Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Irfan Redžović
Ljubavna priča Đane i Armina Šakovića počela je prije 38 godina, i to dvogodišnjim “prijateljskim stažom”. “Upoznali smo se 1988. godine. Na neki način nas je spojila muzika. Mi smo imali bend i nastupali smo u jednom hotelu i onda je jedan Đanin prijatelj, koji je tada s nama svirao, rekao da ima prijateljicu koja jako dobro pjeva, ali ona nije znala pjevati narodnjake. Rekli smo, dobro – neka pjeva zabavnjake. Đana je onda došla u naš bend i jedno vrijeme radila s nama”, prisjeća se Armin početaka, prekinut Đaninom upadicom: “Došli su kući da me ubijede da počnem pjevati s njima.”
Muzika nije hobi
“Đanu su roditelji pustili na moju odgovornost”, nastavlja Armin. “Vidjeli su da sam ja jedan ozbiljan momak, a ja sam rekao da joj se ništa neće dogoditi. Đanu je onda krenulo s muzikom, a mi smo se kroz to malo više zbližili.”
“To nije odmah bila ljubav, već ispočetka prijateljstvo koje je trajalo dvije godine. A onda, kao što često kažu, muškarac i žena ne mogu biti prijatelji, i kod nas je prijateljstvo završilo Emirom i Ildom, našom djecom.”
Nakon dvije godine zabavljanja počeo je rat, a kako su u to vrijeme već bili nerazdvojni, Armin se preselio u dom njenih roditelja. Đana, opet, ima svoje viđenje te priče, tek da se zna kako je zaista bilo: “Udao se, a ne oženio.”
Rat je, kaže Armin, bio vrijeme inata, kad su se ljudi bavili umjetnošću, ljepotom, izborima za Miss… “I ja sam nekako nalazio vremena za stvaranje. Vjerovatno najveći entuzijazam u gradu imao je Mirsad Ibrić koji je u tim ratnim uslovima omogućio organiziranje jednog festivala sa onim snagama koje su bile na raspolaganju. Bio je to jedan emotivan festival i na njemu je bilo, usudit ću se reći, ljepših pjesama nego sve što je nastalo poslije rata na svim ostalim festivalima”, kaže Armin, koji je bio autor više pjesama na festivalima organiziranim u gradu pod opsadom i onda ga je, kaže, krenulo. Ušao je u svijet muzike i stvaranja pjesama u kojem je i danas.
“Đana i ja smo se kroz muziku malo više zbližili. To nije odmah bila ljubav, već najprije prijateljstvo koje je trajalo dvije godine. A onda, kao što često kažu, muškarac i žena ne mogu biti prijatelji, i kod nas je prijateljstvo završilo Emirom i Ildom, našom djecom”
“Pjevači su mi onda počeli tražiti da pišem pjesme za njih. Uradio sam pjesme koje su me ‘izbacile’ u prvu ligu autora u BiH. Kasnije je sve išlo rutinski. Uradio sam svoj prvi album, pa je Đana uradila svoj, a prošle sam godine izdao drugi album”, pričao nam je tad Armin. Iza njega je više od 300 snimljenih pjesama – neke od njih je pjevao sam, a druge su postale popularne kroz interpretacije poznatih lica sa estradne scene. “Većina ljudi muzikom se bavi iz hobija, a meni je muzika izvor svih primanja. Mi živimo od muzike. Nije lako živjeti od umjetnosti i imati sretnu porodicu. Na to sam najviše ponosan – što imam sretnu porodicu”, kaže.
Roditeljskim stopama
Kad se u porodici Šaković rodilo drugo dijete – Emir, Đana je, kako kaže, “povukla ručnu” kad je u pitanju karijera. “Dvoje djece nije ambijent za ozbiljno bavljenje estradom. Estrada traži žrtvu”, priča Armin i dodaje kako nisu željeli praviti tu vrstu kompromisa samo zato da bi imali povećan izvor prihoda.
“Imala sam prostora na našoj estradnoj sceni, jer nemamo ovdje puno ženskih vokala, ali porodica je prevagnula”, kazala nam je Đana, koja se sa suprugom još uvijek rado druži sa ljudima koji su bh. estradna scena
Arminovo stvaranje pjesama u porodičnom okruženju ima i jedan neobičan rezultat – crteže pasa na zidovima. Naime, kad god dobije inspiraciju za pisanje, kreativnost, osim na papiru, ispoljava i na zidu iznad Ildinog radnog stola – crtajući pseće glave. Ovakav Arminov hobi najviše raduje njegovu kćer jer je u porodici Šaković općepoznata Ildina ljubav prema psima.
Stara narodna izreka da “jabuka ne pada daleko od stabla” našla je svoju potvrdu i u porodici Šaković – najmlađi član obitelji, tad kad smo bili u posjeti davne 2006., Emir je imao četiri godine, uporno je, tokom Gracijine posjete, dokazivao kako ima “muzičke korijene” i to na starom klaviru –Đaninom omiljenom instrumentu iz dana djevojaštva. Osim sviranja klavira, Emir ima još jedan hobi, također naslijeđen od oca, a to je crtanje. Iako je žarko i što prije želio gostima pokazati svoje slikarske sposobnosti, Emir je strpljivo ispunjavao sve molbe za poziranje uz najomiljenije rekvizite jednog četverogodišnjaka – igračke.
Ilda je u tom periodu, kao i svaka tinejdžerka, imala fazu lijepljenja postera po zidovima svoje sobe, ali, priznat će nam, to ju je prošlo tako da su jedini ukrasi na zidovima crteži njenog tate. Njena najveća zanimacija bila je briga o Paši, psu koji je tad bio stalni član porodice Šaković i, kako nam je Ilda rekla, najviše volio igru skrivanja – da se zavuče u neki kutak doma i pusti da ga ukućani traže ili dozivaju.
