Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Prema zvaničnim podacima, tokom prvog vikenda prikazivanja u Bosni i Hercegovini, srbijanski film Južni vetar: Ubrzanje pogledalo je 38.805 gledalaca. Velikoj zainteresiranosti za sarajevsku premijeru svakako je doprinio i dolazak glumačke postave, predvođene glavnim junakom Južnog vetra, Milošem Bikovićem, trenutno jednim od najpopularnijih glumaca u Srbiji i šire.
Rođen 13. januara 1988. u Beogradu, Miloš je karijeru započeo u TV serijama Stižu dolari i Bela lađa. Popularnost je stekao ulogom fudbalera Aleksandra Tirnanića Tirketa u filmu i seriji Montevideo, Bog te video!, a reputaciju ozbiljnog glumca zaradio igrajući u filmu Sunčanica ruskog oskarovca Nikite Mihalkova. Najperspektivniji srbijanski glumac mlađe generacije trenirao je tekvondo, aikido, košarku i plivanje, bio odličan učenik, a omiljeni predmeti su mu bili fizika, srpski i ruski. Pored ruskog govori i engleski jezik. Ima šesnaest godina starijeg brata Mihaila, igumana manastira Jovanje kod Valjeva. Glumački uzor mu je Zoran Radmilović, a omiljeni pisac Dostojevski.
Koliko vas sretnim čini činjenica da filmovi u kojima igrate prelaze geografske granice?
– Nije slučajnost da je najveće djelo literature na Balkanu upravo posvećeno mostu i da taj most ima jednu dimenziju, ne samo kao pojava koja vam fizički omogućava da pređete sa jedne obale na drugu nego i da stvara vezu. I film daje zajedničko iskustvo. Prirodno je za nas, pošto svi govorimo istim jezikom, da nam kultura i umjetnost budu zajedničke. Mislim da je to normalno i ljudski. Filmovima, i drugim djelima kulture, pokazujemo našu želju, tendenciju i težnju da stvaramo vrijednosti zajedno. To je ono što me raduje i što je, na kraju, normalno. Umjetnost je naša budućnost i naš jedini način da preživimo u ovom svijetu koji se ubrzava i u kojem se borimo da sačuvamo čovječanski lik.
“Prirodno je za nas, pošto svi govorimo istim jezikom, da nam kultura i umjetnost budu zajedničke. Mislim da je to normalno i ljudski. Filmovima, i drugim djelima kulture, pokazujemo našu želju, tendenciju i težnju da stvaramo vrijednosti zajedno
Spomenuli ste da je regionalna saradnja u umjetnosti normalna, koliko nam je ta saradnja neophodna?
– Veoma neophodna, ali i prirodna. Nemamo alternativu. Svaka druga alternativa je mračna i vodi ka destrukciji. Samo je stvaranje umjetnosti naša budućnost koje bismo morali da se držimo, a evo i publika je pokazala da naši narodi to žele.
Koliko vam je, u svjetlu te neke više uloge filma i umjetnosti, drago što ste izabrali baš ovaj poziv?
– Drago mi je upravo zbog toga. Glumci kao najistureniji ispred umjetnika i koji su možda najviše pod snopom reflektora, imaju ulogu da promovišu zajedništvo, kreativnost i neke pozitivne vrijednosti.
Za Južni vetar kažu da je prvi srbijanski akcioni film, i mnoge scene podsjećaju nas na američke produkcije. Kako ste se pripremali za ovu ulogu, jeste li koristili dublere?
– Jesam, ali mnoge scene sam snimao lično, jer je važno da publiku ubijedite da to što se dešava na ekranu zaista vi izvodite. Tek tada možete da koristite i kaskadera. To je princip koji sam naučio kad sam radio na filmu Montevideo, Bog te video!, pa sam morao da savladam fudbal. Kada pokažete da nešto umijete, onda možete slagati na filmu da umijete sve.
Na Južnom vetru radili ste i kao producent, uz to ste osnivač producentske kuće Archangel Digital. Jeste li i u tom polju jednako uspješni?
– Glumac samo čeka ulogu da mu se desi. I ako mu se desi dobar projekat, možda mu neće biti dobra uloga ili možda ga neće izabrati za taj film. Pa i da mu se posreći da dobije dobru ulogu u dobrom projektu, to je rijetko. Ja sam zaista imao taj blagoslov da mi se nekoliko puta u karijeri desi da igram u hitovima: Montevideo, Južni vetar, Sluga u Rusiji i sl. To je velika sreća. Ali kada ste producent, onda možete malo više da utičete na to da se takvi projekti dese. Bilo mi je potrebno da se, osim glume, kreativno izrazim na još jedan način. Nadam se da ću uskoro biti spreman i da režiram.
Osim u regionu, popularni ste i u Rusiji, gdje snimate posljednjih nekoliko godina. Presudan trenutak zapravo je bio poziv ruskog oskarovca Nikite Mihalkova da igrate u filmu Sunčanica.
Kako je došlo do ove saradnje?
– To je zanimljiva priča. Moj stariji brat me savjetovao da napišem pismo Mihalkovu i da mu otvoreno kažem kako želim da glumim kod njega jer mi je on bio omiljeni reditelj. Nisam to uradio. Mislio sam da, ako je Božija volja da se to desi, onda će se desiti bez toga da mu napišem pismo. I to je stvarno bilo ravno čudu. Jer, pored toliko velikih glumačkih imena u Rusiji, šta će njemu jedan glumac iz Srbije, koji maltene i ne govori ruski? I nisam pisao nikakvo pismo, a poslije nekoliko mjeseci pozvan sam kod Mihalkova na casting. Shvatio sam da je tu direktno umiješana neka viša sila i da nisam ja nekim svojim ambicijama do toga došao, nego mi je jednostavno dato na dar. Zato sam se olako prepustio toj ulozi i projektu, bez pretjeranih očekivanja i nadanja. Čak nisam ni dobio tu ulogu za koju su me prvobitno zvali. Nisam bio odgovorajući, nego sam dobio drugu, jedinu koja je ostala nepodijeljena.
Koliko su vas djetinjstvo i odrastanje pripremili za ovo što jeste danas?
– Čovjek se u djetinjstvu kodira. Generacije koje danas stasavaju u Srbiji, ali i na Balkanu, rasle su u jednom drugom svijetu. Mi smo rasli iz neke nule, iz nekih međusobno zavađenih sredina koje su nas pripremile da budemo mnogo čvršći u riješenosti da popravimo situaciju, odnosno da svoj život kontrolišemo i uzmemo ga u svoje ruke. Nije moje djetinjstvo bilo tragično, ali nije bilo baš ni srećno; mislim da je cijela ta situacija mojoj generaciji dala sposobnost. Kriza vas tjera da nađete u sebi neke sposobnosti.
Ne volimo govoriti o pandemiji, ali sve nas je natjerala na jedno veliko životno preispitivanje…
– Trebali bismo se generalno preispitivati, ne samo u ovakvim situacijama. Na to nas navodi kultura, i trebamo razmišljati o svojim postupcima, jer jedino za šta nosimo odgovornost jesu naši postupci, lekcije i kako se odnosimo prema situacijama. U tom smislu, jesam i stalno se preispitujem. Smatram to procesom rada na sebi. Ako čovjek misli o sebi da je najpametniji i najuspješniji, onda veoma brzo postaje i bahat, zao, grub, netolerantan. Veoma je važno poći od toga koje su moje odgovornosti, greške, preispitivati ih stalno i onda se baviti sobom na zdrav, a ne narcisoidan način.
Zato vas popularnost nije promijenila?
– Meni bi to bilo bezveze. Mada, uhvatim ja sebe nekada i da se foliram, nisam baš imun na to, haha…
Kako se folirate?
– Nekada sebe uhvatim da nešto pametujem i pravim se važan, ali tim preispitivanjem tražim te svoje momente, pa se trudim da ih anuliram i da budem iskreniji prema sebi, sagovornicima i okruženju.
Koji novi projekti vas očekuju u skorije vrijeme?
– Snimam seriju za jednu rusku platformu po romanu Sergeja Minaeva od osam epizoda. Zanimljiva serija, ali i naporna, jer ću igrati ulogu koja se zove “iz kadra u kadar”: to je kada ste od 55 minuta doslovno 53 minute u epizodi. Pored toga, ove godine imam i jedan projekat u Srbiji, koji se zove “Izolacija”, srpsko-hrvatska koprodukcija.
S obzirom na takav tempo, u čemu pronalazite smiraj?
– Treniram, čitam, volim da gledam filmove.
Koji ste posljednji film pogledali?
– Ponovo sam gledao Vrelinu, sa Robertom De Nirom i Alom Pacinom.
Kako komentirate popularnost platformi poput Netflixa? Guše li filmsku produkciju i odlaske u kino ili naprotiv?
– Netflix je promijenio pravila. Mnogi žanrovi, poput komedije ili drame, iz bioskopa su otišli na platforme. S druge strane, akcioni i naučnofantastični filmovi su ostali u bioskopima i oni će preživjeti. Međutim, platforme su oduzele mnogo od televizije i dio od bioskopa. To je velika produkcija i svakome pruža priliku da se umjetnički izrazi. Ali ne mislim da će biskopi umrijeti, preživjet će, samo će se formati promijeniti.
Koliko ste upoznati sa radom bh. reditelja ili glumaca?
– Moram priznati da u posljednje vrijeme nisam pratio. A je li imate vi nešto da mi preporučite?
