Piše Ozren Kebo
Knjiga koja vam je promijenila život: Mediji ko mediji, oni događaje, fenomene, umjetnost i sport tretiraju na načine koji nemaju životnu, niti bilo koju drugu logiku i vrijednost osim striktno esnafske. U takve pojave spadaju i one ljetne, a često i decembarske ankete s pitanjem koja vam je knjiga promijenila život. Iako me niko ništa nije pitao, osjećam poriv da odgovorim. Dakle, koja mi je knjiga promijenila život? Nikoja. Ne postoji takva knjiga. Ali knjige stalno mijenjaju život onima koji ih čitaju. Mijenjaju ga na razini koja se ne vidi i koja se pogotovo ne vidi odmah. Što se tiče jedinki koje žive s knjigama i za knjige, mi smo rezultat onoga što smo pročitali. Ja ne živim, ja čitam, kaže na jednom mjestu Borges. Bit ću toliko drzak da izjavu slijepog velikana prihvatim kao sopstvenu. Baš tako, ja ne živim, nego čitam. Kad izađem napolje, u ljude, to je lijepo da ne može biti ljepše, ali sve vrijeme samo čekam onaj čas kad ću se vratiti kući, čitanju. Čitam sistematski. Čitam uporedo dvije, tri, ponekad i pet knjiga. Osim kad me nešto ščepa tako da odložim sve ostale dok ne završim tu jednu ščepatorsku. Čitam aktivno i radno, s podvlačenjem i bilješkama; takav je pristup sam po sebi specifična vrsta kreacije i nadgradnje. Kreativnim čitanjem postajemo saučesnici onima koji su sve te stvari napisali, jer njihove knjige provlačimo kroz osobne filtere o kojima oni pojma nemaju. Čitanje je naporan posao, traži cijelog čovjeka i nikada ne bih mogao biti neki vrijedan pisac jer bi me to odvojilo od onog što najviše volim, od čitanja kao svetog čina. Znači, da zaključim, nijedna posebna knjiga nije mi promijenila život jer se moj život neprestano mijenja pod uticajem knjiga koje čitam.
Toplina pogleda: Toplina pogleda nije optički fenomen, nego pretežno facijalna ekspresija, pošto se rečeno termalno stanje ne postiže okularnim manevrima, već razvučenim žvaljama. Bez aktivnog angažmana ostatka labrnje, pogotovo usana i usta, nikakva ekspresija očiju nije dovoljna. A što se tiče raširenih zjenica, tu bismo najradije, ali samo ako dozvoljavate, citirali OZNA-u, koja ima vjerovatno najprecizniju definiciju rečenog stanja: “Znamo mi kad vi širite zjenice“.
Dakle, za one koji žele da rade na sebi, da neumorno vježbaju i sukladno tome napreduju u životu sve do nezaboravnih državničkih visina, važan naputak: toplina pogleda nastaje maksimalnim angažmanom nazolabijalnih brazdi, a ne nekom okularnom magijom. Na ovaj iskaz dozvoljeno je podnijeti proceduralni prigovor, ali žalbe ne primamo utorkom, srijedom, četvrtkom i petkom. Ponedjeljak je pauza, vikendom ne radimo.
Problemi: Ima ljudi koji njeguju posebne tehnike suočavanja sa životom. Oni se hrabro hvataju u koštac s problemima i suvereno ih rješavaju. Oni su motor našeg napretka, menadžeri, poduzetnici, vizionari, entuzijasti. Ima samo jedan problem s njima: napredak je najveći neprijatelj čovječanstva i njegove okoline. Naša okolina naša je najveća žrtva. Ona je kolateralna šteta ljudi koji uspješno rješavaju probleme. Prebrzo smo došli u 21. vijek. Ni po kojem osnovu nismo bili spremni za njega i ono što nam je spremio. Sva živa bića napreduju, ali polako, s mjerom i dubokim obzirom prema drugima. A mi smo napredovali uništavajući sve što nam se nađe na putu.
Valjalo bi se oštro pobuniti protiv rješavača problema. Ako nije neskromno, evo nudim svoj primjer na razmatranje. Ja probleme rješavam tako što bježim od njih. Jer ako ja pobjegnem, nema mene. Ako nema mene, nema ni problema.
I eto rješenja…
Prokleta mogućnost izbora: Što je najgore? Najgore je – imati previše. Ovaj svijet pruža tako nesavladivo obilje mogućnosti da ih ni stotinu života ne bi moglo načeti, a mi imamo samo jednu bijednu egzistenciju, samo jednom postojimo, i šta god da izaberemo, koliko god bili na dobitku, taj izbor nije ništa drugo nego uskraćivanje svih drugih divotnih mogućnosti. Ako odstranimo glad, bijedu, mučenja, progone, ubijanja i logore, ta nemogućnost osvajanja svega dostupnog, to startup obilje jedan je od autentičnih užasa 21. vijeka. Čitam genijalnu knjigu, i to ne jednu, nego tri odjednom, ali one nisu ništa drugo nego gubljenje vremena koje bi moglo biti utrošeno na čitanje miliona drugih genijalnih knjiga. Pođeš u Španiju, ali zbog toga nikada nećeš biti u Sibiru, jer jedno tijelo u jednom trenutku može biti samo na jedno mjestu. I jedan kredit može pokriti samo Barcelonu, nikako još i Krasnojarsk. Dok ti gledaš Bayern i Real, tamo City i Liverpool razvaljuju. Dok plivaš u najljepšem bazenu, neki sretni ljudi tumaraju nesagledivo lijepim bespućima Prenja. Dok ti guziš… Hmm, sori, ove su mi misao i rečenica doletjele iz jednog drugog eseja. Pardoniramo…
Spavate li s ljubimcem? Ako uzmemo kao primjer mačke, nema šanse da ta ljubav ne završi u krevetu. To unaprijed morate znati. Možete vi iz higijenskih ili bilo kojih drugih razloga braniti ljubljenoj mačketini da priđe vašem krevetu, ali ta vam je zabrana – samo da znate – uzaludna rabota. Takvu nakanu slobodno možete okačiti mačku o rep. Oni hoće da spavaju s vama, oni su to naumili i ne postoji na dunjaluku sila dovoljno jaka koja bi ih odvratila od tog nauma. Nekim mačkama trebaju sedmice dok se izbore za rečenu privilegiju, nekim možda čak i mjeseci, ali šta su i sedmice i mjeseci u poređenju s godinama koje ćete nakon tog perioda uzaludnih zabrana provesti spavajući zajedno. Zajedno i sretno. Ko nije spavao tako da mu se u nebranjeni prostor između ramena i lica uvuče kakvo bezobrazno mače sumnjivog etničkog podrijetla, taj ne zna ništa o ljubavi.
Mačke su bića odluke i upornosti. Zar stvarno mislite da imate šanse?
