Piše: Ozren Kebo
Ruševine
1. Mi smo zemlja ruševina, a u takvom podneblju pamćenje vrijedi više nego u drugim područjima, gdje nema ostataka bivših građevina. Ruševine su svjedočanstvo da je tu nekada postojao život. Pošto ga više nema, kompenziramo ga sjećanjem, jedinim alatom koji nam je ostao. Zato su naše uspomene ponekad važnije od nečijeg stvarnog života, jer valja to sve nadoknaditi i stići.
2. Čovjek mijenja sopstvenu optiku zavisno od iskustva kroz koje prolazi. Prostori koji nemaju ruševina za ljude koji su proživjeli rat mogu djelovati sterilno. Vjerovatno je riječ o odbrambenom refleksu, o trudu da se omalovaži njihov kontekst. Kad se desio 11. septembar, ili kad su srokali Beograd, ili kad je zemljotres pogodio Zagreb, nekima ovdje je laknulo, jer najteže je biti jedini s ruševinama. Kad bolji ili jači imaju isti problem, kad više nisi usamljen u svom belaju, ipak čovjeku bude lakše pri duši; najgore je u nesreći biti sam i drukčiji od drugih. Nemamo kvalitete kojima bismo ih dostigli u dobru, zato samo vrebamo kad će se drugima desiti nešto loše, utjehe radi.
3. Kako pripadnicima ispeglanih područja objasniti ljubav prema ruševinama? Koliko god da čovjek zagrabi duboko u sebe, izmiče mu logično objašnjenje. Kompromisno tumačenje je da nas zapravo fascinira svijest svih onih međeda koji su uništili nečijih ruku djelo. Čovjek već desetinama hiljada godina radi i razgrađuje. Jedni iz ničega, naporno, godinama, nekad i decenijama, podižu nešto, onda dođu palikuće i preko noći sve skrhaju. I moguće je da ovi što ruše uživaju makar kao i oni koji su gradili, samo što je njihov užitak kratka vijeka, a zadovoljstvo stvaranja je nešto što zna dobro potrajati.
4. Propitujući taj odnos konstrukcije i destrukcije, gradnje i razgradnje, na kraju ipak dođoh do korijena svoje opsesije. Sve je počelo jedne hladne noći, u jesen ili zimu 1993. godine, kad je zapaljen soliter na Trgu Pere Kosorića. Bila je to lijepa, moderna dvadesetospratnica, ponos Titove radničke arhitekture, živi dokaz da postoji svijet u kojem su i radnici mogli dobaciti do stana. Pretpostavljam da je zgrada građena makar tri godine. Nestala je za manje od 36 sati. Gledao sam od rane večeri do kasnog jutra buktinju visoku kojih 60 metara. Vatrogasci, naravno, nisu mogli prići jer su ih odozgo zasipali mecima. Kad se sve završilo, od građevine je ostala samo puka konstrukcija. I tad je počelo to moje. Dok se vozim bosanskim brdima, dolinama i planinama, najveću pažnju privlače mi zapaljene kuće, tj. ono što je od njih ostalo. Goli zidovi i zjapeće rupe tamo gdje su nekada bili vrata i prozori. Nakon dvije i po decenije, unutrašnjost je već prekrila šikara. Tu gdje je sad šikara, nekad je bujao život…
5. Kako ljudi odboluju svoje ruševine? Koliko je iza svakog zgarišta bola, beznađa, koliko nesanice, koliko apaurina i leksilijuma, zolofta i dijagnoza?
Kad prođemo kraj kakvog lijepog novog zdanja, što je istinska rijetkost, jer bh. ruralna i provincijska arhitektura ortodoksna je i neožbukana smjesa kiča i depresije, ja već zamišljam kako će izgledati kad je jednog dana zapale Huni. Što možda i ne bi bilo velika šteta, jer nam je nova generacija graditelja tako lošeg ukusa da su fabričke hale u Danskoj ljepše i izdizajniranije nego neki naši hoteli ili spomenici. Dominantni utisci koje tokom života upijamo potiču mrvu iz prirode, a odmah potom iz gradnje. Jedan arhitekta vrijedi makar ko dva doktora. Ili deset fudbalera. Ili dvadeset novinara. Jer arhitekta određuje u kakvom ćemo svijetu živjeti možda čak i više nego što to čine Milorad, Bakir i Dragan. U sljedećem životu bit ću ili Blaž Slišković ili Zaha Hadid, ako mi se bude dalo da biram.
6. Ruševine su fragmenti bivšeg postojanja. Uništenih egzistencija. Tamo gdje se život nije vratio, kano klisurine dežuraju spaljene zidine. Posebna su priča ostaci fabričkih hala. Što nije razorio rat, uništila je tranzicija.
Ili, recimo, ruševine sakralnih objekata. Letjele su u zrak džamije, uz vesele pokliče i trijumfalne rafale. Odletjela je i pokoja crkva; jedna od najljepših i najvažnijih, ona u Mostaru, uskoro će opet biti uzgor.
Rušila su se mezarja i groblja, mostovi i pruge. Gdje god pođeš, dokle god pogled i namjera sežu, okružuju nas ruševine. Sad smo u periodu gradnje. Ide sporo, traljavo, ali ipak nekako ide. Kad je krenuo period obnove dešavalo se, recimo, da Nijemci u nekom našem srušenom gradu naprave novu telefonsku centralu, moderniju od svega što je tad postojalo kod njih. Naravno, tu smo stali, nismo dalje nadograđivali to što nam je poklonjeno, pa ono što je zahvaljujući njemačkoj ekonomiji 1998. godine bilo tehnološka avangarda i za samu Njemačku, danas je tek arhaizam. Ali eto…
7. Ostaci zapaljenih kuća mjesta su na kojima je prošlost zauzela busiju i ne mrda, ne da ni sadašnjosti ni budućnosti da prismrde. Frédéric Beigbeder u Romantičnom egoisti kaže: “Divim se ruševinama. Moja slika i prilika.”
Fakat je dobro dok ne puca, vjerujte nam na riječ.
Mačke i trač
Mačke su radoznala bića. Gdje je god pokret, one su tu. Sve moraju vidjeti, onjušiti, čuti i znati. Trač im je draži od politički korektnog dijaloga. Ne vjerujete? Evo najboljeg i uz to nepogrešivog testa. Dok oblajavate s nekim nekoga, u jednom trenutku recite ovako: “Ma znaš šta sam čuo…”, i napravite stilsku pauzu. Baš u tom trenutku čak i mačka za koju ste mislili da spava najdubljim snom okrenut će se prema vama i načuliti uši.
Provjereno.
Gracija 419,
