Razgovarala Amra Zvizdić
Buntovna i avangardna, tiha i enigmatična, Agnès b. je kulturna ikona današnjice koja ostavlja neizbrisiv trag u svijetu umjetnosti, mode, filma i muzike. Zaslužna je za rađanje francuskog chic stila, onog koji se ogleda u minimalističkom načinu odijevanja − jednostavnim prugastim majicama, jednobojnim kardiganima, klasičnim, savršeno krojenim odijelima u nijansama sive boje. Od 1975. godine, kada je otvorila svoju kultnu galeriju Galerie du Jour, slovi za kustosicu nepogrešivog umjetničkog ukusa. Život Agnès b. ispunjen je različitim interesima, od slikarstva, fotografije i grafita do muzike, književnosti i filma. Upravo ju je ljubav prema filmu dovela do neraskidive ljubavi sa Sarajevom. Jedne noći, za vrijeme opsade grada, odlučila je Sarajevu pokloniti svoje srce. To se srce potom pretočilo u Srce Sarajeva, simbol festivala kojem je i danas ponosna kuma.
Zadnji put smo razgovarale prije skoro tri godine. Prošetale smo niz cestu prošlosti i evocirale vaše uspomene na prvi posjet Sarajevu, upoznavanje sa Mirsadom Purivatrom i svim lijepim trenucima koje ste doživjeli u Sarajevu. Govoreći iz današnjeg trenutka, šta Sarajevo predstavlja za vas?
– Da, Miro i ja se poznajemo jako dugo. Upoznali smo se za vrijeme opsade Sarajeva. Bila sam tako tužna i duboko dirnuta svime što se u to vrijeme dešavalo vašem gradu i vašem narodu. Vjerovatno do sada svi znaju priču koja stoji iza Srca Sarajeva. Nacrtala sam ga na listu papira za vrijeme opsade i osmislila način da kroz prodaju tog srca dođem do novca koji sam dalje koristila za kupovinu lijekova i hrane za građane i građanke Sarajeva. Svoje srce sam, iskreno govoreći, dala Sarajevu odavno. Čak i danas pomažem u obnovi vaše države, ali ovog puta kroz saradnju sa organizacijom Obrazovanje gradi BiH generala Divjaka. Ta saradnja se ogleda u našoj podršci različitim projektima koje ova organizacija implementira, a čiji je fokus obrazovanje. Moja ljubav prema vašem gradu je zaista velika. Postoje određeni dijelovi Sarajeva koje posebno volim i gdje se posebno osjećam, kao što su stari, otomanski dijelovi grada, gdje mogu popiti najbolju tradicionalnu kafu. Ili, nekadašnja velika biblioteka – Vijećnica. Ipak, iznad svega, volim ljude. Mislim da su jako duhoviti, susretljivi, pozitivni i dragi. Čini mi se da zaista uživaju u životu.
Kao kuma SFF-a, uvijek se trudim posjetiti Sarajevo u ljetnom periodu. Ipak, ove godine me očekuju značajni projekti u Parizu koji su me spriječili da dođem: otvaramo u Parizu moj novi dom za umjetnost, koji se zove LA FAB, to je moja nova fondacija koja zahtjeva dosta završnih priprema. Ipak, moram istaći da Festival nije značajan samo meni već i ljudima Sarajeva i samom gradu. Jako je emotivan, i mislim da je to jedan od razloga zbog kojih ga je Miro pokrenuo. Želio je donijeti najbolje iz svijeta filma u svoj grad, i učinio je to na sjajan način. Zato sam toliko sretna što mogu da ga podržim u tome. Pa, pogledajte samo koliko je sjajnih ljudi posjetilo Sarajevo proteklih 25 godina: glumaca, producenata, režisera, pisaca… Sve je to zbog tog Festivala!
Godine 2014. dobili ste Počasno Srce Sarajeva. Šta za vas predstavlja ova nagrada?
– Zar je prošlo već toliko godina?! Oh, da, bila je to dvadeseta godišnjica festivala, i ja sam dobila nagradu koja mi znači zaista mnogo. Inače se dodjeljuje ljudima iz svijeta filma, tako da sam baš bila počastvovana da je primim. To je dio mog srca koje mi se na simboličan način vratilo. Znate, činim mnogo toga da iskažem svoju podršku ovom festivalu. Radili smo svojevremeno seriju majica sa natpisom “Sarajevo mon amour” i baš sam sretna što su posteri za ovogodišnji festival dizajnirani upravo sa tim sloganom. Ove sezone su napravili tako radosne plakate, sa cvijećem i jarkim bojama. Meni se baš dopadaju. Vidjela sam neke fotografije plakata postavljenih uz rijeku i stvarno su posebni. Daju festivalu, ali i samom gradu, jednu novu, šareniju perspektivu.
Prije nekoliko godina ste predstavili svoj prvi film Je m’appelle Hmm…, koji je publika jako dobro prihvatila. Znamo da ste strastveno zaljubljeni u filmsku umjetnost i zanima nas kada se ta ljubav rodila?
– Imala sam 17 godina kada sam se udala. Tada sam prvi put krenula posjećivati kino sa svojim suprugom. Vodio me u kino često i svi filmovi koje smo tada gledali su na mene ostavili jak utisak. Bili su to američki filmovi iz 1940-ih i neki noviji u to vrijeme. Potom, gledali smo filmove Jean-Luca Godarda, ali čim bi izašli. Jurili smo da ih prvi pogledamo, to je bila prava pomama za filmom. Mislim da sam tada pogledala sve najznačajnije filmove koji su danas dio historije, poput Jadnika, francuske verzije filma koji prati život tih ljudi u 19. stoljeću. Za mene je to bio jako formativan period. Pričala sam vam da je prošlo dvanaest godina otkad sam napisala scenarij za svoj prvi film do trenutka kad sam ga konačno snimila. Dug je to period, i nadam se da neće toliko godina proći dok snimim svoj drugi film.
“Podržavam mnoge mlade umjetnike i umjetnice i mislim da se to najbolje vidi kroz rad moje Galerie du Jour. S druge strane, uvijek otkrijem neko novo ime, neku novu umjetnost koja me fascinira, posebno van Francuske”
Možete li za nas napraviti selekciju najdražih filmova?
– Pa, ako bih mogla izdvojiti samo jedan, bio bi to film Noć lovca, u režiji Charlesa Laughtona. To je zaista lijep film. Generalno, volim film zato što je toliko raznovrstan. I u Sarajevu imate sjajne ljude koji prave sjajne filmove.
Umjetnost je također veliki dio vašeg života, inkorporirate je i u modne kolekcije. Kakva je, zapravo, vaša percepcija umjetnosti danas i inače?
– Umjetnost me uvijek zanimala, različite vrste umjetnosti, pa čak i riječi ispisane na zidovima… Kako sam rođena u Versaillesu, za mene je bilo normalno provoditi vrijeme u jednom parku gdje sam, još kao dijete, bila fascinirana prirodnom svjetlošću, kipovima i vodom… Zapravo, to je bio naš vrt i bio je prelijep. U to vrijeme nije bilo toliko turista i mogla sam zaista uživati u pejzažima. Sve je bilo drugačije, poetičnije. Bila sam okružena ljepotom i to je za mene bilo normalno. Željela sam zaviriti iza svakih vrata dvorca pored kojeg sam odrasla, biti blizu umjetnina, i sanjala sam da jednog dana postanem muzejska kustosica. Umjetnost je za mene lična. E sad, govoreći o Sarajevu, i tamo sam pronašla mnogo ulične umjetnosti koja mi se svidjela. Fotografirala sam mnoge zanimljive grafite za svoju ličnu arhivu. Ispričali su mi sjajnu priču iz rata koja je za mene tako smiješna. Za vrijeme opsade, postojao je grafit na zgradi pošte. Na fasadi je pisalo: “Ovo je Srbija”. I, neko je to prekrižio i napisao: “Ovo je pošta, budalo!” Obožavam takav vid ekspresije. I to je duh Sarajeva! Zaista, nisam takav duh pronašla nigdje drugo.
Znamo da se u vašem životu moda i umjetnost nerijetko prepliću. Nedavno ste predstavili kolekciju majica inspirisanu radovima Jean-Michela Basquiata. Kako biste opisali njega i njegovu umjetnost imajući u vidu da ste bili prijatelji, te da je on bio umjetnik kojeg ste mnogo cijenili?
– Zapravo, riječ je o samo jednoj majici koju sam dizajnirala. Koristili smo umjetnički rad koji je dio moje privatne kolekcije, njegov Autoportret iz 1983. godine. Danas posjedujem pet njegovih radova i to me čini jako sretnom. Volim njegovu umjetnost, savremena je i jedinstvena. Za mene, on je jedan od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća. Kada je preminuo, bila sam tako tužna. Znate, čudnovato je da sam i danas nekako povezana s njim, makar samo poštanskom adresom. Moja nova fondacija, LA FAB, nalazi se u 13. pariškom arondismanu, na Trgu Jean-Michele Basquiata na broju 1.
Poznato je da podržavate rad mladih umjetnika i umjetnica. O kojima bi se danas trebalo više pričati i zašto?
– Ima ih baš mnogo. Podržavam mnoge mlade umjetnike i umjetnice i mislim da se to najbolje vidi kroz rad moje Galerie du Jour. S druge strane, uvijek otkrijem neko novo ime, neku novu umjetnost koja me fascinira, posebno van Francuske. Ove godine se, naprimjer, u New Yorku održava sjajna izložba. Zove se Beyond the Streets. Fokus je na prezentaciji ulične umjetnosti, grafita, postera i sl. Za mene je to jako zanimljiv koncept. Mogla bih izdvojiti i radove Jima Joea, ili Pat McCarthy. Također, Claire Tabouret.
Godinama ste razmišljali o pokretanju vlastite umjetničke fondacije. Kako je, zapravo, nastao LA FAB?
– Da, ideja postoji već nekoliko godina, odnosno moja težnja za prostorom u kojem ću podijeliti svoju privatnu umjetničku kolekciju sa svijetom. Prostor fondacije danas izgleda jako jednostavno, minimalistički, baš onako kako sam i željela. Trenutno radim sa svojim timom da završimo sve sitne detalje do otvorenja. Nadam se da će se ljudi osjećati sretno kada uđu unutra. LA FAB će postojati samo u Parizu, i unutra ćemo čuvati i izlagati preko 5.000 umjetnina. Otvorenje je planirano za oktobar i bit će to mjesto za sve ljude. Tamo ćete također moći kupiti neke od mojih majica, knjige i moći pogledati mnoge filmove. Nisam sigurna s kojim filmom ćemo otvoriti LA FAB. Kao što to uvijek biva sa mnom, odlučit ću u posljednji trenutak (smijeh).
