Sad nam je pauza

U nekom zabačenom sibirskom gradu, prije deceniju i po, iz birokratskog su rječnika izbacili ravno 27 fraza klasične neljubaznosti

Nedavno objavljeno

Piše: Ozren Kebo

Zdravstvena obratnica: Henry Miller u jednoj od onih svojih Obratnica piše kako je neko vrijeme radio u izvjesnoj državnoj službi, ako nije pošta, ali ne smijem tvrditi, zadnji put to sam čitao prije 30 godina, pa ne držite me za riječ. Uglavnom, po kazni, jer je uvijek bio lijen, neodgovoran, netačan, nije zadatke ispunjavao kvalitetno i u zadatom roku, bače ga na odjeljenje za pritužbe i slične susrete s marginalcima, donjim slojem američkog društva koji se uvijek zbog nečega i na nešto žali. Henryjev zadatak bio je da ih ledenom bezobzirnošću otkači u skokovima i zauvijek odbije od šalterskog prostora. Njegov otpor sistemu sastojao se u tome što je bio beskrajno ljubazan, sate je trošio na rasprave s ljudima koje su svi prezirali i prema kojima je sistem uvijek i svugdje neljubazan i surov. I ne samo da im je izobjašnjavao sve što ih je zanimalo nego im je i rješavao privatne probleme, posuđivao novac kojeg ni sam nije imao dovoljno, nabavljao lijekove i nagovarao odlepršale ljubavi da im se vrate.
I eto čuda neviđenog. Pa zar ne bi taj model trebao da bude temelj ljudske komunikacije?! Ovdje je danas 90 posto deklariranih vjernika, a gušimo se u programskoj neljubaznosti. Od koga su se učili otresitosti, ostaje nepoznato, ali da su majstorski savladali gradivo, o tome nema spora. Millera se uvijek sjetim kada naiđem i na ljubazne i na neljubazne ljude. Recimo, na sarajevskoj Stomatologiji fakat su dobro organizirani i prijatni u ophođenju s pacijentima. Baš lijepo čovjeku bude. Jednom mi je na CIPS-u tamo na Obali službenica uljepšala dan. I meni i svima prije mene. Apotekarke znaju biti tako drage i uslužne osobe da čovjeku naprosto ponekad bude žao što češće ne dobije smrtonosnu temperaturu – onu 37,2 – samo da bi svaki dan mogao da kod njih kupuje nešto.
Ali ovi neljubazni, to je puzajući državni udar. Kaže mi drug, u našem propalom društvu najviše je propalo zdravstvo. Imao je mali zdravstveni problem zbog kojeg je zajedno s porodicom prošao kroz toliko poniženja i ledenog prezira da je na kraju zaključio: svaki razgovor s medicinskim osobljem, koje inače mi plaćamo, teško je suočavanje s najgorim od Bosne i Hercegovine. Kad čujem kroz šta su prolazili, bijes pokušam potisnuti serijom konstatacija i pitanja od koje nema velike koristi. Zašto su ljudi neljubazni? Svi se žale da im je korona uskratila kontakte, a kad imaju priliku da kontaktiraju, gori su od kuge. Zar u zdravstvu ne bi trebalo da rade najljubazniji likovi na svijetu? Kakva je to pervertirana raspodjela uloga: ti ga plaćaš, a on te prezire i ponižava? Zar neljubazan državni službenik nije po definiciji opća propast svega? Budžet iz kojeg ga se plaća pune oni na koje se otresa. Jesu li neljubazni ljudi generalno neizjebani, ili im je seks rijedak a loš?
Jasno je da su ovakva razmišljanja toliko blesava da su opasno na ivici patetike, ali to valjda ne bi trebalo da je greška onog koji pita, nego svih tih bijesnih ugnjetača koji nas svakodnevno ujedaju za srce agresivnom neljubaznošću. Ponekad ozbiljno maštam o tome da džepove napunim bombonama, grejpom i čokoladama. Neljubaznim osobama dam grejp i kažem im jedno elegantno, ali odlučno – mrš. Jedno ignorancijom obliveno: „Mrš, stoko neizjebana, jesi li to iz kuće ponio! Mrš i ti i tvoja ćehra.“ Ljubaznim osobama sljeduje po bombona, a ultraljubaznim čokoladica s onom kineskom porukom urešenom krasnopisom – Hvala što ste normalni.
Pa bar za ljubaznost ne trebaju ni duge škole ni specijalističke obuke, samo malo razuma i dobre volje. U rahmetli magazinu Dani, Tarik Haverić je u rubrici prikladnog naziva, “Uvrnuti svijet”, 28. septembra 2007. godine objavio prevod pod naslovom “Sibirski vjetar promjene”. Uglavnom, Aleksandar Kuznin, gradonačelnik mjestašca Megion u Sibiru, izbacio je iz rječnika općinskih službenika, uz prijetnju otkazom, 27 izraza. Naročito je bilo zabranjeno govoriti: “Ne znam”, “To je nemoguće”, “Sad nam je pauza”, “Rekli su mi da ste rekli da…”. Po Kuzninovom mišljenju, općinska vlast postoji da bi građanima olakšala život. “Činovnici su tu da rješavaju probleme, a ne da ih se ratosiljaju”, smatra revolucionarni načelnik koji je udario na trule temelje ljudskog ponašanja. Svaki sličan potez istovremeno je plemenit i uzaludan, jer nema te mjere koja bi nadrkane službenike natjerala da potisnu sopstvenu prirodu i drugom biću poklone mrvu ljudskosti. Takva nam je narav i tačno smo na tom stupnju razvoja. Do kada će trajati rečeni stupanj, u ovom trenutku, u magloviti novembar 2021. godine, fakat vam ne znamo ništa detaljnije rijet.

O umjerenom i razboritom životu: Sad ćemo se ovdje prepustiti najdražem zadovoljstvu svih naših velikana lijepe pisane riječi. Elem, potpisnik ovog divnog štivlja jednom je napisao, i – o, nek je hvala Proviđenju – po običaju bio u pravu, da moderna koncepcija prežderavanja počiva na principu obilnosti: čovjek nije debeo, nego prijatno punačak sve dok iz jela crpi maksimum zadovoljstva i minimum osjećaja krivice.

Mačak koji laje: Svaki je mačak neponovljiva pojavnost. Mačke su persone kakve se ukažu samo jednom u Univerzumu. Niko od njih nikome drugom nije sličan. Na primjer, moj mačak, kad mu nešto nije po volji, doslovno laje na mene. Da, možda nikada niste čuli i možda u prvi mah nećete povjerovati, ali taj gospodin faktički laje čim je malo nečim nezadovoljan. A lako je mački naći razloga za nezadovoljstvo. I tako, svega ima na ovome svijetu, svakakvih se čudesa nakupilo, i pravo je zadovoljstvo biti tu neko vrijeme.

Gracija 417, decembar 2021.

Pročitaj još
Related

Valjalo bi se oštro pobuniti

Piše Ozren Kebo Knjiga koja vam je promijenila život: Mediji...

Najveća od svih sramota

Piše: Ozren Kebo Stid zbog smrti: Ponekad imam strašan osjećaj...

Muškarci koji trče s mačkama

Nešto malo o traču: Sarajlije, kao grupni naziv za...