Napisala: Elma Zećo
Snimci: Nino Maričić i privatna arhiva
Slavica Delibašić atraktivna je dama veselog duha i mladalačkog izgleda. Mnogi za nju kažu da podsjeća na glumicu Brigitte Nilsen. Kada smo pozvonili na vrata njenog stana, srdačno nas je pozdravila s velikim osmijehom na licu. Temperamentna i komunikativna, na prvi pogled ostavlja dojam osobe koja zrači pozitivnom energijom. Rođena je u znaku Lava, i upravo tako se u životu i ponaša. Kao Lavica. No, ne krije da je isuviše emotivna, te da je laži i ljubomora strašno pogađaju. Priča o Mirzi uvijek joj teško pada. I ona to ne skriva.
Dok smo razgovarali, Slavica bi, u određenim trenucima, preplavljena osjećajem tuge, zapalila cigaretu. Na trenutak smo pravili pauze. Govorila je: “Znam da ne mogu izdržati a da ne zaplačem.”
Od smrti njenog supruga, koji je u 47. godini umro od raka, prošle su skoro tri i po godine, no za nju je bol u duši ostala zauvijek. Slavica i Mirza u braku su proveli 15 godina, a plod njihove ljubavi je sin Danko (??), kojeg Slavica obožava. S njima je izvjesno vrijeme živio i Dario (??), Mirzin sin iz prvog braka, kojeg je Slavica prihvatila kao svoje dijete. Danka i Daria odgajala je da se vole kao prava braća, i oni se tako osjećaju. Kako sama kaže, Mirza joj nedostaje svaki minut, i to nije prazna priča. Jednom se udala – i to iz ljubavi. Danas zna i ubijeđena je da se to više nikada neće ponoviti.
Nikada se nije predao
“Strašno je tužno da jedan čovjek na takav način, tako mlad, umre. Mi smo mislili da je Mirza besmrtan! To je nevjerovatno, čak su ga znali zvati vanzemaljcem. Kada ga je Dario jedne prilike nazvao iz Pariza, i pitao: ‘Tata, hoćeš li ozdraviti?’, Mirza mu je odgovorio: ‘Jesi li ti normalan, pa ja sam vanzemaljac! Normalno da ću ozdraviti.’ Kako je Mirza jako malo pričao, mnogi su mislili da se predao, ali to nije tačno. On je bio u najboljim godinama, kada čovjek treba da počne živjeti. Borio se na sebi svojstven način, baš kao i na terenu. Bio je topla duša, čovjek velikog srca, veliki borac. Ljudi su znali reći: ‘Ne možeš mu čitati s lica šta osjeća, nema osmijeha, ne vrišti, ne skače!’ Mirza se u sebi stravično puno radovao, nije ga bilo stid ni zaplakati, ali nije bio ona buktinja koja bi to pokazivala. Do posljednjeg dana sam vjerovala da će ozdraviti. Nikada se nisam predala, niti jedne sekunde”, ispričala je Slavica u suzama.
U razgovoru se prisjetila i njihovog početka. S oduševljenjem je govorila o njihovom upoznavanju i druženju. Slavica je tada bila uspješna košarkašica “Bosne”, a Mirza direktor kluba. U to vrijeme Mirza je iza sebe već imao jedan brak, koji zvanično nije bio raskinut, ali je bio okončan. Za njihovu vezu su u početku znali samo njihovi prijatelji. Zbog popularnosti, pogotovo Mirzine, ljubav nisu tek tako mogli prezentirati javnosti.
Svadba u Trebinju
“Moram reći da je to bilo vrijeme kada je Mirza fascinirao sve – žene, muškarce, djecu… Ali ne mogu da kažem da je to bila ljubav na prvi pogled, i to upravo zato što sam Mirzu upoznala kada je bio oženjen. Zbog svog odgoja i karaktera, tada ga nisam gledala kao osobu koja bi mogla biti moj životni pratilac. S druge strane, zbog onoga što je proživio, Mirza je u meni vidio sigurnost. Tužno je kada se razvedeš. On mene nije mogao fascinirati nekakvim novcem i igrom, jer je tada već prestao da se bavi sportom. Fascinirali su me njegova odanost, neposrednost i poštenje. Naša iskrena ljubav trajala je godinu i po. I onda smo, jednostavno, odlučili da živimo zajedno. Znate kako je kada se dvoje ljudi vole, pa kad čovjek hoće s nekim da ima sve, i onda kaže: ‘Pa ti ćeš meni roditi sina!’”
Kada se spomene Dankovo ime na utakmici, aplauz je uvijek najveći, jer ljudi znaju čiji je sin
Svadba je bila u Trebinju, kod zajedničkog prijatelja, također bivšeg “Bosninog košarkaša” Zdravka Čečura, koji je ujedno bio i njihov kum. Pozvali su tek pedesetak zvanica. Nakon toga je uslijedio povratak u Sarajevo, a onda bračno putovanje u Dubrovnik i Cavtat.
“Nisam se udala u vjenčanici. Na našoj svadbi sam bila u ljetnoj haljini – naravno, već trudna sa Dankom. Mirza je bio u nezaboravnim patikama, koje je najviše na svijetu volio da nosi.”
Vatra i voda
Slavica instituciju braka poštuje i smatra da ona ni u kom slučaju ne smije izumrijeti. A onda se sjetila kako joj je svekrva govorila: “Ti u braku budi vatra, a Mirza neka bude voda.”
“Kada dvoje ljudi odluče da žive zajedno, veoma je bitno da znaju da neće sve uvijek biti dobro. Ni u jednom braku, ni u životu, ne ide sve lagano. Danas je popularno govoriti o tome šta vas nervira, ili šta vam je lijepo kod jedne osobe. Po mom sudu, kod jedne osobe najvažniji su odanost, poštenje i iskrenost. Mirza je time toliko zračio. Nije postojala osoba koju bi on mogao povrijediti, ili raniti. Sve ljudske kvalitete koje je jedan čovjek mogao da posjeduje, Mirza je imao.”
Kroz naš razgovor rado se prisjetila i njihove zajedničke pjesme Kad zamirišu jorgovani, koju su izvodili Dino Merlin i Vesna Zmijanac. Rekla je: “Mirza je volio da mu ovu pjesmu pjevam, a pošto je to duet, onda bi pjevao malo on, malo ja.”
Mlada baka
Ono što je posebno plijenilo kod Mirze bila je njegova jednostavnost. Nije bio izbirljiv ni kada je ishrana u pitanju. Volio je svu bosansku kuhinju.
“Posebno je volio da mu kuham jagnjetinu. Nije bio gurman, ali je u jagnjetini uživao najviše. Međutim, kada bi se desilo da ne skuham ručak, bilo mu je svejedno. Jednostavno bi predložio da jedemo negdje u gradu. Bilo je slatko kad bi rekao: ‘Kad jedem, onda jedem malo, kad pijem, onda pijem više, a kada pušim – onda pušim maksimalno.’”
Nije postojala osoba koju bi on mogao povrijediti, ili raniti. Sve ljudske kvalitete koje je jedan čovjek mogao da posjeduje, Mirza je imao
Prije dva mjeseca oženio se stariji sin Dario i Slavica će ubrzo postati baka. Prvo unuče će biti djevojčica. Priznaje da se kao baka još uvijek ne osjeća, ali smatra da biti baka ili nana znači doživjeti nešto najljepše. Istovremeno, postati baka u 40-im za nju je nešto sasvim normalno.
“To je život. Kako te srce nosi i osjećaji vode, tako se stvari i dešavaju. Roditelji kažu, lijepo je imati svoje dijete. Kako je tek imati svoje unuče?! To je posebna ljubav. Kada Dario pozove telefonom, pita: ‘Kako je baka?’, a Danko doda: ‘Čuj, mama – baka, a ja – amidža’”, priča Slavica s oduševljenjem. “Već je zovem ‘prinčipesa’, a ona će sigurno biti preslatka i prelijepa.”
Veliki navijač
Košarka je uvijek bila i ostala njena velika strast. I danas redovno posjećuje košarkaške utakmice.
“To je moj sport i moj život. Kada gledam utakmicu, voljela bih da sama sjedim. Međutim, uvijek sam u društvu. Na utakmice idem s prijateljicom Marinom, koju strašno volim. Veliki sam navijač, jer navijam srcem, i ne smatram da ‘Bosna’ može biti ičija više nego moja. Volim je iz duše, a o reprezentaciji i da ne govorim.”
“Kada ga je Dario jedne prilike nazvao iz Pariza, i pitao: ‘Tata, hoćeš li ozdraviti’, Mirza mu je odgovorio: ‘Jesi li ti normalan, pa ja sam vanzemaljac! Normalno da ću ozdraviti’”
Slavica kaže da bi Danko, danas košarkaš “Bosne”, volio da na neki način dostigne slavu bilo kojeg od roditelja. Za nju je najvažnije da ljudi shvate da Danko može biti samo onakav kakav je on sam kao individua.
“Teret koji Danko nosi strašno je velik, a ljudi ga ne bi trebali opterećivati s tim hoće li biti kao otac, jer to ni Mirza nije želio. Za svog tatu Danko kaže da je to igrač koji se ne može ponoviti. Ponosi se što je sin Mirze Delibašića, i nikada ne prođe ni dan a da ga ne spomene. Kada razgovaramo o nekim stvarima, on uvijek kaže ‘šta bi sada tata rekao’, ili ‘šta bi tata uradio’. Ponosna sam na svog sina. Kada se spomene Dankovo ime na utakmici, aplauz je uvijek najveći, jer ljudi znaju čiji je sin.
Gracija br. 1, 22.4.2005.
