Piše Ozren Kebo
Mala škola trača za velike rezultate
Trač je moćna socijalna alatka. Radije ga proglasimo alatkom nego oružjem, jer trač može i da ubije, a tada doslovno biva razoran. Zato ova blaža definicija.
Agatha Christie kaže: malo ogovaranja daje životu pikantnu oštrinu. I nije da nije u pravu. Stara dobra Agatha zna da je za trač potrebna mrva solidarnosti i isto toliko intelektualne kompatibilnosti. Najbolje tračaju ljudi bliskih dosega i zanimanja. Od direktnog trača bitno je prihvatljivije diskretno ogovaranje, ono u kojem nema brutalnog imenovanja, nego se i akteri i njihova zlodjela obavijaju velom aluzija, natuknica, nagovještaja…
Važno je inteligentno upravljanje tračem. Samo mu primitivci daju rodnu karakteristiku, tj. tretiraju ga kao žensku sklonost. Muškarci su veći poklonici tračanja, provjereno.
Kad tračam, naravno da sam zlonamjeran i naravno da uživam, jer iz mene, kao i iz vas, progovore pakost i znatiželja.
Nema više daljina
Osim zagađenja, otuđenja i nasilja, savremenoj civilizaciji najviše zamjeram to što je ukinula daljine. Razvojem putnih komunikacija i sredstava prevoza, više ništa nije daleko. Gdje god pođeš, eto te začas. Tako su one oaze, skrivena mjesta udaljena od ljudi i buke, izgubile prvobitnu vrijednost, jer kakva je to oaza do koje ti treba 25 minuta i koja je svima na dlanu. Mjesta bijega i osamljivanja moraju biti daleko, teško dostupna, skrivena, a takvih je toponima danas sve manje. Države su ispresijecane autoputevima, evo će na kraju i ova naša dobiti svojih 300 kilometara, a vozovi su u svijetu sve brži. Ono za šta ti je nekada trebalo devet sati, sada dostigneš za sat i po. I naravno, čim su se skrovita mjesta približila gradovima i ljudima, prestala su biti skrovita. Više nisu mjesta tišine i skrivenosti, nego odlagališta plastičnih boca, kesa, konzervi… Nekadašnjim kozijim stazama danas u brišućem letu jure avanturisti na nekakvim ojačanim biciklima. Pa priroda nije stvorena radi avanture, nego zbog postojanja, smirenog i osviještenog prisustva koje ne ugrožava druge.
A lovci ionako haraju stoljećima, ljudski se rod nije u mentalnom i etičkom smislu ni za jotu odmakao od pećine.
Ali se zato približio daljinama i pomoći nam nema.
Nema više dugih ljeta
Đavao će ga znati šta me nagnalo da zapišem ovakvu rečenicu: Ljeto će biti dugo i brzo će proletjeti.
Nema više dugih ljeta. Duga je samo zimska studen, nikad proći, a proljeće i ljeto, e tu brzinu ni kvantna fizika ne može da pojmi. Ima neki akcelerator ugrađen u naše živote tako da sve što je dobro, lijepo, ugodno i zamamno zdimi začas, a ovi drugi, turobni i mutni trenuci traju li traju, godinama, decenijama, stoljećima, nikad ih se kutarisati. Duži je postao februar s 28 dana od maja koji ih nabere ravno 31. U šes’et petoj moj se život bliži – čemu? Pa drugoj polovini, i nije baš svejedno čovjeku kad shvati da mu je ostalo još nepunih sedam decenija življenja, o, bozi, zašto ne priletite? Zašto dopuštate čovjeku, pače robu božjem, da se ufa u vašu asistenciju, a nje ni za lijeka? Sumorna je ova mladost kad kosti škripe, a pošteno čeljade kakav sam i sâm sve teže istrči maraton. Moj je život Švicarska, još malo pa završen.
Samo ljubav
Ne znam kako u zvaničnoj historiografiji kotira knjiga Barbare W. Tuchman “Daleko zrcalo”, s podnaslovom “Zlosretno 14. stoljeće”. Na mom intimnom index librorum pročitorum visoko je pozicionirana. Govori o kugi iz 1348. godine koja je u potpunosti promijenila potkontinent i smatra se jednim od najvažnijih događaja u povijesti Evrope. Ljudima je nekada teško prihvatiti takvu ocjenu jer smatraju da se najvažnije stvari dešavaju njima i za njihova vakta, a ne da su činjenica tako davne prošlosti, što je donekle razumljivo, a odnekle irelevantno.
Uglavnom, ova dvotomna studija na skoro 800 stranica razotkriva kompleksni skup razloga koji su rezultirali nezapamćenom epidemijom. Kuga je na svom razornom putu pokosila “trećinu stanovništva između Indije i Islanda”, što je pomor kakav se vjerovatno više nikada neće ponoviti. Govorimo o tragediji koja je presudno formirala budućnost evropskog tla. Iz perioda relativnog razvoja ušlo se u eru manjka radne snage, što mi danas također prolazimo kao (anti)razvojnu fazu, ali da vam sad ne bih tupio o kulturološkim i civilizacijskim posljedicama te tragedije, zadržat ću se samo na jednom od uzroka.
Mačke! Crkva je neoficijelno ta divna stvorenja proglasila šejtanskim spodobama i krenuo je neviđeni pogrom. Divlji, primitivni, vječito gladni i pijani Europljanin srednjeg vijeka počeo je da ih tamani hitlerovskom posvećenošću. Ljudi ne samo da su ubijali mačke nego su ih i mučili, ritualno razapinjali, usljed čega su one, u samrtnom ropcu, često znale oštrim kandžama izmasakrirati lica svojih mučitelja. Rezultat ove specijalne operacije bio je skoro potpuni nestanak čovjekovog najpotcjenjenijeg prijatelja. A usljed njihovog iščeznuća, Evropa se susrela s najezdom miševa, a miševi prenose šta? Tačno – bacil kuge. I tako je krenulo. Mačke su našle povijesni način da se strateški osvete čovjeku. Pokolj nad njima nije bio jedini razlog nastanka kuge, ima ih barem desetak, ali jeste u dobroj mjeri kumovao. Šteta da i ostale životinje nemaju isti osvetnički gen u sebi, proći će nakon tog pomora više do 700 godina dok se još jedna vrsta – ovaj put prekrasni šišmiš – ne odvaži uzvratiti udarac Zemljinom najpogubnijem imperatoru.
Šta možemo naučiti iz ove priče? Volimo mačke. Ne zajebajimo se sa životinjama. Njegujmo ljubav, empatiju, solidarnost svih živih bića, a i šire. Učimo iz dobrih knjiga. Čovjek nije ni važniji ni vredniji od ostatka života na planeti. Sad kad se pojavi vještačko meso, nemojte biti glupi i slijediti predrasude, nego ga prihvatite otvorenog srca, jer će to biti kraj ubijanja životinjskog svijeta radi naših guzica.
I tako dalje i tako dalje…
