Napisala: Mersiha Drinjaković
Slike: Irfan Redžović i porodični album
Atelje s kojeg pogled puca na sarajevske mahale i pokoju zgradu, umjetnik Mehmed Zaimović (68) zove svojim radnim prostorom već pune 32 godine. “Ovdje provodim 10 sati dnevno, imam svoje navike. Jedan fratar i veliki renesansni slikar, fra Angelico Lippi, uvijek je govorio da se treba pomoliti Bogu, okupati, pa onda pristupiti slikanju. Dakle, treba jedna duhovna priprema za napraviti jednu kreaciju. Kreacije slika – to je miješanje u Božije stvari, jedan nivo duhovnog posebnog ustrojstva kada sebe cijedite kao krpu namočenu vodom… To nije atelje u onom romantičarskom smislu. Ovo je radni prostor koji ima svoj duhovni volumen koji se ne smije kvariti banalnostima. To je ekskluzivan duhovni prostor koji morate poštovati.”
Zov umjetnosti
Tuzla i Sarajevo su neodvojivo vezani za Zaimovićev život. U jednom gradu je rođen, u drugom živi. Ipak, naknadno će priznati kako nije vezan za prostor. “Rodio sam se i proveo jedan dio života u Tuzli, onda smo se 1946. godine preselili u Sarajevo, pa onda opet vratili u Tuzlu na kraće vrijeme. Prvo sam u Sarajevu krenuo u osnovnu školu, pa sam nastavio u Tuzli i tamo išao u gimnaziju”, prisjeća se Zaimović svojih nomadskih trenutaka iz djetinjstva i školskih dana.
Ponovni povratak u Sarajevo poklopio se sa Zaimovićevim upisom u Školu za primijenjenu umjetnost. “To je bila jedna moja unutrašnja mladalačka potreba koja nema granica. Nastavilo se to kroz rad u školi, pa van škole, studiranje, putovanja po svijetu… Sve se lijepi jedno na drugo i otvara horizonte… Pokušao sam i uspio da upijam dosta toga što sam vidio i to me je obrazovalo. Puno mi je pomogla i literatura – lijepa i ozbiljna. Ja još uvijek jako puno čitam.”
Mogao je zov umjetnosti Mehmeda Zaimovića odvesti i u nekom drugom – muzičkom pravcu. Okušao se i u toj umjetnosti, upisao muzičku školu, svirao violinu, ali sve je, kako kaže, prestalo kada se počeo baviti slikarstvom 24 sata dnevno.
Jeste, priznaje, bio prvi u porodici Zaimovića koji se počeo baviti slikarstvom, ali, iako nije bio slikar, najveći utjecaj na mladoga Zaimovića imao je njegov otac. “Moj otac je bio ekonomista po struci, bio je obrazovan čovjek koji je nevjerovatno puno čitao. Kad god sam mu kasnije, u zrelijim godinama, preporučivao neku knjigu, dobijao bih odgovor: ‘Pa ja sam to pročitao’. To me je godinama zbunjivalo i ljutilo, na neki način. Utjecaj se stvara u određenoj atmosferi – ne mora biti to direktni utjecaj, da vas neko usmjerava u tom pravcu, ali atmosfera u kojoj odrastate, ako je ispunjena knjigama i razgovorima, sigurno djeluje na mladog čovjeka i to na pozitivan način.”
Boja zemlje
U gimnaziji, opet, imao je drugu vrstu utjecaja. Mladog Zaimovića tada je primijetio njegov profesor, pokojni Dragiša Trifković.
“Poticao me je na slikanje. Radio sam akvarele sa 12 godina i ni danas ih se ne bih postidio. I ta se ljubav prema slikarstvu polako razvijala… Veliki sam zaljubljenik prirode i sva godišnja doba su kroz svoju biološku metamorfozu stvarala nove vidike u duši jednog mladog čovjeka. Od nečeg što je u vama zadano biološki – ne samo biološki, nego strukturalno, duhovno – ne može se pobjeći, to se kao micelij kasnije razvija i poprima određene forme koje vi kanališete kroz iskustvo, znanje, kroz tijek vremena, i onda tražite svoj put. Zaljubljenik sam zemlje u jednom prenesenom smislu, u svakom pogledu, ali prije svega u kontekstu spajanja duhovnog i biološkog i pogleda koji primate čulom vida, ali se to slaže u pretince u duši i izaziva neka vaša unutrašnja razmišljanja kroz koja vi tražite svoj put u taj svijet, vaš unutrašnji svijet”, veli umjetnik kojemu je tonalitet, odnosno njegova, kako voli reći, gama, naslonjena na boju zemlje.”
Slikanje kao terapija
Vraćajući se na priču o rodnoj Tuzli, priznaje kako nije bio isuviše vezan za taj grad. “Imao sam izložbe tamo, i odem ponekad, no nisam vezan za Tuzlu kao imenicu, ali jesam za svoje djetinjstvo – koje mi je obilježilo čitav život i trajat će do njegovog kraja.”
A onda postavljamo pitanje nakon kojeg slijedi tišina koja pritišće… Zaimovićeva velika lična tragedija desila se u augustu 1995. godine kada je izgubio sina Karima – poginuo je od granate tri mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
“Imao sam sreću da sam oženio ženu koja me razumije i podržava, koja je prihvatila sve te kućne obaveze i rasteretila me svih mogućih dnevnih problema, i ja sam joj zahvalan za to”
“Rat, kataklizma… Kad je sve to nastalo, 1992., nisam mogao da radim, bio sam destruiran totalno i prvih šest mjeseci nisam mogao ni liniju povući. To mi se desilo prvi put u životu. Taj moj kôd je bio prekinut nasilno. Uslijedilo je vrijeme egzistencijalne borbe – za život, vodu, hranu, grijanje…, a onda je nastupio jedan period… morao sam se isprazniti na neki način i zaštititi se od čitavog tog zla koje nas je okružilo. Počeo sam crtati u kuhinji, u stanu, i to mi je bila jedna vrsta terapije. Napravio sam ciklus crteža pod nazivom Bol, koje sam izlagao na prvu godišnjicu agresije na Sarajevo. Evo, sjedimo u ateljeu koji je bio na meti jer je blizu teatra u kojem su se tada održavale sjednice, i čitav je kraj bio granatiran, ali nikad ni ovdje, niti u kući, nijednu sliku nisam sklonio sa zida. Fatalista sam i smatrao sam da će biti ono što je odlučeno da bude. Nastavio sam intenzivno raditi, bilo je ratnih izložbi… A onda se desila 1995. godina kada sam ja izgubio svoga sina, a o tome mi je teško pričati.”
Atelje je Zaimoviću postao egzil, mjesto gdje se sklanja od svega, pa i od samoga sebe, a rad mu je vrsta terapije, ograda od svega što mu se desilo i što mu se dešava. “Niti mogu, niti hoću da uništim u sebi poriv za stvaranjem. To je nešto što je vrlo jako u čovjeku i ne može se izbrisati naredbom ili dekretom, ne možete to ukinuti, jer onda ukinete čovjeka. Radim intenzivno, kažu mi da se sada radom vraćam u mladost. I to je moguće, jer čovjek pronalazi nekakvu harmoniju u sebi, ako je nema oko sebe – to je linija manjeg otpora. To je biološki i estetski sasvim ispravno, jer čovjek na putu mora preskakati prepreke ako hoće stići do cilja. A kod nas slikara nema cilja, nema kraja. Cilj je nešto imaginarno, somnabulno, nešto što nema kraja.”
Ravnoteža između svjetova
Da su statističari pravili Zaimovićevu biografiju, ona bi izgledala približno ovako: dosad je imao više od 60 samostalnih izložbi, više od 400 kolektivnih izlaganja, na desetine priznanja za svoj rad, a 2002. godine štampana je monografija koja tretira period od 40 godina autorovog rada… A koliko umjetniku zapravo znače priznanja?
“Sad bih ja trebao da budem, kao, moderan i savremen, pa da kažem da ne znače ništa, kao što govori većina ljudi. Ali znače nagrade – ne u jednom pežorativnom, već u duhovnom smislu. Nagrada može ponijeti čovjeka u onom trenutku kad je dobije – onda se to osjećanje rastapa. Međutim, iza svega toga stoji, ne priznanje kao dnevna manifestacija, već nešto što izaziva u čovjeku jednu nirvansku fazu osjećanja jer mi smo ljudska bića i naslonjeni jedni na druge. Slikar slika za sebe, pravi izložbu za sebe, i ako se nekad pojavi neka nagrada, onda je to, ne priznanje u bukvalnom smislu, nego osjećanje da ste vi svoju poruku uspjeli da trasirate ka duhovnom stanju nekih ljudi izvan vas, ljudi koji ne slikaju, ili čak slikaju.” Sa osmijehom će se sjetiti i svoje prve nagrade: primio ju je 1967. godine, bilo je to priznanje na izložbi mladih umjetnika BiH.
“Jedan fratar i veliki renesansni slikar, fra Angelico Lippi, uvijek je govorio da se treba pomoliti Bogu, okupati, pa onda pristupiti slikanju. Dakle, treba jedna duhovna priprema za napraviti jednu kreaciju. Kreacije slika – to je miješanje u Božije stvari, jedan nivo duhovnog posebnog ustrojstva kada sebe cijedite kao krpu namočenu vodom”
Čovjek koji, prema vlastitim riječima, slika i dan i noć – fizički i duhovno, teško može naći vremena za neke druge stvari, hobije naprimjer. “Ako nisam u ateljeu onda mislim o slikama, čitam knjige o slikarstvu, poeziju… To me ispunjava, to mi je dovoljno. Kratak je život da bi čovjek uspio vidjeti sve slike, da posluša muziku, pročita sve knjige. Hobija nemam – osim, možda, zanimanje vikendicom, gdje se, opet, spajam sa zemljom, plodovima, cvijećem, travom, pticama, oblacima…”
Sreća je za umjetnika kakav je Zaimović kada uspije pronaći ravnotežu između svog svijeta, u koji uranja svaki dan ulaskom u atelje, i onog drugog, ovozemaljskog, sa običnim obavezama i svakodnevnim problemima.
“Imao sam sreću da sam oženio ženu koja me razumije i podržava, koja je prihvatila sve te kućne obaveze i rasteretila me svih mogućih dnevnih problema, i ja sam joj zahvalan za to. To mi daje potpunu slobodu – jer kad uđem u atelje, zaboravim da imam kuću, da postoje računi, taj dio života koji je normalan, ali je opterećujući u trenutku mog ulaska u atelje i ja to ostavljam pred vratima.”
Umjetnik i čovjek
“Pravi umjetnik mora biti i čestit čovjek. To ide ruku pod ruku. Zato ne mogu da shvatim ljude koji su dobri slikari, dobri književnici, glumci, da u jednom trenutku života padnu u neke ružne zablude – to ne razumijem. Mislio sam na neke ljude kad sam ovo rekao, a neka oni misle o sebi.”
Oslonac u životu
“Suprugu Ašidu sam upoznao u Sarajevu prije skoro 40 godina, išla je tada u Prvu gimnaziju, stanovali smo blizu jedno drugog, a vjenčali smo se kasnije, nakon što sam se vratio sa mojih lutanja po Evropi… Porodica zaista predstavlja veliki oslonac u životu umjetnika. Kćerka Lajla, s druge strane, predstavlja mi veliku radost, sreću i zadovoljstvo.”
Gracija 43, 1.12.2006.
