Razgovarala Marina Strugar
Snimci Igor Vujanović, Aleksandar Kujučev, Instagram
Film o muzičkoj legendi Tomi Zdravkoviću, koji prikazuje njegove početke i vrhunac slave, njegove ljubavi koje su bile inspiracija za neke od najvećih hitova, film o Tomi boemu, po ponašanju i u duši, bilježi rekordnu gledanost. Uspjeh filma Toma, čiji je reditelj Dragan Bjelogrlić, fenomen je kojim se bave mediji i filmski kritičari, pokušavajući da najbolje predstave ono što je probudilo toliko interesovanje i reakcije publike. Svi su saglasni da su emocije ključni faktor. Pored Milana Marića koji je utjelovio Tomu Zdravkovića, tome je doprinijela i glavna junakinja filma Tamara Dragičević (32), koja je ostvarila upečatljivu glumačku kreaciju u ulozi pjevačice narodne muzike i sevdalinki Silvane Armenulić.
Toma bilježi rekordnu gledanost, da li ste mogli naslutiti takvo interesovanje? Publika nastavlja da živi film i poslije projekcije, ima potrebu da dijeli doživljaj sa drugima, da se smije i plače, čini se da je postao više od samog filma. Da li i vi dijelite to mišljenje? Šta je izazvalo takve reakcije i emocije publike?
– Da, to je najinteresantnije u vezi s filmom, i to niko nije mogao da predvidi. Film sam pogledala prije premijere, dok je još bio u obradi i postprodukciji, i znala sam da će ga publika obožavati. Međutim, nisam mogla ni da slutim da će prerasti u fenomen. Da li je to do samog ovog trenutka, ili zato što zaista dira u dušu i tiče se svih nas…? Film nije samo priča o Tomi, to je priča o prijateljstvu, o ljubavi, i prošlim vremenima, kojih više neće biti, nekim starim vrijednostima… I Tomina muzika, koja je veoma bitna u filmu. Muzika koju su sada prigrlile i mlađe generacije. Ponovo se slušaju njegove pjesme, i to sa pojačanim emocijama.
Uspjehu filma je doprinijela i vaša glumačka kreacija. Koliko je bio teret igrati stvaran lik, za koji se vežu određene predodžbe, sjećanja, mišljenja?
– Nekome prava uloga dođe na početku karijere, a nekome kasnije. Ja sam imala sreću da to bude u pravo vrijeme za mene. Bila sam spremna za nju. Uloga Silvane je bila prava za mene i u potpunosti mi je “legla”. Potpuno je drugačija od onoga što sam do sada igrala. Ovo je najveće i najznačajnije u mojoj karijeri. Toga sam bila svjesna i kada je uslijedio poziv. Iznenadio me je i oduševio, a kasnije sam prestala da mislim o tome. Bila sam potpuno usredsređena na snimanje, da se što bolje osjećam u toj ulozi, da se što više približim Silvani, a da zadržim sebe i dam svoj pečat. Nisam željela da to bude imitacija, to niko od nas koji igramo pjevače u filmu nije radio. Za sve nas je to bio veoma zahtjevan zadatak, jer je velika bila odgovornost. To su ličnosti koje ljudi vole, o čijim životima mnogo znaju, to su upečatljive karijere i sudbine. Sve je to trebalo provući kroz sebe, dati romantičnu notu, a da bude sve realno.
Različita očekivanja izazivaju i različita viđenja. Da li ste se navikli u toku karijere i na tu stranu glumačkog poziva?
– Na sreću, rano sam shvatila da su ljudi različiti i nikada ne postoji jedno mišljenje. Da je tako, ne bi ni bilo dobro. Kada je nešto bitno i veliko postoje oprečna mišljenja. Čime god se bavili, šta god radili, ljudi će to da obožavaju, ili da manje vole, ili da im se, pak, ne dopada, kao i vi lično. Kada ste javna ličnost, normalno je da niste svima simpatični i da vas svi vole. Neobično kod Tome je to što nikog nisam srela da je isključivo rekao da mu se nije dopao film. Što ne znači da ne postoje, ali ih ja nisam srela. Nikoga film nije ostavio ravnodušnim i to je njegov veliki uspjeh.
Da li ste u fazi da priželjkujete novu ulogu i da li osjećate teret većih očekivanja poslije uspjeha koji ste ostvarili ulogom Silvane?
– Ne opterećujem se time. Nova uloga je novi posao, novi zadatak. Stvorila se atmosfera u kojoj se osjeća kao da su ovo naše životne uloge. Ima i komentara da ne moramo više ništa ni da odigramo, što ne bi bilo dobro, naravno. Trenutno u mom Ateljeu 212 radim novu predstavu, veliku ulogu. To je savremeni komad i prija mi, jer je u ovom trenutku to potpuno drugačije od filma Toma. Očekujem da će reditelji fimova voljeti da me vide u drugačijim ulogama. Priželjkujem u karijeri tu glumačku raznolikost koja otvara prostor za nova ispitivanja, otkrivanja novih glumačkih prostora i predstavljanje svih potencijala koje imam.
I vaš suprug Petar Benčina ostvario je divnu ulogu u filmu: tumači lik doktora Tome Zdravkovića. I bračno i profesionalno ste veoma vezani. Da li uspijevate da postavite jasne granice između poslovnog i privatnog, ili je sve to isprepletano?
– Moramo da imamo otklon od posla kada smo kod kuće, zbog obaveza, djece, organizacije. U našem životu su to prioriteti – djeca i porodica. Naravno da o poslu pričamo, komentarišemo, da dijelimo iskustva. Međutim, ne pričamo samo o tome, imamo i velike porodice, braće, sestre, dvoje djece, prijatelje koji nisu iz ovog posla, i to nam sve dođe kao ventil.
“Ovo nije samo priča o Tomi, to je priča o prijateljstvu, o ljubavi, i prošlim vremenima, kojih više neće biti, nekim starim vrijednostima… Ponovo se slušaju njegove pjesme, i to sa pojačanim emocijama”
Kakvi ste kao roditelji, koje zajedničke vrijednosti dijelite u vaspitanju vaše djece – petogodišnje Staše i dvogodišnjeg Lazara?
– Petar i ja smo veoma slično vaspitavani, a to je da cijenimo i razvijamo skromnost, postojanje empatije. To nam je bilo veoma važno da prenesemo na njih. Od odnosa prema drugim ljudima, prijateljima, bakama, dekama, kućnim ljubimcima. Trudimo se da u našim odnosima ima mnogo nježnosti, ljubavi i posvećenosti. Bavimo se djecom, ništa se ne podrazumijeva. O svemu se priča i sve se djeci objasni. To je veoma važno. Sve polazi od kuće. Vaspitanje je kompleksna tema. Bitno je biti prisutan u njihovom odrastanju i pratiti djecu. Čak i kada nastupe ovakvi periodi, kada imamo mnogo obaveza oko pozorišta, snimanja, filma, intervjua koje moramo da obavimo, kada smo sa njima, koliko god to bilo, mi smo im sto posto posvećeni.
Gracija 416, novembar 2021.
