Otkrivamo nepoznatu stranu bh. političara, ponosnih vlasnika pasa, mačaka, golubova…: Naši kućni ljubimci 

Dok na profesionalnom planu vode ili su vodili političke bitke na svim nivoima vlasti u BiH, kod kuće glavnu riječ prepuštaju –  svojim ljubimcima. Kako se vole životinje, čemu su ih naučili njihovi krzneni ili pernati prijatelji, zašto je svijet bolje mjesto za život kad su u njemu Lusi, Karamela, Šon, Đina ili Bil, za Graciju govore Beriz Belkić, Mirjana Deak, Peđa Kojović, Stjepan Kljuić i Nedžad Koldžo

Nedavno objavljeno

Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimili: Irfan Redžović i Nikola Blagojević

BERIZ BELKIĆ: Ptičija kolonija u Prači

U Prači, rodnom kraju porodice Belkić, kojem se vraća kad god ima slobodnog vremena već godinama političar Beriz Belkić uzgaja golubove. S puno ljubavi brine se o njima, kao i o voćkama, često i egzotičnim, koje uspijevaju uprkos pesimističnim prognozama Belkićevih prijatelja. Njegova ljubav prema golubovima traje četrdesetak godina jer je, priča nam, golubarstvo bilo karakteristično za stanovnike sarajevskih mahala, ali “sirotinjska zabava”. “To je tradicija i navika, a ja sam se počeo baviti ovim još kao dječak od 10 godina, kad mi je otac donio prvog goluba, pa kupio drugog”, priča poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH. Imao je prekida u prakticiranju svog hobija, jer nekad nije imao uslove za držanje pernatih ljubimaca, ali je nakon rata dobio priliku da se “razmaše”, kao i njegovi štićenici. “Ovdje u Prači napravio sam golubarnik, zapravo nadogradio etažu iznad prostorija za drva, i, evo, već 15-ak godina imam golubove, uvijek između 20 i 30 primjeraka”, priča političar kojeg ovaj hobi usrećuje. “Oni vole da je čovjek s njima, traže vrijeme, a mene često nema ovdje. Zimi mi je problem jer im mrzne voda u golubarniku, ali imam komšiju, starijeg čovjeka koji voli golubove. Hasib dođe ujutro, ima mu 75 godina, stavi merdevine, te provjeri je li sve u redu s njima.” Hranjenje nije preveliki problem jer je Belkić postavio hranilice u golubarnik, pa ono što im ostavi može trajati sedam dana. Trenutno u “kolekciji” ima 20 golubova, a u jesen pravi selekciju, ostavljajući matično jato najkvalitetnijih ptica. “Od marta imaju mlade, koje onda dijelim okolo, nosim u Sarajevo, poklanjam golubarima, jer ako ih pustim na slobodu, nemaju šanse za opstanak”, priča Belkić o pernatim ljubimcima koji život uglavnom provode u zatvorenom prostoru i nemaju trening, instinkt, snagu da se izbore s prirodnim neprijateljima kao što su jastrebovi. Kad ih polovinom ili krajem aprila, prvi put u sezoni pušta na slobodu, “probne letove”, zna se desiti da se zalijeću u drvo ili u zidove jer nemaju osjećaj za orijentaciju. Dvorište u kojem je golubarnik okićeno je i kućicama u kojim utočište nalaze divlje ptice. “Cijelu godinu ih hranim –sjenice, vrapce, djetliće, štigliće. Svake godine na stablima oko kuće nađe se i poneko gnijezdo. Pratim kako se mladi izlegu, malo poodrastu i odlete. Isti je scenario svakog proljeća.”

Sanjao je Beriz Belkić da, kad se jednom povuče u penziju, nabavi psa, možda i dvije tri ovce i da uživa. “Volim životinje, ali sve mi se čini da će slabo šta biti od tog mog sna”. Jedini je kojeg njegovi golubovi poznaju, jer jedino on ulazi u golubarnik, hrani ih, čisti za njima, pregleda jaja, mlade. “Znam uzeti stoličicu, ponijeti malo hljeba i sjediti s njima unutra”. U golubarniku ima izmirce, danas poznatije kao sarajevske prevrtače. “Oni su vjerni jedni drugima, žive u paru do kraja života, brižni su prema mladima, desi im se u decembru, kad bude i po minus 20 stepeni, da održe mlade u životu, griju ih svojim tijelima.”

 

STJEPAN KLJUIĆ: Šon je moj najbolji prijatelj 

“Inteligentan je, osjećajan, samo što ne govori, a ako vidi da ste neraspoloženi priđe vam, ljubi vas, mazi”

“Mi smo ga nazvali Šon, zapravo supruga mu je dala to ime, ja sam htio da bude Fadil, ali nije mi dozvolila!”, u dahu nam je ispričao Stjepan Kljuić, član ratnog Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić, te prvi čovjek nekadašnje Republikanske stranke BiH, a danas vlasnik male izdavačke kuće, otkrivši nam kako prijateljevanje s kovrdžavim bišonom traje skoro pet godina. “Šon u maju puni pet godina, ima evropski pasoš i on je moj najbolji prijatelj!” Bišon je luksuzni pas besprijekornog ponašanja, kojeg su nekad držali na francuskom dvoru. “On sve zna, inteligentan je, osjećajan, samo što ne govori. Ako vidi da ste neraspoloženi priđe vam, ljubi vas, mazi”. S puno ljubavi Kljuić govori o svom ljubimcu te kaže kako ima fenomenalno pamćenje.“Moja kćerka dođe jednom ili dvaput godišnje iz New Yorka, a on se toliko obraduje, jer je nije zaboravio. Voli djecu, ali ima i jedan feler: ne voli se igrati s malim psima, a na velike reži. Imamo tornjaka u komšiluku koji je, dok je bio beba, dozvoljavao Šonu da ga jaše, ali kad je narastao kao tele, više to nije želio. Ali Šon hoće da se bije s njim! I kad prođe argentinska doga pored njega, laje na nju baš kao da je iste veličine”.

Prije Šona imao je, prisjeća se, prekrasnog crnog mačka, ali ga je neko, veli – otrovao. “Bilo mi je teško bez njega, a onda je supruga odlučila nabaviti psića”. Kad je Šon došao u njihov dom imao je dva mjeseca i, prisjeća se Kljuić s osmijehom, izgledao kao pravi mali miš. “Bila je to ljubav na prvi pogled. U početku se svega plašio, ali vrlo brzo smo ga disciplinirali. Danas se Šon hrani kao astronaut, ima najbolja jela, a moram vam reći da mene najviše voli”, smije se naš sugovornik. Prijateljevanje s umiljatim francuskim psićem daje posebnu dozu radosti njegovom životu, a bijeli psić, veli njegov vlasnik, prenosi pozitivnu energiju na sve koji se nađu u blizini. “Istinski mi je obogatio je život”.

 

MIRJANA DEAK: Doktori za druželjubivost

Zastupnica u sarajevskoj skupštini vlasnica je zlatnog labradora Karamele, bosanskog Baraka Đine i mačke Čipčija

Suživot i toleranciju mogli bi pripadnici političke elite prepisati od kućnih ljubimaca Mirjane Deak, zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo i vlasnice modne agencije Nova maS. Mirjana je pod svojim krovom okupila šareno društvance: zlatnog labradora Karamelu, bosanskog baraka Đinu, te šeficu ove parade – mačku Čopči.

“Đinđuva, odnosno Đina ima četiri godine i izuzetno je glasna, svojeglava, neposlušna. Karamela ima šest godina, s Đinom je jednom imao mlade, a deset kučića je udomljeno na sve strane”.

Macu Čopči Mirjana je našla – u smeću, bila je stara svega nekoliko dana, a neko ju je, priča njezina današnja vlasnica, jednostavno bacio, nadajući se da će brzo skončati. “Kad sam je pronašla u kontejneru izgledala je kao gremlin, potpuno nesposobna za život. Dala sam joj ime Čopči jer to na turskom znači – smeće”. Karamela i Đina već su se odranije navikle na suživot s mačkama, jer je Mirjana prethodno imala macu koja je živjela s njima 17 godina. “Čopči je danas šefica u kući. Kad smo je kastrirali ležala je u Đininom krevetu, kako bi je ova utješila.” Svako jutro s Karamelom i Đinom Mirjana je u šetnji na Kozijoj ćupriji, a navečer znaju otići do Mošćanice. “Inače su stalno u kući, prilično su naučeni na red, ne diraju stvari koje ne smiju dirati, ne penju se na kauče. Ovo ne vrijedi za macu, jer ona svakako ne izlazi napolje. Zapravo, jednom je izašla vani i vratila se s četiri mačića. Vidjela da zna i to je bilo gotovo”, smije se Mirjana koja je cijeli život imala uz sebe pse ili mačke. “Meni to nije nikakva obaveza, volim s njima prošetati ujutro i navečer. Obično sam ja s njima ujutro, a muž uvečer”. Druženje sa životinjama Mirjanu je naučilo mnoge stvari. “Odlično razumiju ljudsko raspoloženje. Prepoznaju kad je neko ljut, tužan, sretan. Sjajni su psihijatri, od njih sam naučila druželjubivost – za to su doktori. Ako dozvolite psu da vam priđe i komunicira s vama, od njih ćete naučiti kako se družiti bez ikakvog interesa, vraćanje osnovnim ljudskim, društvenim vrijednostima”. Svi su različiti i zato ih Mirjana i voli, svakog na drugačiji način. “Đina je svojeglava, vođa čopora, dok je Karamela fini, blagi gospodin. Đina će zakuhati s cukama, pa se povući, a njega ostaviti da se bori s čoporom i ocjenjivati ko je bolji.”

 

PEĐA KOJOVIĆ: Lusi je čapljinski hohštapler

“Više sam igračaka njoj kupio, nego što sam ja imao kad sam bio dijete”

“Bio je zadnji dan snimanja filma Cirkusa Columbia u Čapljini. Snimali smo u kasarni, bila je gomila ljudi, a Lusi se zaletjela i skočila Kimberley pravo u krilo. Ja sam bio protiv toga da imamo psa, ali sad sam njezin najveći fan. Nenad Dizdarević je precizno definisao njezinu rasu – ona je čapljinski hohštapler”,  osmijehom objašnjava Peđa Kojović, zastupnik Naše stranke u kantonalnoj skupštini u Sarajevu, početak ljubavne priče između njega i njegove životne družice Kimberley Ann Music, te umiljatog hercegovačkog psića. Lusi je tu noć, nakon prvog i, ispostavit će se sudbinskog, susreta prespavala u filmskoj kući Divka Buntića,  glavnog junaka filma Danisa Tanovića, a već sutradan se našla na putu za Sarajevo. “Kad smo je pronašli bila je stara šest-sedam mjeseci”. Peđa kaže kako je ono što osjeća prema Lusi – nenormalna ljubav: “Više sam igračaka njoj kupio, nego što sam ja imao kad sam bio dijete”. Nije kučence iz Hercegovine bilo prvo Peđino iskustvo s psima: kad je bio mlađi preuzeo je brigu o pekinezeru, ljubimcu svoje sestre, ali to ga je iskustvo i naučilo tome da se protivi kućnim ljubimcima, jer je mislio da će opet na njemu završiti briga za pridruženog člana porodice, ali Lusi je promijenila sve… :“Živimo u atmosferi letargije, svi su mrzovoljni, ali kad dođeš kući čeka te neko ko veselo maše repom. To probudi u tebi osjećaj radosti, čini te boljom osobom, pomaže ti da stvari staviš u podnošljivu perspektivu”. Možda je to, nastavlja Peđa, preveliki teret za jednog psa, ali, tako je – kako je. “Meni je genijalno i preslatko sve što ona uradi, potpuno sam zaluđen, to je bezuvjetna ljubav. Ona je vrlo slična meni kad sam bio mlad. Izgleda kao da nikad nije doživjela traumu. Svi su joj ljudi dragi, svima vjeruje, svima se umiljava i pošla bi za svakim ko je pozove. Nema nikakvog straha od ljudi. Divno je vidjeti da je takav život moguć”. Brigu o Lusi Peđa i Kimberley dijele podjednako, što znači da Kimberley brine da Lusi jede, primi vakcinu, te provjeri da li je boja kaiša i igračaka koordinirana.. “Dok sam ja više za izvesti Lusi u šetnju u deset naveče ili ujutro.”  Maniri koji su uobičajeni za vlasnike pasa u New Yorku, gdje su Peđa i Kimberly živjeli, ovdje izazivaju nerazumijevanje i podsmjeh. “Nosimo vrećicu i lopaticu i i kupimo za Lusi kad se ona pokaki, pa znamo dođi u konflikt s ljudima koji to ne rade”.

 

NEDŽAD KOLDŽO: Kad Bil naumi nešto nema sile da ga odvratite od toga

“Ako nema drugog načina da privuče pažnju, iščupat će busen trave ili komad zemlje, nešto što ne smije, samo da vas natjera da obratite pažnju na njega”

Bil, bijeli sibirski samojed velika je radost u domu načelnika sarajevske opštine Novo Sarajevo Nedžada Koldže. Posebno, kako nam je to objašnjavao načelnik, još dok smo telefonski dogovarali susret, jer je kao rasa specifičan i izgleda kao da se uvijek smije. I stvarno, kad ga prvi put ugledate kao isplaženog jezika i veselih očiju trči prema vama, kao ogromna pahulja, shvatite da je u stanju odagnati mnoge brige, barem dok ste s njim u društvu. “Bil je dobroćudan, ali svojeglav – kad naumi nešto nema sile koja ga od toga može odvratiti. Ako nema drugog načina da privuče pažnju, iščupat će busen trave ili komad zemlje, nešto što ne smije, samo da vas natjera da obratite pažnju na njega”, priča Koldžo. Velika bijela snježna lopta Bil dom dijeli s još jednim četvoronožnim prijateljem. “Imamo udomljenog bosanskog avlijanera Mortona, sad mu je blizu 14 godina. Ne puštamo ih zajedno: kad je jedan zatvoren u boksu, drugi je vani. Morton je pravi pas čuvar. Vječita je ljubomora između njih, bore se za svoj komad pažnje”. Član porodice Bil je postao kad nije imao ni puna dva mjeseca, a danas je razigrani četvorogodišnjak koji traži punu pažnju vlasnika. Nedžadove kćerke blizanke Nizama i Nermana, danas studentice Američkog univerziteta, najviše se skrbe za Bila. “Njih dvije su uvijek tu za njega, pet puta dnevno izlazak, hranjenje, češljanje, pranje, kupanje. Ja ga uglavnom vikendom izvedem, da njima malo olakšam posao”. Zbog hiperaktivnosti Bil je znao dolaziti i u opanost. “Jednom ga je udario auto, izletio je na cestu, srećom nije bilo ozbiljnih povreda, ali tad smo mu pronašli tragove točkova na krznu”. Gusto krzno koje ga štiti od zime, u proljeće se prorijedi, kako bi mu bilo lakše prebroditi toplije mjesece. “Duša mu je ljeti kvasiti se vodom, imamo u bašti prskalicu i uživa kad se rashladi”, priča načelnik Novog Sarajeva, čija porodica ujedinjenim snagama brine o Bilu i Mortonu. “Nizama i Nermana imaju najviše posla, a supruga i ja im pomažemo kad god imamo slobodnog vremena”.

Gracija 158, 29.4.2011.

Pročitaj još
Related

Ova tri horoskopska znaka najveći su ljubitelji životinja

Postoje neki ljudi koji vole životinje kao što vole...

Njihov je život Švicarska

U evropskim okvirima, zemlja sa najstrožijim zakonima kad je...

Labradori vole jesti

Novo istraživanje je potvrdilo ono što su vlasnici labradora...

Koliko često kupati psa?

Psa koji živi vani, a ne u stanu, treba...