Sjećanje na Ivicu Osima: ŠVABO, KAKO GA JA PAMTIM

Nedavno objavljeno

Piše: Senad Pećanin

Jedna od profesija koja čovjeku pruža mogućnost da upozna ljude koje bi teško ikada mogao susresti je i novinarstvo. No, ta činjenica ima dva lica, pri čemu se na jedno najčešće zaboravlja. Mislim na ono kada upoznate ljude kojima ste se prethodno divili, a nakon upoznavanja zažalite što vam se predodžba o nekom čovjeku razbila u paramparčad ( a pogotovo ako niste u stanju da “razdvojite djelo od autora”, što meni teško polazi za rukom). S druge strane, mogućnost upoznavanja stvarno velikih ljudi koja se pruža novinarima jeste ogromna blagodet. Jedno od onih zbog kojih sam zahvalan novinarstvu jeste poznanstvo sa Ivicom Osimom.

Kasno sam rođen da bih bio u prilici gledati Osima kao fudbalera. Ali, ushićenje sa kojim nam je svojevremno u redakciji Dana Ivan Lovrenović opisivao jednu Švabinu varku tijelom, “lažnjak”- kojom je na travu bacio četvoricu igrača protivničkog tima – bilo je toliko uvjerljivo da mi se čini da sam i ja gledao baš tu utakmicu. Moj drugi “neposredni kontakt” sa Švabom bio je TV prenos utakmice sa Videotonom – polufinale Kupa UEFA, 24. aprila 1985. godine. Pobjednika tog dvomeča čekao je madridski Real i to je rana koja ni za sljedećih sto godina neće zacijeliti među navijačima Želje. Švabo je bio trener koji je od Želje napravio odličan tim. U prvoj utakmici je bilo 3:1 za Mađare, koje je na prepunoj Grbavici dočekalo 25.000 Željovaca. Da bi to mogla biti noć za slavlje koje navijači malih klubova eventualno mogu doživjeti jednom u životu nagovijestio je gol Edina Bahtića već u petom minutu utakmice. Željo je igrao fantastično, Meša Baždarević je bio komandant terena, a Edin Ćurić je golom sredinom drugog poluvremena kupio Želji ulaznicu za raj. Neopisivo! I onda dolazi prokleti 87. minut utakmice: neki kretenski kontranapad Videotona i desni bek Czuhay pogađa Škrbin gol. U tom trenutku kamere i foto-aparati pronalaze Švabu ispred klupe sa rezervnim igračima: sa obje ruke drži svoju glavu, sa izrazom lica čovjeka koji se nalazi pred teškom dilemom – da li bol koju u tom trenutku osjeća gasiti čupanjem svoje kose? Tako su nastale fotografije i snimci, umjetničko djela, koja meni – zajedno sa “Krikom” Edvarda Muncha – najbolje svjedoči o ekspresiji ljudskog lica u susretu sa neposrednim užasom.

Moj drugi “neposredni kontakt” sa Švabom je bio na utakmici u Veroni, koju ću pamtiti dok sam živ: osmina finala Svjetskog prvenstva, Švabo je selektor, a Jugoslavija igra protiv Španije. Stojković nas dovodi u vođstvo, ali Julio Salinas u 85. minutu postiže gol. A onda, od 93. minuta utakmice pa do danas, Piksija volim kao brata: drugi gol koji nas vodi u četvrt – finale Svjetskog prvenstva, na Maradoninu Argentinu! Minuti do kraja utakmice i Martin Vaskez koji je odigrao najbolju utakmicu života trajali su čitavu vječnost. A ja sam se u tom trenutku, na tribinama Verone, prepao za svoj život: ščepao sam Ahmeda Burića  za ramena i zaprijetio mu da obrati pažnju na mene ako Španci daju gol “jer mi neće biti dobro”. I beogradskim i zagrebačkim medijima pobjeda Jugoslavije nad Španijom je upropastila već pripremljenu lomaču za Osima. Ključna kritika se odnosila na Švabin neviđeni “bezobrazluk”, veliki broj Bosanaca u reprezentaciji: pored živih Zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka Švabi igraju Šabanadžović, Hadžibegić, Jozić, Sušić, Omerović, Baljić…

A onda dolazi Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine. Mi u Danima  pripremamo specijalni dodatak za izdanje uoči početka prvenstva. Kolega Ermin Čengić predlaže da dovede Švabu, da u redakciji napravimo veliki intervju sa njim. I tako sjedimo nas trojica satima u mojoj maloj uredničkoj sobi. Kao i većina Balkanaca, do tada sam mislio da znam sve o fudbalu. No, kada nam je Švabo počeo objašnjavati slabosti i kvalitete reprezentacija, kada mi je otvorio potpuno nepoznatu dimenziju fudbala pričajući sa divljenjem ne o Platiniju nego o  Makialeleu, shvatio sam koliki sam “stručnjak”. A bio je četvrtak, dan kada se na sarajevskim ulicama kupuje novi broj Dana. A u tom broju mi smo objavili veliki tekst koleginice Dženane Karup o bošnjačkim mafijašima, njihovom kriminalu i vezama sa Bakirom Izetbegovićem, uz naslovnu stranicu sa fotografijama Ismeta Bajramovića – Ćele, Hamdije Abdića – Tigra, Zije Oručevića, Nasera Orića… Ugodni višesatni razgovor sa Švabom prekidala je sekretarica redakcije nekoliko puta, govoreći mi da je na telefonskoj liniji Ismet Bajramović, jedan od heroja odbrane i kriminala u ratnom Sarajevu, koji traži da razgovara sa mnom. Svaki put joj kažem da mu prenese da sam zauzet i da može zvati za nekoliko sati. Nekih petnaestak minuta nakon što sam i posljednji put odbio razgovor sa Ćelom, vrata od kancelarije u kojoj sjedimo Švabo, Čenga i ja kao da se lome: kroz njih prolazi “sarajevski Conan barbarin”, gomila mišića na čovjeku od skoro dva metra i preko sto kilograma. Između mene i vrata je veliki radni sto iza kojeg ja sjedim, a lijevo od vrata, na nekim niskim foteljama sjede Švabo i Čenga. “Jebaću ti ja majku, sad ćemo vidjeti o kome ćeš ti pisati” – vrišti iz sveg glasa Ćelo idući prema meni u pratnji trojice ili četvorice svojih “intelektualaca”. U tom trenutku sam svjestan da će me prebiti, ali mi još teže pada što će me razbiti pred Švabom.

I, na moju (kratkotrajnu) sreću, tada se događa jedna od najnevjerovatnijih scena kojoj sam ikada prisustvovao. Mumlajući i vrišteći, na samo metar od mog stola, Ćelo pogleda lijevo i vidi Švabu. Staje u mjestu, kao paralisan, i zbunjeno, ljubaznim, mirnim glasom, sekundu nakon krikova gorile koje je bljuvao prema meni, obraća se Švabi i kaže:”Dobar dan, kako ste?” Švabo ga nepomično gleda i mirno kaže:”Šta je, momak? Kako ovo ulazite?” A on se zbunjeno, skrušeno izvinjava Švabi. Nastaje čudna šutnja od nekoliko sekundi, ja čekam da vidim hoće li Ćelo i obaviti ono zbog čega je došao. On stoji, ponovo se okreće meni, opet moja majka, razbiti, prebiti, ubiti… A onda stane, kao da ne zna šta da radi, ponovo se okreće Švabi, opet se izvinjava, a onda gura svoje pratioce kroz vrata i izlazi iz moje kancelarije. “Je li ovo onaj Ćelo?”-pita me Švabo. Ja mu objašnjavam šta je povod njegovog dolaska, a u to dolazi sekretarica i kaže da je Ćelo sa njegovim “izvođačima radova” u velikoj prostoriji redakcije gdje su kolege i koleginice i da traži da izađem iz moje sobe. Izvinjavam se Švabi i izlazim. I imam šta vidjeti: kolegama Nerzuku Ćurku i Ahmedu Buriću pištolji prislonjeni u leđa, koleginice Karup i Vildana Selimbegović u šoku, a mene Ćelo, sa ogromnim pištoljem u rukama, sprovodi u stolicu. Prislanja mi pištolj na glavu, vrišti iznad mene: ubiće me, ko sam ja da njega zbog mene danas zove Bakir Izetbegović… A ja hladan kao špricer, ali ne od hrabrosti, nego od tupe obamrlosti. Provjerava je li tačno ono što mu je koleginica Karup rekla – da sam ja napravio naslovnu stranu i dao naslov – što ja potvrđujem. U tom trenutku uvjeren sam da će mi pucati u glavu. Ipak, sretan sam što se sve ovo ne događa pred mojom sestrom koja je otišla iz redakcije pola sata ranije, znam da bi mu ona skočila za oči. Pokušavam da se koncentrišem na kontakt metka sa mojom lobanjom, čini mi se da ću “uhvatiti” taj djelić sekunde. ( Tada sam sebi razjasnio kako je moguće ono što sam gledao u filmovima i o čemu sam čitao: da nekoliko naoružanih vojnika na strijeljanje vodi desetine ljudi, koji poslušno idu u susret smrti, bez pokušaja da se spasu napadom na svoje dželate – izvjesno je da bi nekoliko njih poginulo, ali je još izvjesnije da bi se više njih spasilo.) Ćelino urlanje iznad mene, sa pištoljem prislonjenim na moju glavu, traje beskrajno, a ja i dalje koncentriran na kontakt metka sa mojom lobanjom. Nakon ne znam koliko vremena, Ćelo i majmuni sklanjaju prave i vade napunjene pištolje za vodu. Obamrlog me svi prskaju po licu, kreveljeći se iznad mene. Kad su se zadovoljili, ostavljaju pištolje na vodu na redakcijski sto. Ćelo se okreće Ahmedu i govori:”Opasni ste vi!” Bure ga gleda ispod oka, škilji i pita:” Puškaš ili Di Stefano?” Ćelo ga gleda i kaže:”Dobar je Mađar, ali jedna noga. Ipak, Di Stefano!” – i izlaze.

Ja nekako ustajem i odlazim u kancelariju u kojoj su Švabo i Čenga. Mogu misliti kako sam izgledao: Švabo je ustao, zagrlio me čvrsto i počeo tješiti. I onda kreće njegov monolog:”E, vidiš, žao mi je što kroz ovo prolaziš, ali mi je drago da sam ovo vidio. Pazi, ti mene maloprije nagovaraš da preuzmem reprezentaciju Bosne. Ako sam ostavljao i trun razmišljanja da to uradim, sad, kad sam vidio ovo, ne postoji više ni najmanja mogućnost. Pa, on bi meni ovako isto upao! Znaš, kad sam ja bio selektor Jugoslavije, igra se zadnje finale Kupa Jugoslavije u Beogradu, Zvezda – Hajduk. Dan prije utakmice u Fudbalskom savezu je tradicionalni prijem. Puno je svijeta, stojimo, pijemo, i u jednom trenutku generalni sekretar Fudbalskog saveza Bato Bulatović me moli da se upoznam sa nekim čovjekom. Ja pružam ruku, predstavljam se, a on čvrsto, bezobrazno stišće moju; a na jednom prstu ima veliki prsten sa nekim šiljcima, koji se zarivaju u moj prst; čvrsto me stišće, ne popušta, boli me, ne mogu da izvučem ruku, gleda me u oči i pita:”A što ne igra Dejo u reprezentaciji?” Ja mu kažem da će igrati, iz ramena trznem ruku, iščupam je iz njegovog stiska i okrenem se. Prilazi mi Bato Bulatović, izvinjava se, ja ga psujem što me upoznaje sa takvim idiotima, a on mi, sav pokisao, kaže:”To je Arkan, izvini.”

Sljedeći put ću se sa Švabom naći osam godina kasnije, u Japanu. Gost sam japanske vlade i prve noći mog boravka u Tokiju na večeri sam sa glasnogovornikom japanskog Ministarstva vanjskih poslova. Restoran je ekskluzivan, tek ga je otvorio sin slavnog režisera Akira Kurosave. Prijatan razgovor i u jednom trenutku ja domaćina pitam da li zna da je selektor japanske fudbalske reprezentacije Sarajlija. “Osim – san” oduševljeno odgovara. U tom trenutku ja izgovaram rečenicu zbog koje je moj ugled u njegovim očima umnogostručen:”Sutra idem da ručam sa Osimom.” Na njegovom licu nevjerica:”Vi njega znate?” Potvrđujem, a on se naginje prema meni i kaže:”Znate li vi da je on za nas u Japanu – bog?” Smijem se, a on mi oduševljeno priča da je pročitao tek objavljenu knjigu “Misli Ivice Osima” koja je za nekoliko dana prodata u tiražu od 330.000 primjeraka. Sutradan ujutru me moja pratilja iz ministarstva pita, kriveći se od nelagode i izvinjavajući se, da li bi mogla poći sa mnom samo da uživo vidi Osima.

U Tokiju se nalazim sa Jadrankom Stojaković, koja je tamo živjela, postavši muzička zvijezda, pri čemu je i naučila japanski jezik. Putujemo vozom nekih sat vremena, do sportskog centra u kojem se reprezentacija priprema uoči sutrašnjeg odlaska na prvenstvo Azije. Švabo je sa igračima još uvijek na treningu, a ispred ulaza u hotel stotinjak mališana sa cvijećem i zastavicama čeka: napravili su špalir za Osim – sana! Provodimo ugodno vrijeme ručajući sa Švabinom suprugom Asimom i Jadrankom. Pijemo rakiju koju sam mu ponio, a on me nagovara da probam japansku: pitka je, ali me upozorava da neosjetno “hvata”.

U jednom trenutku me povlači na stranu i kaže da ima jednu molbu za mene. “Znaš, ima sad u Bosni puno sirotinje, stradalih. Da se mi dogovorimo: da ja tebi šaljem para, a da ti to dijeliš kome misliš da treba.” Ja mu odgovaram da nema problema, da je to divno od njega… “Ali, ima jedan uslov: to ne smije niko znati, samo ja i ti!” Misleći da sam shvatio šta traži od mene, prihvatam i kažem da neće niko znati, osim ljudi kojima ću dati novac. “Ali, ne! Ni oni ne smiju znati! Niko, samo ja i ti!” Zbunjen sam, ne razumijem šta traži od mene. Objašnjavam mu da je nemoguće da ja dijelim novac ljudima, a da im ne kažem od koga je. Uvjerava me da tu nema ništa sporno, gleda me u oči. Ja mu objašnjavam da je meni velika čast njegovo povjerenje, ali da ja ne mogu glumiti dobrotvora njegovim novcem. Švabo ne popušta, ali ni ja. Izvinjavam se što ne mogu ispuniti njegovu molbu uz uslov koji on postavlja. Bio sam jako ponosan zbog povjerenja koje mi je ukazao, a istovremeno i tužan, bojeći se da sam ga razočarao.

Imao sam zadovoljstvo družiti se sa Švabom još nekoliko puta nakon toga u Sarajevu. Upijao sam njegove priče. Neobičnost njegovih stavova, “na prvu loptu”, topila se pred njegovim objašnjenjima. Iz njega je isijavala dobrota, skromnost, lucidnost, mudrost i inteligencija. Pripadao je rijetkim ljudima sa kojima ti, što je govorio Zuko Džumhur, “nije dosadno i šutiti”. Prepoznavali su to svi, bez razlike na meridijane, koji su ikada sa njim razgovarali. Zato je očarao i ljude poput Arsena Vengera i čitave nacije kao Japance i gradove poput Graca. Ponekad mi ga je  bilo teško razumjeti, poput prilike kada mi je objašnjavao zašto je odbio poziv iz Madrida na razgovore o preuzimanju Reala, nakon nevjerovatnih uspjeha sa malim Šturmom iz Graca u Ligi prvaka.

Kada je prije desetak godina Fudbalskom savezu BiH prijetilo izbacivanje iz svih klupskih i reprezentativnih takmičenja, zato što funkcionira kao i država BiH ( dakle, nikako), iz UEFA-a su zamolili Švabu da se angažira. Pristao je, na čuđenje mnogih, iako je bilo poznato da moćni Milorad Dodik godinama drži i nogometnu organizaciju, kao i državu sada, paralisanom. I šta je Švabo uradio? Sa vozačem je otišao u Banja Luku, grmalj ga je primio, nakon razgovora Fudbalski savez je bio deblokiran i reprezentacija se prvi i jedini put plasirala na Svjetsko prvenstvo, ono u Brazilu 2014. godine. Pričao mi je o tom razgovoru sa Dodikom, ali i o zanimljivom događaju nakon toga:”Svratimo mi u hotel “Bosnu” na kafu, sjednemo u ćošak velike sale. Nakon nekih petnaestak minuta počinje gužva, dolaze novinarske ekipe, političari… Dolazi Novak Đoković u pratnji Dodika, sjede u suprotom kraju sale. Odjednom Đoković ustaje, svi ga gledaju, i preko čitave sale ide ka našem stolu. Ljubazno se predstavlja, kaže da mu je čast da me upozna i moli za autogram…”

Posljednji put smo bili zajedno uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu. Nakon odlične sjedeljke sa legendarnim crnogorskim komentatorom Miloradom Đurkovićem vozio sam, duboko iza ponoći, Švabu kući na Ciglane. Zamolio me da mu pomognem popeti se do njegovog stana, jer u zgradi nema lifta. A nekoliko godina prije toga nije uspio dobiti neke dozvole da svojim parama finansira ugradnju lifta.

Dok je Švabo bio u Nogometnom savezu BiH, stvari su funkcionisale. Čim je otišao, sistem se počeo vraćati na “fabričke postavke”. Situacija je nikad gora, a predsjednik saveza je Dodikov sestrić. Prije nekoliko godina biran je selektor reprezentacije. Najozbiljniji kandidat je bio Amar Osim, Švabin sin, koji je kao trener Želje osvoji pet titula prvaka BiH, četiri Kupa BiH i jedan Superkup. Naravno, nije izabran Osim, već izvjesni Bugarin Petev. Poznavaoci prilika tvrde da je to bila osveta Švabi “majstora m(a)raka” iz Nogometnog saveza za onaj period u kojem je Nogometni savez funkcionirao kao nekada Željo, reprezentacija Japana ili Šturm. Samo najbliži Švabini prijatelji znaju koliko mu je to teško palo. Naravno, nikada o tome nije ni riječ progovorio.

E, i to je Sarajevo, koje već danima oplakuje svog Švabu. Plače vjerovatno svako ko je imao priliku upoznati ga. Danas se sjećam kad sam sa kolegama u januaru 1987. godine pet sati čekao ispit u zakazanom terminu kod profesora Mustafe Imamovića na Pravnom fakultetu. Kada je konačno profesor došao, iznenadio se kada je vidio da ga još čekamo:”Znate li vi da je danas sahranjen Asim Ferhatović?” Čudio sam se što plače za svojim stolom dok sluša naše odgovore na pitanja koja smo izvlačili. Čudio sam se, velim, da ozbiljan profesor plače za Hasetom. Danas se više ne čudim, sve mi je jasno.

Kad umru tako rijetki ljudi poput Švabe mene srce boli, ali me je manje strah od smrti. Ko sam ja da se bojim, ako odlaze ljudi poput njega, pa jel’? Jedino me i dalje strah za Sarajevo, strah od praznine koja ostaje iza Haseta, Kindžeta, Davorina, Švabe…

Pročitaj još
Related

SVE ULOGE BATE ŽIVOJINOVIĆA: Dobar, loš, zao

Napisao Mirza Skenderagić Snimci AG Nakon što je na filmu pobio...

PREMIJERE Ljetopis o Kralju Tvrtku

Press konferencijom u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu najavljen...

Šta povezuje Almu Ras, Maëlys de Rudder Tanović i kimono?

Vođeni idejom i željom da jedan odjevni predmet bude...

Ljudi koje volim: Silvana Armenulić

Napisao Emir Imamović Nedavno je Hrvatska televizija, u gluho doba,...