­te­lja. Uz to, imao je i pro­ble­me sa­vjes­ti, jer je spo­znao da ne­ma Bo­ga. Dru­gi je Sa­la­din Cham­cha, in­dij­ski iz­bje­gli­ca u En­gles­koj, ko­ji se pre­hra­nju­je sin­hro­ni­zi­ra­ju­ći te­le­vi­zij­ske re­kla­me. Obo­ji­ca pri pa­du umi­ru, ali se is­tog tre­nut­ka in­kar­ni­ra­ju: Gi­bre­el u an­đe­la, pa svi­je­tom še­ta sa aure­olom oko gla­ve, a Sa­la­din u sa­ta­nu, jer mu na gla­vi izla­ze ko­zji ro­go­vi. Ta dva ne­obi­čna li­ka kre­ću se po­tom sa­vre­me­nom En­gles­kom i sva­šta do­ži­vlja­va­ju.

U knji­zi ima mnoš­tvo epi­zo­da ko­je rje­či­to go­vo­re o po­lo­ža­ju in­dij­skih emi­gra­na­ta u En­gles­koj, a to i jes­te gla­vna te­ma Rus­hdi­eve knji­ge. On opi­su­je ne sa­mo ne­obi­čne do­go­dov­šti­ne nje­go­va dva gla­vna li­ka, ne­go uvo­di i broj­ne epi­zo­dne li­ko­ve. Rus­hdie svo­jom knji­gom, ka­žu kri­ti­ča­ri, još je­dnom ra­zbi­ja ra­ni­je stvo­re­ne opće pre­dra­su­de o odno­su Is­to­ka i Za­pa­da, te­me­lje­ne na Ki­plin­go­voj knji­že­vnos­ti. On go­vo­ri o su­sre­tu Is­to­ka i Za­pa­da na sa­svim dru­gom tlu, ne na onom Ki­plin­go­ve In­di­je, već na tlu sa­vre­me­ne That­che­ri­ne En­gles­ke, ko­ju pri­ka­zu­je vrlo kri­ti­čki, kao ra­sis­ti­čko druš­tvo, u ko­jem se te­ško izbo­ri­ti za svo­je mjes­to.

Sti­ho­vi na­da­hnu­ti sa­ta­nom

U toj opšir­noj, bo­ga­toj knji­zi pos­to­ji je­dna epi­zo­da po ko­joj je knji­ga i do­bi­la na­slov, a ko­ja je pri­li­čno spo­re­dna u ci­je­lom kon­tek­stu. Na­ime, re­in­kar­ni­ra­ni an­đeo Gi­bre­el sva­šta sa­nja, pa ta­ko usni i da je pos­tao ar­han­đel Ga­bri­jel, ali “bez sce­na­ri­ja”, pa ga ra­zni lju­di na­go­va­ra­ju da nji­ho­ve ri­je­či i mi­sli pre­ne­se kao da su Al­la­ho­ve. Je­dan od ta­kvih li­ko­va je i ne­ki po­slo­vni čo­vjek Ma­ho­und, u ko­jem su či­ta­te­lji pro­na­šli sli­čnost s Po­sla­ni­kom Mu­ha­me­dom. U knji­zi se opi­su­je raz­go­vor Gi­bre­ela i Ma­ho­un­da, za ko­ji do­bri po­zna­va­oci islam­ske vje­re tvrde da je za­pra­vo pa­ra­fra­za je­dne epi­zo­de iz Mu­ha­me­do­va ži­vo­ta – kad je on že­lio u Kur’an uklju­či­ti i tri žen­ske bo­ži­ce, ali je ka­sni­je sti­ho­ve o to­me izba­cio iz Kur’ana i pro­gla­sio da je te “sti­ho­ve na­da­hnu­la sa­ta­na”. U toj se epi­zo­di, tvrde po­zna­va­oci isla­ma, izno­se još ne­ke alu­zi­je na Mu­ha­me­dov ži­vot. Pro­ši­ri­la se, me­đu­tim, zlo­na­mjer­na gla­si­na da je Rus­hdie u svo­joj knji­zi Po­sla­ni­ka pro­gla­sio ho­mo­se­ksu­al­cem, a nje­go­vih 12 že­na pros­ti­tut­ka­ma, te da je ci­je­la knji­ga sve­to­grđe upe­re­no pro­tiv mu­sli­ma­na.

Rus­hdie je to od po­čet­ka žes­to­ko po­ri­cao. Tvrdio je, naj­pri­je, da se o nje­go­voj knji­zi sva­šta pri­ča, te da su op­tu­žbe pro­tiv nje­ga na­ra­sle do ne­slu­će­nih raz­mje­ra i to oči­to za­to jer nje­go­vi naj­žeš­ći kri­ti­ča­ri knji­gu uo­pće ni­su či­ta­li. Ve­ći­na gla­si­na o to­me šta u knji­zi pi­še i ka­ko se Po­sla­nik vri­je­đa, tvrdi Rus­hdie, uop­šte ni­su ta­čne. On ne ne­gi­ra da je o Mu­ha­me­du pro­go­vo­rio dru­ga­či­je ne­go što to či­ne islam­ski fun­da­men­ta­lis­ti, ali to je uči­nio za­to što je i Mu­ha­med bio čo­vjek, ali i za­to što je, da bi što bo­lje obja­snio li­ko­ve svo­je knji­ge, mo­rao pro­go­vo­ri­ti i o re­li­gi­ji. Rus­hdie ta­ko­đer ka­že da je bio svjes­tan da će pi­šu­ći ma­lo slo­bo­dni­je o Mu­ha­me­du, do­ta­ći do­sad po­tpu­no ne­do­dir­lji­vo po­lje.

La­vi­na žes­to­kih rea­kci­ja kre­nu­la je na Za­pa­du na­kon Ho­me­ini­je­ve pre­su­de Rus­hdieu. Ve­ći­na za­pa­dnih ze­ma­lja po­vu­kla je svo­je am­ba­sa­do­re iz Te­he­ra­na, sve one ko­je su ima­le di­plo­mat­ske odno­se sa Ira­nom za­hla­di­li su ih, a išlo se i do­tle da se ra­zmiš­lja­lo o uvo­đe­nju ogra­ni­če­nog do­zvo­lje­nog kre­ta­nja u ra­di­ju­su od 30 ki­lo­me­ta­ra za iran­ske di­plo­ma­te u svi­je­tu.

Pri­je Ho­me­ini­je­ve fe­tve, knji­ga je iza­zva­la po­zor­nost u vi­še ze­ma­lja. Prva ze­mlja u ko­joj je za­bra­nje­na bi­la je In­di­ja, u ko­joj je pre­mi­jer Ra­jiv Gan­die li­čno do­nio odlu­ku o sko­ro is­to­vre­me­noj za­bra­ni Sa­tan­skih sti­ho­va i fil­ma Po­slje­dnje Kris­to­vo is­ku­še­nje, zbog, ka­ko je re­kao, “vri­je­đa­nja mu­sli­ma­na i kršća­na”. Odmah na­kon Ho­me­ini­je­ve pre­su­de, knji­ga je za­bra­nje­na u sko­ro svim mu­sli­man­skim ze­mlja­ma i Ju­žnoa­fri­čkoj Re­pu­bli­ci, a ši­rom islam­skog svi­je­ta za­po­če­te su ma­so­vne de­mon­stra­ci­je, pro­tes­ti i ne­re­di u ko­ji­ma se tra­ži­la piš­če­va gla­va. Ta­ko su u naj­ve­ćem pa­kis­tan­skom gra­du Ka­ra­či­ju pro­tes­ti i de­mon­stra­ci­je do­ve­li do ge­ne­ral­nog štraj­ka i pa­ra­li­ze či­ta­vog mi­li­on­skog gra­da. U Isla­ma­ba­du je po­li­ci­ja ubi­la pet stu­de­na­ta ko­ji su de­mon­stri­ra­li po­vo­dom Sa­tan­skih sti­ho­va is­pred Ame­ri­čkog kul­tur­nog cen­tra i ko­ji su, spa­li­vši ame­ri­čku zas­ta­vu, že­lje­li pro­dri­je­ti u sa­mi Cen­tar. Pre­mi­jer­ka Be­na­zir Bhut­to je oci­je­ni­la ove de­mon­stra­ci­je plo­dom za­ku­li­sne po­li­ti­čke igre, ocje­nju­ju­ći ne­lo­gi­čnim da izbi­ju ova­kve de­mon­stra­ci­je oko knji­ge ko­ja u Pa­kis­ta­nu ni­je ni obja­vlje­na, ko­ja ni­je čak ni pre­ve­de­na ni na je­dan je­zik ko­jim go­vo­re ši­ro­ki pa­kis­tan­ski slo­je­vi, ko­ju, da­kle, ni­ko od de­mon­stra­na­ta ni­ka­da ni­je ni vi­dio, a ka­mo­li pro­či­tao.

Ka­kva je su­štin­ska osno­va Ho­me­ini­je­vog iza­zo­va? For­mal­no, Ho­me­ini svoj iza­zov za­sni­va na Kur’anu. Da­je mu za pra­vo auto­ri­tet re­kto­ra, te pro­fe­so­ra is­to­ri­je i kul­tu­re sla­vnog ka­ir­skog uni­ver­zi­te­ta Al–Ahzar, še­iha Taieba an–Na­ga­ra, ko­ji je uje­dno i obja­snio ra­zlo­ge iz­go­na knji­ga no­be­lov­ca Na­gi­ba Ma­hfu­sa sa ka­ir­skog In­ter­na­ci­onal­nog saj­ma knji­ge: “Mi se ne pro­ti­vi­mo obja­vlji­va­nju mi­li­ona knji­ga ko­je ne sli­je­de duh i srce uče­nja Kur’ana i po­sla­ni­ka. Ali, za ta­kve knji­ge iz braz­de isla­ma ne­ma dru­gog do za­bra­ne. Kur’an­ski prin­ci­pi su ja­sni i pre­ci­zni, te ni­je mo­gu­će ići pro­tiv njih. Upra­vo je na­ša du­žnost da na­đe­mo knji­ge ko­je uzne­mi­ra­va­ju re­li­gi­ju, uka­že­mo na nji­ho­vu je­res i da ubi­je­di­mo iz­da­va­če da ih ne obja­vlju­ju”. No, ubrzo se ja­vlja­ju i dru­gi še­ri­jat­ski auto­ri­te­ti sa Ahza­ra ko­ji sma­tra­ju da Ho­me­ini­je­va pre­su­da ni­je va­lja­na sa sta­no­vi­šta še­ri­ja­ta, jer “pre­ma ko­de­ksu islam­skog pra­va, ne­ma pre­su­de bez su­đe­nja”. Izri­čit u is­tom sta­vu bio je i fran­cus­ki te­ore­ti­čar isla­ma, ne­mu­sli­man Ro­ger Ga­ro­dis: “Kao mu­sli­man mo­ram re­ći da ni je­dna je­di­na ri­ječ Kur’ana ne do­pu­šta ta­kav čin. U Kur’anu se ja­sno či­ta: ni­je do­pu­šte­na ni­ka­kva pri­nu­da u do­me­nu vje­re”.

I Va­ti­kan pro­tiv Sa­tan­skih sti­ho­va

Za­ni­mlji­vo je da je i Va­ti­kan upu­tio oš­tru kri­ti­ku na ra­čun Sa­tan­skih sti­ho­va, na­zva­vši to dje­lo “bo­go­hul­nim i uvri­je­dlji­vim za vjer­ni­ke”. U no­ti ko­ja je obja­vlje­na 21 dan na­kon Ho­me­ini­je­ve pre­su­de, Va­ti­kan ka­že: “Oprav­da­no se upi­ta­ti ka­kva je to slo­bo­da mi­sli u pi­ta­nju ako se njo­me vri­je­đa­ju vjer­ska osje­ća­nja mi­li­ona lju­di?” Tek na kra­ju svog sa­op­šte­nja Sve­ta sto­li­ca se dis­tan­ci­ra od pri­je­tnji smrću auto­ru tog dje­la i na­gla­ša­va ka­ko “sve­tost vjer­skih osje­ća­ja po­dra­zu­mi­je­va i sve­tost ljud­skog ži­vo­ta”.

Oslu­šku­ju­ći žes­to­ke rea­kci­je na izre­če­nu pre­su­du, pet da­na na­kon nje iran­ski je pred­sje­dnik Ali Ha­mnei na­iz­gled od­škri­nuo vra­ta nje­nom opo­zi­vu: na tra­di­ci­onal­nom džu­ma–na­ma­zu, Ha­mnei je re­kao da bi fe­tva mo­gla bi­ti i po­vu­če­na uko­li­ko bi se autor dje­la izvi­nuo mu­sli­man­skim vjer­ni­ci­ma za uvre­du. Rus­hdie je to odmah i uči­nio, ali je to još vi­še raz­bješ­nje­lo aja­to­la­ha: na­kon tri da­na on još oš­tri­je po­na­vlja svo­ju pre­su­du, izri­ču­ći da opros­ta ne mo­že bi­ti i da mu je ži­vo­tna dob je­di­na pre­pre­ka da egze­ku­ci­ju nad pis­cem iz­vrši sam.

Od tog tre­nut­ka, u či­ta­vu, sa­da već glo­bal­nu “afe­ru Rus­hdie” na ču­dan na­čin upli­će se i bi­vša Ju­go­sla­vi­ja. Pro­tiv fe­tve glas su prvo di­gli, na­ra­vno, Slo­ven­ci, nji­hov Sa­vez so­ci­ja­lis­ti­čke omla­di­ne, a za­tim i udru­že­nja pi­sa­ca u svim re­pu­bli­ka­ma. Iran­ska am­ba­sa­da u Beo­gra­du čak je tu­ži­la su­du beo­grad­ski dne­vni list Bor­bu zbog ne­ko­li­ko kri­ti­čki in­to­ni­ra­nih tek­sto­va po­vo­dom aja­to­la­ho­ve pre­su­de. Knji­ga je prvo pre­ve­de­na na ma­ke­don­ski (autor pred­go­vo­ra dr Fe­rid Mu­hić: “Ra­di se o ro­ma­nu vi­so­kih es­tet­skih do­me­ta”), a za­tim i na srpski i slo­ve­na­čki je­zik. Ta­daš­nji ju­go­slo­ven­ski pre­vo­di­oci i iz­da­va­či pro­šli su pu­no bo­lje od pre­vo­di­oca Sa­tan­skih sti­ho­va na ja­pan­ski, pro­fe­so­ra Hi­tos­hia Iga­ras­hia, či­je je ti­je­lo pro­na­đe­no is­ka­sa­plje­no na uni­ver­zi­te­tu u Cu­ku­bi­ju, 37 ki­lo­me­ta­ra sje­ve­ro­is­to­čno od To­ki­ja. “Čak ni islam­ska do­gma ne sa­drži ni­ka­kvo na­če­lo ko­je bi do­zvo­li­lo da na­ru­či­te ne­či­ju smrt”, re­kao je na pro­tes­tnom sku­pu Udru­že­nja pi­sa­ca sa­ra­jev­ski knji­že­vnik Ab­du­lah Si­dran.

No, kul­mi­na­ci­ja “afe­re Rus­hdie” u Ju­go­sla­vi­ji do­ži­vlja­va se zva­ni­čnom po­sje­tom iran­skog pred­sje­dni­ka Ali Ha­mneia i nje­go­vim ri­je­či­ma iz­go­vo­re­nim na kon­fe­ren­ci­ji za štam­pu 22. fe­bru­ara 1989. go­di­ne u Beo­gra­du, na pi­ta­nje o Rus­hdieu: “Bu­du­ćnost te oso­be ko­ja tvrdi da je pi­sac ne­ma rje­še­nja. Stri­je­la je oda­pe­ta. Ve­oma je briž­lji­vo na­ni­ša­nje­na i pu­tu­je ka svom ci­lju. Sto­ga aro­gan­tni lju­di tre­ba da na­uče šta im se mo­že de­si­ti ako vri­je­đa­ju i po­ni­ža­va­ju dru­ge”. Na­kon što se do­ma­ći­ni iz naj­vi­šeg drža­vnog vrha ni­su ogla­si­li po­vo­dom ovih ri­je­či, iran­ski pred­sje­dnik je po­sje­tio Sa­ra­je­vo. Is­tog da­na u Brčkom je ra­zbi­jen izlog knji­ža­re “Svje­tlos­ti” u ko­jem su sta­ja­li Sa­tan­ski sti­ho­vi, ma­da ta Ta­nju­go­va vi­jest, zbog Ha­mne­ije­ve po­sje­te, ni­je ni­ka­da emi­to­va­na u me­di­ji­ma. Za­ni­mlji­vo je i da je, ne­ko­li­ko mje­se­ci ka­sni­je, izlog sa­ra­jev­ske knji­ža­re na uglu Ra­di­će­ve i Ti­to­ve uli­ce ra­zbi­jen iz is­tog ra­zlo­ga.

Ipak, u odno­su na knji­ža­re i iz­da­va­čke ku­će na Za­pa­du, bo­san­ske knji­ža­re su da­le­ko bo­lje pro­šle. Pred lon­don­skom iz­da­va­čkom ku­ćom “Pin­gvin” da­no­no­ćno je mo­rao stra­ža­ri­ti na­oru­ža­ni po­li­ca­jac. Svi po­sje­ti­oci mo­ra­li su pro­la­zi­ti kon­tro­lu, a nji­ho­ve tor­be su ske­ni­ra­ne kao pri ulas­ku u avi­on. Ne­po­zna­te oso­be uop­šte ni­su mo­gle ući u zgra­du ako ih ni­je pra­tio ne­ki slu­žbe­nik iz­da­va­čke ku­će. U Pa­ri­zu su du­go okli­je­va­li da ro­man pus­te u pro­da­ju, pla­še­ći se odmaz­de mu­sli­ma­na, a ka­da su pod pri­tis­kom li­be­ral­no ori­jen­ti­sa­nih in­te­le­ktu­ala­ca ipak po­če­li da ga pro­da­ju, iz­da­vač “Press de­la si­te” se ogra­dio me­tal­nom ži­ča­nom ogra­dom i pos­ta­vio me­tal­ne šip­ke na pro­zo­re, a nje­go­vi ru­ko­vo­di­oci su za­mi­je­ni­li bro­je­ve pri­va­tnih te­le­fo­na. Iz­da­va­či u Za­pa­dnoj Nje­ma­čkoj i Špa­ni­ji su for­mi­ra­li kon­zor­ci­ju­me za iz­da­va­nje Rus­hdi­evog ro­ma­na, u na­di da će ta­ko te­ro­ris­ti­ma ote­ža­ti po­sao, jer ne mo­gu da se oko­me na je­dnog iz­da­va­ča kao cilj svo­jih akci­ja. I po­red vrto­gla­vih, mi­li­on­skih ti­ra­ža ko­je su Sa­tan­ski sti­ho­vi pos­ti­gli, iz­da­va­či se ža­le da pos­ti­žu po­slo­vne gu­bit­ke. Ta­ko je ame­ri­čki iz­da­vač “Vi­king” za do­da­tno obez­bje­đe­nje svo­jih pros­to­ra ulo­žio tri mi­li­ona do­la­ra. U Nor­ve­škoj se knji­ga pro­da­va­la kri­šom, a vla­snik ku­će ko­ja je iz­da­la Sa­tan­ske sti­ho­ve je sa­mo za­hva­lju­ju­ći sre­ći pre­ži­vio po­ku­šaj aten­ta­ta.

Va­žnost Bo­sne

Iako sam Rus­hdie ne pri­zna­je ra­za­ra­ju­ći psi­hi­čki pri­ti­sak fe­tve, nje­ga je la­ko za­mi­sli­ti, a i ilus­tro­va­ti. Ta­kav ži­vot ni­je mo­gla po­dni­je­ti, za­tra­ži­vši ra­zvod bra­ka, nje­go­va bi­vša su­pru­ga, ame­ri­čka knji­že­vni­ca Ma­ri­an­ne Vi­gins, ko­ja je pri­ča­la: “Za sa­mo ne­ko­li­ko mje­se­ci izo­la­ci­je u Lon­do­nu, pro­mi­je­ni­li smo uku­pno 56 ra­zli­či­tih kre­ve­ta, izo­li­ra­ni pri tom po­tpu­no od pri­ja­te­lja, čes­to bez no­vi­na, te­le­vi­zi­je ili te­le­fo­na”. No, Rus­hdie ni­ka­ko ne po­sus­ta­je i osim što je u ta­kvim uslo­vi­ma na­pi­sao baj­ku za odra­sle Ha­run i mo­re pri­ča (po mom skro­mnom su­du nje­go­vo naj­bo­lje dje­lo), ne os­ta­je du­žan ni svo­jim pro­go­ni­te­lji­ma. Ta­ko se je­dnom pje­smom na­ru­gao je­dnom od pre­dvo­dni­ka kam­pa­nje pro­tiv Sa­tan­skih sti­ho­va, bi­všem po­zna­tom pje­va­ču Ca­tu Ste­ven­su (ko­ji je, pre­ša­vši na islam, pro­mi­je­nio ime u Ju­suf Isla­mi).

Kra­jem okto­bra, u šved­skom gra­du Göte­bor­gu za­je­dno sa Sal­ma­nom Rus­hdieom i još tri­de­se­tak pi­sa­ca i uni­ver­zi­tet­skih pro­fe­so­ra iz či­ta­vog svi­je­ta učes­tvo­vao sam na dvo­dne­vnom za­tvo­re­nom okru­glom sto­lu, po­sve­će­nom te­mi “Fun­da­men­ta­lis­ti­čka pri­je­tnja slo­bo­di izra­ža­va­nja”. Za­in­te­re­so­van mo­jim re­fe­ra­tom (ko­ji je odu­da­rao od os­ta­lih po to­me što fun­da­men­ta­lis­ti­čku pri­je­tnju ni­sam ve­zi­vao is­klju­či­vo i pre­do­mi­nan­tno za islam) i či­nje­ni­com da do­la­zim iz Sa­ra­je­va, Rus­hdie je bez pro­ble­ma pris­tao na raz­go­vor za Da­ne. Na užas nje­go­vih tje­lo­hra­ni­te­lja ko­ji­ma sam po­di­gao pri­ti­sak vrzma­ju­ći se oko­lo u po­tra­zi za ka­se­ta­ma za sni­ma­nje raz­go­vo­ra i fo­to–fil­mom. No, sve­je­dno – raz­go­vor je mo­gao po­če­ti.

PEĆANIN: Go­spo­di­ne Rus­hdie, ko­li­ko uo­pće zna­te o ra­tu u Bo­sni?

RUSHDIE: Mi­slim da je to je­dno od naj­va­žni­jih, ako ne i naj­va­žni­je pi­ta­nje za sva­ko­ga ko tre­nu­tno ži­vi u Evro­pi, ta­ko da se tru­dim da bu­dem do­bro in­for­mi­ran.

PEĆANIN: Boš­nja­ci, ili, ako ho­će­te, bo­san­ski Mu­sli­ma­ni, sma­tra­ju da evrop­sko druš­tvo ne ra­di ni­šta da za­us­ta­vi rat u Bo­sni sa­mo zbog to­ga što su žrtve mu­sli­ma­ni. Ra­zu­mi­je­te li ovaj stav?

RUSHDIE: Sa­svim mi je ja­sno ka­ko se osje­ća­ju i ka­ko je do­šlo do to­ga da mi­sle na taj na­čin. Mi­slim da u slu­ča­ju po­li­ti­čkog vođ­stva ne­kih drža­va to mo­že bi­ti ta­čno. Mi­slim da je ta­kav za­klju­čak te­ško iz­bje­ći. Me­đu­tim, sma­tram da se, na­ža­lost, ra­di i o ne­kim dru­gim stva­ri­ma. To ni­je je­di­ni ra­zlog. To što su oni mu­sli­ma­ni sa­mo je je­dan od fa­kto­ra, ali je­dna od ta­ko­đer ja­ko bi­tnih stva­ri, stva­ri od pre­su­dnog zna­ča­ja, je ge­os­tra­te­ška ana­li­za ne­kih evrop­skih ze­ma­lja, po ko­joj ja­ka Srbi­ja omo­gu­ća­va do­bar ba­lans sna­ga u Evro­pi. Bri­tan­ci ta­ko osje­ća­ju kroz ci­je­lu is­to­ri­ju. To je još je­dan bi­tan fa­ktor. Ali, ne­ma su­mnje, da su po­zi­ci­je dru­ga­či­je, da u Sa­ra­je­vu Srbi na­pa­da­ju ne­kog dru­gog, po mom miš­lje­nju, rea­kci­ja Evro­pe bi­la bi dru­ga­či­ja.

Za­pad je po­gri­je­šio

PEĆANIN: Vje­ru­je­te li da će do­ći do ozbi­ljnih po­slje­di­ca u odno­su Za­pa­da i islam­skog svi­je­ta zbog odno­sa Evro­pe pre­ma Bo­sni?

RUSHDIE: Sma­tram da je Za­pad na­pra­vio ko­lo­sal­nu, is­to­rij­sku gre­šku u Bo­sni i mi­slim da će bi­ti ja­snih po­slje­di­ca. Znam da je prin­cip se­ku­lar­nos­ti, po ono­me što znam o bo­san­skom na­ro­du, jak, ne­vje­ro­va­tno jak, čak ne mo­gu za­mi­sli­ti za­što je to još uvi­jek ta­ko, ali je ta­ko. Na­dam se da će zbog to­ga uti­caj ek­stre­mis­ta u bu­du­ćnos­ti i pri­ti­sak isla­ma bi­ti ogra­ni­čen. Ali ja­sno je da će bi­ti po­slje­di­ca, du­go­ro­čnih po­slje­di­ca, da će bi­ti te­ško obja­sni­ti bo­san­skom na­ro­du za­što se ne bi ta­ko po­na­ša­li. Ali, bez ob­zi­ra na sve, mi­slim da je to go­ra su­dbi­na i po­raz za njih sa­me, jer su se bo­ri­li u ra­tu u ko­me su te­ži­šte ba­ci­li na prin­ci­pe plu­ra­li­zma, prav­de i se­ku­lar­nos­ti i bi­lo bi tu­žno da u mi­ru pa­dnu u ru­ke ek­stre­mis­ta ko­ji ne po­štu­ju ni­šta od to­ga.

PEĆANIN: Pos­to­je li ra­zlo­zi da go­vo­ri­mo o dru­gim obli­ci­ma fun­da­men­ta­li­zma: ka­to­li­čkom, pra­vo­sla­vnom, za­pa­dnom, itd., a ne sa­mo o islam­skom?

RUSHDIE: Ja­sno je da pos­to­je i dru­gi obli­ci fun­da­men­ta­li­zma. Pos­to­ji i je­vrej­ski i hriš­ćan­ski fun­da­men­ta­li­zam. Ta­mo oda­kle ja do­la­zim, iz In­di­je, do­la­zi i hin­du fun­da­men­ta­li­zam, pro­tiv če­ga sam pri­je ne­kog vre­me­na pi­sao. Na­ra­vno, sve re­li­gi­je ima­ju ovu ma­ni­fes­ta­ci­ju. Ali je u ovom mo­men­tu, po mom miš­lje­nju, bi­tno is­ta­ći da su naj­žeš­će ma­ni­fes­ta­ci­je fun­da­men­ta­li­zma islam­ske. One su te ko­je su naj­žeš­će pre­ma vlas­ti­tom na­ro­du. Mi­slim da je upra­vo ovo ne­što što se čes­to za­bo­ra­vlja ka­da se go­vo­ri o fun­da­men­ta­li­zmu. Ovdje se ne ra­di o bor­bi Za­pa­da pro­tiv fun­da­men­ta­li­zma, ra­di se o to­me da naj­žeš­ći pri­ti­sak fun­da­men­ta­li­zma trpe lju­di u vlas­ti­tim ze­mlja­ma. Iran­ci su naj­žeš­će po­go­đe­ni iran­skim re­ži­mom, Al­žir­ci su ti ko­je naj­vi­še po­ga­đa al­žir­ski fun­da­men­ta­li­zam. Da­kle, po­na­vljam, ne ra­di se o su­ko­bu Za­pa­da i islam­skog fun­da­men­ta­li­zma ne­go o to­me ka­ko lju­di ži­ve u mu­sli­man­skom druš­tvu.

PEĆANIN: Ne či­ni li Vam se da Za­pad nje­gu­je dvos­tru­ke stan­dar­de u oblas­ti ljud­skih pra­va? Sa je­dne stra­ne ni­su ura­di­li ni­šta u slu­ča­ju žes­to­kih na­si­lja u Bo­sni, Če­če­ni­ji, Kur­dis­ta­nu, gdje su žrtve mu­sli­ma­ni, a sa dru­ge stra­ne Vas žes­to­ko bra­ne. Po­ne­kad, na mno­gim me­đu­na­ro­dnim kon­gre­si­ma, Va­šu od­bra­nu vi­dim kao naj­bo­lji do­kaz nji­ho­ve la­ko­vjer­nos­ti i odno­sa spram islam­skog svi­je­ta.

RUSHDIE: Na­ra­vno, ne sla­žem se sa va­ma. Mi­slim da od­bra­na me­ne, mog ra­da ili prin­ci­pa ko­ji iza to­ga sto­je ni­je bi­la is­klju­či­vo za­pa­dna. Mi­slim da su pos­to­ja­li mno­gi mu­sli­man­ski in­te­le­ktu­al­ci, pis­ci, or­ga­ni­za­ci­je, čak obi­čni či­ta­oci ko­ji su me ta­ko­đer bra­ni­li. Mi­slim da je to naj­go­ra zam­ka u ko­ju mo­že­te upas­ti. To je po­slje­dnje u šta tre­ba vje­ro­va­ti da je Za­pad is­ko­ris­tio mo­ju knji­gu da na­pa­dne islam. Mi­slim da to je­dnos­ta­vno ni­je is­ti­na. Sva­ke se­dmi­ce do­bi­jam pi­sma či­ta­la­ca, mu­sli­ma­na, ko­ji­ma se ona svi­đa. Mi­slim da je gre­ška to oka­ra­kte­ri­sa­ti na ta­kav na­čin, ali se sla­žem sa va­ma da pos­to­ji mno­go po­li­ti­čkih pi­ta­nja u ko­ji­ma se za­pa­dne vla­de po­na­ša­ju skan­da­lo­zno lo­še, a vi ste po­me­nu­li ne­ke od njih. Mi­slim da je lju­di­ma ko­ji ži­ve u ra­tu te­ško sa­gle­da­ti da se gra­đa­ni Evro­pe ne smi­ju po­is­to­vje­ći­va­ti sa nji­ho­vim vla­da­ma. Ja sam, na pri­mjer, već 15 go­di­na ovdje, ži­vim pod ovim re­ži­mom, ali ni­ka­da ni­sam gla­sao za nje­ga, gla­sao sam pro­tiv. To je re­žim ko­ji ja ne­pre­ki­dno, vrlo oš­tro, kri­ti­ku­jem, jer se ne sla­žem sa go­to­vo svim nje­go­vim odlu­ka­ma. A još je mno­go, mno­go lju­di u ovoj, a si­gu­ran sam i u dru­gim evrop­skim ze­mlja­ma ko­ji osje­ća­ju is­to.

Ne za­ni­ma­ju me iran­ske op­tu­žbe

PEĆANIN: Ko­ji je Vaš od­go­vor na op­tu­žbe iran­ske vla­de da ste po­vri­je­di­li naj­du­blje re­li­gio­zne osje­ća­je mu­sli­ma­na?

RUSHDIE: Ne za­ni­ma me od­go­va­ra­ti na op­tu­žbe Ira­na. Iz­gle­da mi da su lju­di ko­ji su po tom pi­ta­nju po­vri­je­đe­ni, po­vri­je­đe­ni upra­vo od iran­ske vla­de. Ja­pan­ski pre­vo­di­lac je ubi­jen, je­dan pre­vo­di­lac je izbo­den, nor­ve­ški iz­da­vač je če­ti­ri pu­ta po­go­đen u le­đa. To su lju­di ko­ji su po­vri­je­đe­ni. Či­ni mi se da je ve­li­ki broj mu­sli­ma­na, ka­ko sam re­kao, bio u sta­nju da bra­ni i uži­va u Sa­tan­skim sti­ho­vi­ma, a ne­ki od njih su da­nas tu. Dru­gi­ma se oni, ja­sno, ne svi­đa­ju. Me­ni se sve to či­ni ja­ko je­dnos­ta­vno. Ako vam se ne svi­đa, ne­moj­te ih či­ta­ti. Knji­ge se pra­ve za lju­de ko­ji u nji­ma uži­va­ju. Ako ne uži­va­te u ovoj – či­taj­te dru­gu.

PEĆANIN: Da li vje­ru­je­te u ne­op­ho­dnost pos­to­ja­nja slo­bo­de go­vo­ra bez ika­kvih li­mi­ta?

RUSHDIE: Re­kao bih da je za one ko­ji ogra­ni­ča­va­ju slo­bo­du go­vo­ra po­tre­bno za to na­ći pra­vi ra­zlog. Sa­svim je ja­sno da u ne­kim okol­nos­ti­ma mo­ra pos­to­ja­ti ne­ko ogra­ni­če­nje go­vo­ra, npr., kad to mo­že bi­ti uzrok po­me­tnje, kad ka­že­te da po­zo­ri­šte go­ri, a to ni­je ta­ko, ili kad mo­že­te prou­zro­ko­va­ti pa­ni­ku ili po­vri­je­di­ti lju­de. Ako upre­te prstom u mu­sli­ma­na ili Je­vre­ja i ka­že­te: “Ubij­te ga”, on­da ste zlo­upo­tri­je­bi­li slo­bo­du go­vo­ra. Još uvi­jek sma­tram da su ne­op­ho­dni do­ka­zi za one ko­ji ogra­ni­ča­va­ju slo­bo­du go­vo­ra. Ako že­li­te pos­ta­vi­ti li­mit, mo­ra­te ima­ti do­bar ra­zlog. Ako ra­zlog ne pos­to­ji, li­mi­ta ne smi­je bi­ti.

PEĆANIN: Vje­ru­je­te li da bi pe­ri­od po­sli­je hla­dnog ra­ta mo­gao obi­lje­ži­ti glo­bal­ni su­kob izme­đu islam­skog i za­pa­dnog svi­je­ta?

RUSHDIE: Ne. Sma­tram da pos­to­je ten­zi­je, ali ako stvar­no po­gle­da­te, vi­djet će­te da je sve za­sno­va­no na la­žnoj ide­ji. Mi­slim da ni Za­pad ni islam­ski svi­jet ni­su uje­di­nje­ni u to­li­koj mje­ri. Ako po­gle­da­te ra­to­ve ko­ji se de­ša­va­ju, vi­djet će­te da se ve­ći­na njih de­ša­va me­đu dvje­ma mu­sli­man­skim ze­mlja­ma. A ve­ći­na za­pa­dnih ra­to­va vo­di se izme­đu za­pa­dnih ze­ma­lja. Mi­slim da je ta ide­ja kon­fli­kta izme­đu Za­pa­da i isla­ma ne­vje­ro­va­tna, ali pos­to­je ve­li­ka po­dru­čja za­te­gnu­tih odno­sa izme­đu njih.

PEĆANIN: Mo­že­te li opi­sa­ti svoj ži­vot na­kon stra­šnog pri­tis­ka ko­ji je iza­zva­la Ho­me­ini­je­va fe­tva?

RUSHDIE: Ne mi­slim da je bio to­li­ko stra­šan, a sa­da se, bar se na­dam, ra­pi­dno vra­ća na nor­ma­lu. Po­ku­ša­vam sa­bra­ti svoj ži­vot kao čo­vjek i pi­sac. Što se me­ne ti­če, do đa­vo­la sa fe­tvom.

PEĆANIN: Bo­ji­te li se za svoj ži­vot?

RUSHDIE: Ne. Ne vi­še. Pri­je iz­vje­snog vre­me­na bio sam u Am­ster­da­mu na de­ba­ti o Bo­sni i upo­znao ne­ke lju­de iz Sa­ra­je­va, ve­li­ki broj umje­tni­ka, pi­sa­ca i in­te­le­ktu­ala­ca, i oni su mi pri­ča­li o svom odno­su pre­ma stra­hu. Za njih je sva­ko­dne­vna stvar bi­la mo­gu­ćnost da ih po­go­di ge­ler, ili snaj­per, ili bi­lo šta. I re­kli su mi da su na kra­ju to po­ti­snu­li i nas­ta­vi­li sa nor­mal­nim ži­vo­tom. Ne mo­že se o to­me stal­no mi­sli­ti. Ni­je da to ni­je pri­su­tno u svi­jes­ti, ali bi to mo­glo pa­ra­li­zi­ra­ti, ta­ko da se sve po­tis­ku­je i nas­ta­vlja sa nor­mal­nim ži­vo­tom. Ka­da sam to čuo, a moj ži­vot ni­je bio u opa­snos­ti sva­kog tre­nut­ka u da­nu, ali mi je uve­li­ko bi­lo ja­sno o če­mu go­vo­re, shva­tio sam da se strah odla­že, jer ne­ma­te vre­me­na za nje­ga. Ja ne­mam vre­me­na za strah.

PEĆANIN: Vje­ru­je­te li u mo­gu­ćnost po­vla­če­nja iran­skih op­tu­žbi u bu­du­ćnos­ti?

RUSHDIE: Za­is­ta me ni­je bri­ga za iran­ske op­tu­žbe. Je­di­no što me in­te­re­si­ra je da se po­vu­ku pri­je­tnje. A to je ne­što što se mo­že de­si­ti kao od­go­vor na po­li­ti­čki pri­ti­sak i ni­šta dru­go. A pos­to­je ne­ki po­ka­za­te­lji da bi se to mo­glo de­si­ti.

PEĆANIN: O mo­gu­ćnos­ti ko­ja mi se pru­ži­la ovom pri­li­kom, sa­nja­ju mno­gi. Zna­te li šta bih do­bio ako bih odlu­čio da Vas sa­da, kao do­bar mu­sli­man, ubi­jem?

RUSHDIE: Ne znam. Mi­slim da sva­ko ko to že­li, mo­že to ura­di­ti bes­pla­tno. Ne znam o ko­joj se ci­fri sa­da ra­di, ali mi­slim da je ve­li­ka.

Decembar 1995.
- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img