NaslovnicaINTERVJUVANNA: Ne demonstriram silu, već dotičem dušu

VANNA: Ne demonstriram silu, već dotičem dušu

“Nije mi inspirativno da se prisjećam i hranim uspjesima od prije. Još učim, puno toga moram otkriti, a moglo bi mi obogatiti muzički život”, u intervjuu Graciji otkriva hrvatska pop pjevačica Ivana Ranilović-Vrdoljak poznata kao Vanna

Razgovarao Danilo Brajković
Snimci Promo, Matea Smolčić Senčar

Daleke 1980. godine, tada neafirmisana pjevačica Ivana Ranilović ostvarila je prvi javni nastup ne sluteći da će u decenijama koje slijede, pod umjetničkim imenom Vanna, zasluženo dostići status jedne od najkvalitetnijih hrvatskih muzičkih zvijezda. Do 1998., sa nevjerovatnim uspjehom bila je simbol kultne grupe Electro Team (ET), čija je hit numera Tek je 12 sati, između ostalih, i danas na repertoaru mnogih izvođača, a potom je usmjerila snagu na solo karijeru. Nekoliko odličnih, visokotiražnih albuma, deseto mjesto na Eurosongu 2001., rasprodate dvorane i sijaset hitova ovjenčanih priznanjima i vrhovima top lista utkani su u karijeru koja je nedavno dobila i autorske obrise zahvaljujući albumu Izmiješane boje. Istim putem nastavio je novi singl Puna memorija, na ponos Vanne (50), ali i njene porodice, supruga Ivana Vrdoljaka, sina Luke i kćerke Jane.

Poslije toliko hvaljenog i nagrađivanog albuma Izmiješane boje, očekivanja javnosti u vezi sa prvim narednim potezom bila su velika. Na osnovu prvih kritika publike, ali i vašeg utiska nakon premijere, da li je Puna memorija već opravdala povjerenje i šansu da nas uvede u novo poglavlje?
– Nakon što sam napisala pjesmu Izmiješane boje, po kojoj je album nazvan, nisam imala velika očekivanja, tim prije što mi se učinilo da je pjesma umnogome drugačija od onog što su ljudi navikli da čuju od mene, a i aranžmanski je djelovala kao da je iz nekog drugog doba. No, vrlo brzo su uslijedile prelijepe reakcije i to ne samo publike već i mnogih kolega tradicionalno škrtih na pohvalama. Sve mi je bilo jasno kada sam se zatekla na proslavi i kada mi je jedna gospođa zatražila da joj otpjevam upravo tu pjesmu. Obično očekujem da od mene žele čuti Tek je 12 sati, Ako je vrijedilo išta ili Kao da me nema, ali taj me zahtjev zbilja iznenadio. Nakon pjesme Loš trenutak, ljudi su mi prilazili govoreći da sam otpjevala njihovu životnu priču i tada sam do kraja shvatila šta znači dotaći dušu svojim riječima. Neko sam vrijeme čak i imala kompleks da nikada više neću napisati takvu pjesmu, ali onda se dogodila Puna memorija i sada sam zadovoljna, jer znam da mi se nije samo “zalomilo”.
Još jednom ste potvrdili da su balade teren u kom vaš prepoznatljiv vokal naročito dolazi do izražaja, a interpretacija biva naročito uvjerljiva. Proživljavate li i dalje iskreno sve to o čemu pjevate kako biste na taj način i slušaoca ubijedili da vam povjeruje?
– Očito da sada djelujem vrlo uvjerljivo, jer me u smišljanju melodija vrlo često vodi moj vokal, a recimo da ga ja najbolje i poznajem. Bitna mi je lijepa melodija, ona koju će ljudi moći ponoviti. Iako možda mnogima tako ne djeluje, nikada nisam bila zaljubljenik u sopstveni glas i nije mi bitno da demonstriram silu. Naprotiv, bitno mi je da glas prilagodim užitku slušanja. Ako treba, otpjevat ću cijelu pjesmu “u po’ glasa” ako će tako biti uvjerljivija, iako sam po genetici pjevačica snage, tempa i visina. Zato i volim da pjevam plesne pjesme, čak možda i više nego balade. Tako sam i započela karijeru, ali priznajem da se ljudi lakše poistovjete sa baladama. No, vjerujte mi, jedva čekam da predstavim nešto drugačije, energično, plesno.

“Ogroman mi je kompliment što toliko mladih ljudi voli da pjeva moje pjesme. Uvijek me to oduševi”

Nakon toliko decenija karijere, tek vas je aktuelni album u velikoj mjeri približio publici kao kantautoricu. Kada ste osjetili da ste sazreli u tom smislu? Kako ste se osjećali na novom početku?
– Još u grupi ET uglavnom sam sama smišljala melodije za svoje pjevačke dionice. Često mi je u to vrijeme pomagao Miro Buljan, naš tadašnji producent, a danas renomirani hitmejker. Često sam i sama smislila tekst. Nakon raspada grupe, bilo je logično da sam uživala u mnogim ponudama kompozitora koji kao da su jedva čekali da otpjevam njihove pjesme. Na moju sreću, mnoge su mi te pjesme obilježile karijeru. Iz tog je vremena i saradnja s Antom Pecotićem, koja zapravo i danas traje, jedino što sam sada odlučila da nije sve što mi drugi nude bolje od onog što mi svira u glavi i prelomila sam da realizujem svoje ideje. Shodno tome, odlično se slažem sa producentom Goranom Kovačićem i ljudski i muzički, tako da uživam u procesu stvaranja pjesama. Takođe, i djeca su sada velika, pa više nemam izgovor da se ne mogu fokusirati ili da nemam vremena.
Ranije ste ocijenili da nije bilo lako rizikovati kao autor, pogotovo kada muzička industrija sada traži mlađa i nova imena. Ukazuju li vam pohvale, ali i priznanja poput Porina, da se rizik višestruko isplatio?
– Uvijek postoji rizik kada tako otvoreno izlažete sebe, pogotovo što ispada da ste odjednom postali veoma muzički pametni, a dosad ste samo pjevali pjesme drugih već renomiranih i većinom muških kolega. Osjećam ponekad da se na moje autorstvo gleda sa zadrškom, ali važnija mi je podrška publike, porodice i izdavačke kuće Croatia Records nego neki zajedljiv komentar. Biti žena u ovom poslu nikada nije bilo jednostavno. A biti žena koja sebi piše pjesme, koje pritom dobro prolaze… Uh. Ali, upravo mlade generacije koje ne poznaju tu spolnu barijeru nemaju takve predrasude i cure se podjednako dobro muzički izražavaju kao i mladići. Uopšteno, mlade generacije sa sobom uvijek donose bunt i neposlušnost. I to je odlično. Možda, pritom, malo zanemaruju elementarnu ljepotu jednostavnosti, jer žele previše toga pametnog reći. No, i to je bolje nego da samo podilaze.
Kreativnost je pokrenula lavinu, a imajući u vidu neke najave koje do nas dolaze iz Hrvatske, ne planirate da se zaustavite. Šta će još vaše autorsko pero napisati u danima koji dolaze, gdje pronalazite motiv?
– Odnosi s ljudima su uvijek motiv. Voljela bih da sam sa mora, pa da me mogu motivisati talas, pogled na pučinu, galeb u visini, miris bora. Ali, nažalost, ja sam kontinentalka i obožavam more, ali se ne usuđujem da pišem o njemu. Zato se “obračunavam” s ljudima.

“Nikada u karijeri nisam učinila ništa da bi me se djeca morala stidjeti ili me od nekoga braniti, a poslije patiti zbog toga – to je pravi put”

Odluka da se posvetite autorstvu, ali i ogromna energija koju ulažete u svaki projekat, navodi nas na zaključak da ne želite da živite na lovorikama stare slave. Pokreće li vas i danas odlazak u studio, na koncert, snimanje spota jednako kao kada ste počinjali? Ili su, ipak, pređeni kilometri učinili svoje?
– Najljepše mi je u studiju, ispred mikrofona, bez svjedoka i navijača. Tada sam najkreativnija. No, sve to bez publike nema smisla i zato obožavam koncerte, osjećam se slobodno i moćno. Naravno, nije uvijek zabavno putovati satima, raspremati torbe, tražiti šminku i krpiti umorno lice. Nekada i sam početak koncerta zna biti malo naporan, ali zato uvijek volim početi nekom svojom brzom pjesmom, da sebe dovedem u radnu temperaturu. Najmanje volim fotografisanje, snimanje spotova i tu vizuelnu prezentaciju. Priznajem da sam tada nestrpljiva, nervozna i zapravo često nemoguća za saradnike koji se samo trude da izgledam dobro. Ali, eto, tako je doduše bilo i na početku karijere. Nikada nisam shvatila zašto snimanje spotova toliko traje.
Karijeru ste počeli, možemo reći i izgradili, u ambijentu koji je potpuno drugačiji od današnjeg. Na koji način uspijevate da dar za muziku i danas pretočite u uspjeh i uskladite sa novim pravilima? Na šta se najteže prilagođavate?
– Na sreću, mi smo samopouzdanje izgradili bez toga da čitamo komentare na internetu. Tako nešto me može ponekad razljutiti, nakratko šokirati ili nasmijati, ali nikako osujetiti, povrijediti ili zaustaviti. Naravno, današnji uslovi možda i nisu sasvim zdravi, ali, opet, na taj način vrlo brzo saznajete šta ljudi o vama misle, šta im se sviđa, a šta ne. Pa ako se želite bar malo prilagođavati ukusu publike – možete, ako znate kako. Ili, ne morate – ako mislite da vam dobro ide. Ipak, ako vas javni sud toliko plaši, onda ste sve razdražljiviji i nesigurniji, pa se ono zrno talenta pretvori u prah. No, uvijek je trebalo znati preživjeti u šoubiznisu i padove i lomove, poniženja i ismijavanja, zakidanja i podmetanja. Sve i svašta. Ljudi moraju znati da gledaju samo onaj lijepi trenutak kako se neko prezentuje. A šta je tome prethodilo i šta će uslijediti, nije za svakoga.
Život je protkan od pobjeda i poraza, a iz oba rezultata bi trebalo izvući lekcije. Koja je vaša najveća životna lekcija?
– Sada bih trebala reći nešto epski, da bude dobar citat ili bar podnaslov, ali životna škola još traje, pa se ne mogu pohvaliti davanjem lekcija. Ovaj svijet ponekad djeluje kao da nije stvoren za idealiste, osjetljive, emotivne talente bez naročitog pedigrea ili bogatog oslonca, ali upravo takve ne treba nikada otpisati, jer su izdržljiviji nego što se čini i imaju mnogo više da kažu nego oni glasni i nametljivi. Samo treba znati slušati.
Pripadate grupi javnih ličnosti koji su uspjele da sačuvaju porodicu od znatiželjnih medija i površno upućenih u dešavanja iz vašeg doma, a uvijek željnih pikanterija, senzacije. Da li ste ponosni na taj mir, jesu li vam članovi porodice zahvalni na tome?
– Sigurna sam da jesu. Kada postanete mama, onda niste mama svima, nego samo onom biću za čiji ste život odgovorni. To nema veze s tim jeste li pjevačica ili javna osoba. Dijete nema ništa od vaše javnosti, njemu treba nešto drugo. Kada odrastu, neka slobodno barataju kako znaju sa činjenicom da im je mama Vanna. Znam da nikada u karijeri nisam učinila ništa da bi me se morali postidjeti ili me od nekoga braniti, a poslije patiti zbog toga. Ako sam u nešto sigurna, onda sam sigurna da je to bio pravi put.

Gracija 407

Možda vas zanima

Nedavno objavljeno