DINO, MAJA, ERMIN, LAZAR, BORIS I SNEŽANA: U zemlji osramoćenih ljudi

Dobra vijest za sve ljubitelje teatra: Udruženje Kontakt i reditelj Dino Mustafić s ponosom najavljuju Osramoćene, predstavu nastalu po Pulitzerom nagrađenom istoimenom dramskom tekstu, koja će u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja imati, zbog mjera ograničenja, tri premijerna izvođenja: 6.,7. i 8. jula. Mustafić u intervjuu za Graciju govori s kakvom radošću se vraća režiji, ali i o sramu koji osjeća zbog nedobrodošlice koju smo kao društvo iskazali prema, migrantima, dok glumci Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Snežana Bogićević, Boris Ler i Lazar Dragojević donose svoje viđenje Osramoćenih i osramoćenih

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Priča o Amiru Kapooru, pakistansko-američkom odvjetniku koji se munjevito uspinje uz ljestve korporativnog uspjeha, ali i odmiče od svojih kulturnih korijena, opisana u dramskom tekstu Osramoćeni, njenom je autoru Ayadu Akhtaru prije sedam godina donijela Pulitzerovu nagradu. Četrdesetdevetogodišnji Amerikanac pakistanskog porijekla, rođen u New Yorku, u svojim romanima i dramskim tekstovima istražuje ne samo šire teme muslimanskih imigranata već i jaz mladih i starijih generacija kad je odnos prema islamu u pitanju. “Ayad Akhtar se nametnuo kao jedan od najsmjelijih glasova na dramskoj sceni posljednjih godina sa svojim britkim ogoljavanjem lažnosti postrasnog društva”, napisano je o ovom autoru prije osam godina u New York Timesu.
Osramoćeni je tekst danas aktuelniji nego ikad; govori o islamofobiji i pitanjima rasnog, vjerskog i nacionalnog identiteta, dubinski secira posljedice terorističkih napada širom svijeta na odnose među kolegama, prijateljima ili čak bračnim partnerima koji dolaze iz različitih kultura i u našem naizgled liberalnom i multikulturalnom društvu. Njime se bavi i reditelj Dino Mustafić, koji, u saradnji s Udruženjem Kontakt, postavlja istoimenu predstavu u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koja će imati tri premijerna izvođenja – 6.,7. i 8. jula, a reprizna 9. i 10. jula.

Kako je došlo do saradnje između vas i Kontakta na predstavi Osramoćeni?
– Kontakt je kao pozorišna familija meni dragih ljudi, izvrsnih umjetnika i umjetnica kojima je dovoljno samo reći šta želite raditi i da onda oni to prigrle, producentski upakuju i podare vas privilegijom da radite van institucija. Volim alternativnu, nezavisnu scenu; to je majka modernosti u teatru, angažovane umjetnosti koja teatar smatra socijalnim prostorom dijaloga sa publikom. Kontakt je u tom smislu ostvario već niz uspješnih projekata i sada je došao i na mene red. Imam sjajan tekst, vrhunske glumce, organiziranu produkciju, sada je do mene. Dat ću sve od sebe. I, poželio sam se rada, proba, nemira u stomaku koji je ponekad i bolan od treme i odgovornosti pred publikom.
Ovo je vaš prvi pozorišni projekat od početka pandemije – kakvu pouku ste izvukli iz dva i po mjeseca izolacije? Koliko vam je nedostajao rad?
– Sasvim je jasno da se ne može nastaviti dalje na isti način. Moramo izvući pouku iz pandemije, pitanje je samo koju. Hoćemo li u pamet i na dobro ili ćemo nastaviti po starom i ugroziti opstanak planete. Virus je došao iz sfere nevidljive opasnosti koja je razgolila naš nehuman odnos prema prirodi i sve društvene devijacije – od korupcije do odsustva solidarnosti. Kao čovjeku čija je profesija ovisna o socijalnim kontaktima i u procesu stvaranja umjetničkog dijela, period izolacije mi je bio mukotrpan, ali i autorefleksivan. Uvjerio sam se koliko je režija neodvojivi dio mog života i slobode.
U vremenu kad se, da tako kažem, po prvi put imalo vremena, šta ste radili? Šta ste gledali, čitali…?
– Uglavnom sam otvorio svoje natrpane i nepročitane fajlove sa novim dramskim tekstovima, pisao mjesečne kolumne, čitao neke divne knjige i pisce poput Avde Hume ili Amira Kaplana. Gledao nove serije i filmove, tražio gorivo za maštu.

“Predstava će nas pozvati na razmišljanje o tome koliko je važna izgradnja novog humanizma koji u isto vrijeme odbija planetarnu uniformisanost i povlačenje u ‘plemena’. Baš prikladna tema za postpandemijsko iskustvo”

Hvatali ste se u koštac s raznim temama, društvenim pojavama i problemima – šta je u Osramoćenim izazov?
– Režija počinje izborom teksta. Tema određuje moj interes. Ovdje me posebno zanima koliko je važno etički i odgovorno zauzeti jasan stav prema pitanju identiteta u multikulturalnom društvu.
Ko su Osramoćeni?
– Oni koji su reducirali svoj identitarni horizont na isključivost iz zabrinutosti nekad i nade, ne shvativši kako se identitet s vremenom mijenja i tako modifikuje socijalno ponašanje. Predstava će nas pozvati na razmišljanje o tome koliko je važna izgradnja novog humanizma koji u isto vrijeme odbija planetarnu uniformisanost i povlačenje u “plemena”. Baš prikladna tema za postpandemijsko iskustvo.
Kakav je trenutno proces rada?
– Sada smo u najosjetljivijoj fazi, kada osvajamo ambijentalni prostor i uvezujemo to sa scenskim radnjama, nijansiramo svaku repliku, tražimo podtekste i otkrivamo sve značenjske nivoe priče.
Zašto je važno da se što prije vratimo u teatar?
– Teatar slavi život, okuplja ljude da na jednom mjestu zajednički promišljaju kosmičke teme. Ova drevna umjetnost je civilizacijski stub, etički oslonac za pravdu i istinu kroz jezik mithosa, koji se ukorjenjuje u slici, predmetu, detalju, vezuje u relaciji ljudi – prostor, ima pravo na diskontinuitete, iskrivljenja i osjećanja.
Mislite li da se svijet promijenio, odnosno da promjena još nije završila? I šta nam donosi new normal? Kod nas i u svijetu.
– Postoji realna opasnost da kriza ostavi iza sebe bijedu i socijalni kolaps. Bojim se da bi od toga najviše mogli profitirati desno-autoritarni pokreti i vođe. Nalazimo se na nepoznatom terenu, i danas je teško prognozirati da li će povratak državne intervencije u ekonomiju biti iskorišten za proliferaciju diktatura umjesto za izgradnju boljih društava. Usto, mi smo savremenici poremećene geopolitičke ravnoteže, u takvim procesima to obično znači da nije uvod u mirno razdoblje: čeka nas ekonomsko i ideološko preslagivanje i mnogi će iz ove krize izaći kao gubitnici.
Koji događaj od polovine marta naovamo je vama lično pokazao bolest, nedostatke bh. sistema?
– U nekim smo razdobljima disciplinom i savješću djelovali učinkovito u suzbijanju širenja virusa, to je recidiv poslušnosti i vjere u državu iz prijašnjeg vremena. Nažalost, disfunkcionalnost i birokratiziranost državnog, entitetskog i kantonalnog aparata pokazala je kako trebamo ozbiljniji i kompetentniji krizni menadžment.
Šta smo, i kao društvo, i kao država, demonstrirali tokom pandemije?
– Sigurno je jedno: mnogi su iskoristili ovu krizu za profit, pljačku i sticanje lične koristi skriveni iza političkih i interesnih organizacija. Rekao bih da smo pokazali organiziranu besramnost u najtežim trenucima. To se odnosi na simbiozu politike i kriminala. S druge strane, mnoga su raja opet iskazivala zadivljujuće strpljenje, solidarnost i kreativnu inteligenciju na fonu: kako ostati normalan u kućnom pritvoru i osvajati slobodu iz karantina.
Koliko je današnje bh. društvo pokazalo da nije naučilo lekcije iz prošlosti i da stvari koje smo sami preživjeli sad posmatramo bez empatije kad je neko drugi u pitanju? Recimo, kad smo gledali kako se novopečene EU države bore da zadrže migrante van svojih granica, zgražali smo se nad surovošću, a onda smo… pa nismo učinili puno kad su migranti u našem sokaku?
– Na ovo pitanje odgovaram sa velikim sramom radi našeg odnosa prema migrantima. To su ljudi koji su pobjegli u Evropu kako bi pobjegli od rata i nasilja; trebali bi ovdje pronaći zaštitu i biti tretirani s poštovanjem, kao i svako drugo ljudsko biće. Isto to smo zahtijevali prije dvije decenije od onih koji su primali “naše”, zaboravili smo kako je strašno i bolno susresti se sa predrasudama i zatvorenim vratima. U BiH se živi zajebano vrijeme, sa puno neizvjesnih pitanja i malo jasnih odgovora. Empatija i sram nisu zaštićeni političkim identitetom koji omogućuje ljudima da nastupaju skupa, nema organiziranog političkog djelovanja koje štiti naše moralne vrijednosti, pa onda i ne preostaje ništa drugo osim osjećanja poprilične usamljenosti, koje kada ne završi odlaskom iz zemlje sigurno postane dobrovoljni unutrašnji egzil, emigrant u sopstvenoj zemlji.
Nizale su se afere za aferom, ali, kako vrijeme prolazi, čini se da će, kao i dosad, pravo izigrati pravdu? Ili neće?
– Višegodišnje prisustvo etno bandita, korupcija i pohlepa podrivaju državu, donose nezakonito stanje bez vladavine prava, u kojem se lokalni gangsteri povezuju sa regionalnim i globalnim, djeluju slobodno i isključivo za ličnu i stranačku korist. A građani ostaju napušteni i u strahu od saznanja da ih država ne može zaštititi, žive bez nade u budućnost i zato mnogi traže sreću drugdje. Sociološki termin u ekonomskim analizama za BiH “zarobljena država” objašnjava kontekst koncentracije političke moći i utjecaja radi materijalne dobiti u sferi biznisa na račun javnog interesa građana. Cijeli pravni sistem postaje sopstvena suprotnost jer radi u korist ilegalnih interesa koji su zaodjenuti u pravnu formu, a zarobljena država pokazuje kako ekonomska i politička elita uspostavlja kontrolu nad državom, kako razmjenjuje moć i bogatstvo i kako marginalizira javni interes.
Šta vas najviše pogađa?
– Izostanak kompetencije, respekta prema znanju i artikulisanog političkog bunta. Moramo biti realni kad govorimo o današnjim otporima, kojih, istina, sporadično ima čak i na ulici, umjetnosti ili akademskom aktivizmu, istraživačkom novinarstvu, ali pitanje je koji je učinak tih napora za pravdom.
A gdje ćemo sad? Kuda dalje možemo i kao društvo i kao dio čovječanstva?
– Koronavirus može biti prelomna tačka za čovječanstvo, da se osvijestimo, opametimo i solidarno izgradimo pravednije i bolje društvo. Upoznao sam mnoge koji imaju energije i znanja, oko nas ima briljantne nove djece – trebaju šansu i naše povjerenje. No, to je izazov i proces na koji ako ne odgovorimo potvrdno može biti kataklizmičan za svijet i nas u njemu.
Aktivni ste na Twitteru – tamo gdje, kažu, postoji mala, ali utjecajna zajednica. Zašto baš ta društvena mreža? I koliko pomaže da tamo kažemo sve što nas muči?
– Kao u svemu, tako i na socijalnim mrežama imamo vidjeti i čuti mnogo pametnih i dobrih stvari. Sve je pitanje izbora i naše filtracije.

ERMIN BRAVO

ULOGA: Američko-pakistanski odvjetnik Amir Kapoor, koji pokušava u sebi pomiriti dva identiteta – tradiciju u kojoj je odgajan i društvo u kojem se bori za uspjeh

U Osramoćenim Akhtar postavlja pitanje sukoba vjerskih i rasnih identiteta. Vrlo je aktuelan za Sarajevo, za BiH, jer kod nas još uvijek mnogi traže svoje vjerske identitete, njima se busaju ili ih koriste u političke svrhe. Što se tiče rasnih identiteta i netolerancije, najviše se odražavaju u odnosu prema migrantima. Recimo, protiv rasizma smo u Americi, a onda smo na vlastitom pragu rasisti, čemu sam svjedočio: i fizičkom i psihičkom zlostavljanju migranata, kako od policije tako i od običnih građana. Važno je progovoriti o tim temama.
Uloga nas umjetnika, kao i medija, trebala bi biti da pošaljemo potpunu sliku, da vidimo šta je zapravo istina, da dođemo do ljudi, ispod boje kože, nađemo gdje smo slični. Tekst predstave više tretira vjerski identitet i vrlo je važno pričati u Bosni o islamu, modernom islamu. Postavljanje pitanja, razmjena ideja, samo to može voditi napretku. Evo, recimo, tolerancija: imam problem s tom riječi, jer šta ona znači? Trpljenje nekog ili nečeg? Znači, ti su tu pored mene, ja te trpim, ne moram te uvažavati, ali te neću ugrožavati. Suština komunikacije i suživota je u tome da ne samo da tolerišem tebe i tvoje stavove nego i pokušavam da ih razumijem. Čak i da zavolim, da ih branim. Grcamo u silnim netolerancijama i nepravdama u društvu, potenciraju se podjele, vjeroispovijesti, nacije, a glavna podjela bi trebala biti iz stomaka, iz džepa – da smo svi zajedno sirotinja, da živimo u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope. I to bi nam trebalo smetati, a ne da li imamo pored sebe Srbina, Hrvata ili Bošnjaka. Trebaju nam smetati ljudi koji se bogate iz naših džepova, a ne naše komšije, ljudi s kojima živimo.

MAJA IZETBEGOVIĆ

ULOGA: Umjetnica Emily, supruga Amira Kapoora, svojim slikama istražuje duhovnost islama i njegov utjecaj na svjetsku kulturu

Jako sam sretna što radimo predstavu po tekstu Osramoćeni, danas i ovdje. Na snazi je podijeljenost, i nacionalna i vjerska, nabildana vrijednost identiteta, traženje razlika među ljudima – ovo je možda jedan od najboljih trenutaka za ovu predstavu i u svijetu, ali i u Sarajevu danas. Svaki dan na ulicama se susrećemo s netolerancijom, od toga da sam svjedočila riječima upućenim migrantima Imam pare, al’ ti ne dam! pa do toga da sam lično doživjela da je jedna putnica na aerodromu vidjela da imam bosanski pasoš pa se vrlo neprimjereno ponijela prema meni. Netolerancija je danas prisutna na svakom koraku, mada ima i tolerancije. Nije sve tako crno. Postoje ljudi koji su otvoreni, široki i primjer kako bi svi trebali biti.

LAZAR DRAGOJEVIĆ

ULOGA: Amirov nećak Husein, koji je kao osmogodišnjak s roditeljima došao u Ameriku; u želji da se uklopi u američko društvo, mijenja ime u Abe

Ova predstava će otvoriti mnoga pitanja. Kao što ne možemo suditi knjizi po koricama, tako ne možemo suditi ni čovjeku na osnovu njegovog izgleda. Mi ne znamo u kakvim okolnostima žive ljudi s kojima se mimoiđemo na ulici a koji nam na prvi pogled ne ulivaju povjerenje. Iskreno se nadam da će mladi ljudi doći da gledaju predstavu, koja im sigurno ima šta poručiti, a i onima malo starijim. Tolerancija podrazumijeva da moramo podnositi nekog. Lično se ne bavim takvim kvalifikacijama i smatram da je kategorija “drugačije” vrlo individualna. Kao momak koji je ovdje došao iz Crne Gore, ni u jednom trenutku nisam osjetio da me neko mora tolerisati zbog svog ličnog identiteta. Društvo u kojem se krećem u Sarajevu je bez predrasuda i prihvata čovjeka sa njegovim manama i vrlinama.

SNEŽANA BOGIĆEVIĆ

ULOGA: Afroamerikanka Jory, Isaacova supruga, koja je nedavno promovirana u partnera u odvjetničkoj firmi u kojoj radi Amir Kapoor

Osramoćeni se veoma tiču bh. društva današnjice. BiH je skoro 30 godina međunarodno priznata država i članica UN-a, a još uvijek nije priznata od svih svojih građana-državljana i svih koji imaju vlast. Živimo užasne posljedice rata, zločina, mržnje, straha, diskriminacije i beznađa s neizvjesnom budućnošću. Sve više ljudi živi na društvenim marginama, potlačeni i osiromašeni, sanjajući da zauvijek napuste ovu zemlju.
Tekst Osramoćeni napisan je u Americi i Ustav BiH napisan je u Americi. U Americi ovih dana svjedočimo rasnim tenzijama, koje odnose ljudske živote. A kod nas dugo vladaju nacionalne tenzije, mržnja, podjele, pohlepa, korupcija, bogaćenje, ljubav prema novcu, odnosno, one vrijednosti koje nisu primjerene dostojanstvu čovjeka. Ustav BiH je ozakonio i priznao rezultate rata, podijelio državu i društvo i omogućio diskriminaciju i nejednakost ljudi zavisno u kojem dijelu BiH žive. A šta je tolerancija? Ona predstavlja međusobno uvažavanje i poštivanje drugog i drugačijeg sa svim razlikama i identitetima. Tolerancija je vladala u BiH vijekovima među ljudima različitih nacija, kultura i religija. Tolerancija doprinosi razvoju mirnijeg i sigurnijeg svijeta i to je obaveza i zadatak svakog od nas da radimo na tome, da naše razlike budu naše bogatstvo, a ne prepreka zajedničkom životu.

BORIS LER

ULOGA: Jevrej Isaac, kustos njujorške galerije, koji postavlja izložbu Amirove supruge Emily te s njim dolazi u sukob

Kad radite s Dinom Mustafićem, znate da će se predstava sigurno ticati našeg društva i današnjice, eventualno posljedica naše prošlosti i onoga što nas čeka u budućnosti. I Osramoćeni se tiču nas, utoliko što smo još uvijek društvo koje traga za identitetom, živi u tranziciji već 30 godina i nikako da pronađe neko svoje “ja”. Uzrok tome je i vlast koja, umjesto da nas miri i okuplja oko važnih, zajedničkih stvari, svake godine, ili pred svake izbore, nanovo nas pokušava zavaditi, nametnuti svoj svjetonazor, kako bi još više produbila jaz i zadržala nas u svojim zamišljenim torovima.
Ja sam nedavno postao otac i kroz proces nastanka ove predstave pokušavam preispitati i svoje stavove, identitet i privatni i profesionalni. Zato mislim da će puno stvari Osramoćeni komunicirati s publikom o trenutnoj situaciji. Naše društvo se pokazalo prilično netolerantnim u migrantskoj krizi, ali ima svijetlih primjera, kao što su moje kolege Maja Izetbegović i Ermin Bravo, koji su uložili puno truda i vremena kako bi pomogli migrantima u Sarajevu, ili Ines Tanović-Sijerčić, koja i u ovom, za sve nas teškom vremenu, nesebično pomaže ugroženima, ljudima u pokretu, i njezina energija je vrlo inspirativna. Zbog njih možemo hodati uzdignute glave.

Produkcija: Kontakt, u partnerstvu sa Zemaljskim muzejom BiH
Uloge: Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Boris Ler, Snežana Bogićević i Lazar Dragojević
Vizuelno oblikovanje predstave: Mirna Ler
Muzička kompozicija: Mirza Redžepagić
Dizajn: Ismar Žalica
Fotografija: Aida Redžepagić
Producenti: Narcisa Cvitanović i Alban Ukaj
Izvršni producent: Benjamin Čengić

Gracija 392, 26.6.2020.

Pročitaj još
Related

Kako do zakona o istospolnim zajednicama a protiv govora mržnje i diskriminacije?

Napisala Mersiha Drinjaković Glavni grad BiH danas je domaćin trećoj...

Kako smo proslavili Gracijin rođendan u Tuzli

Jeste, rođendan Gracije je bio u aprilu, ali su...

AVALON PRODUKCIJA PREDSTAVLJA KONCERT AMIRE MEDUNJANIN U SKENDERIJI

Svjetski priznata umjetnica Amira Medunjanin 22. jula će održati...