Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci Amer Beganović/Spektroom i privatni album
Dva mjeseca su djeca računovotkinje Advije Kanlić iz Sarajeva, Ehlimana (25) i Nezir (29), čekala obdukciju kako bi saznali tačan uzrok smrti njihove majke i kako bi je sahranili. Advija je preminula 24. marta u sanitetskom vozilu ispred Doma zdravlja na Ilidži nakon pokušane reanimacije. I to nakon što je danima telefonom pozivala medicinske službe pokušavajući dobiti pomoć jer je ispoljavala sve simptome Covida-19.
Dva i po mjeseca nakon smrti ove 52-godišnje žene, njen sin Nezir Kanlić priča nam kako je njegova mati nastojala ispoštovati sve epidemiološke preporuke i da se uporno javljala ljekarima. Iako je to tražila, testirana nije bila. Sve do smrti. Tek tada je urađen test na koronavirus. Bio je pozitivan.
Počelo je s prehladom
Advija Kanlić je upisana kao prva osoba koja je preminula od posljedica Covida-19 u Kantonu Sarajevo. “Puno se stvari guralo pod tepih od samog početka”, kaže Nezir dok sjedimo u jednom kafeu u Velikoj aleji na Ilidži. Naoko je sve normalno, samo maske na licima svjedoče da je u pitanju nova realnost.
Njegova sestra i majka su u slozi i ljubavi živjele u stančiću od 30 kvadrata u Hrasnici, kupljenom prije tri godine, dok je Nezir sa suprugom Majom (24) i jednoipogodišnjim sinom Emanom živio u naselju Otes. “Otkad se Eman rodio, vikende smo provodili kod mame, koja je beskrajno uživala u igri s njim”, kaže.
Desetak dana prije kobnog ishoda, prije negoli će nam pandemija stići pred vrata, Nezir i Maja su bili kod Advije, a ona ih zamolila da idu ranije kući jer se ne osjeća najbolje, te da ne dolaze dok joj ne bude bolje . Prije toga Advija je redovno odlazila na posao vozeći se gradskim prevozom oko 40 minuta, jer se firma za koju je radila nalazi na Marindvoru. “Ako je usput i pokupila zarazu koronavirusom, to niko ne može utvrditi, tako da ja ni ne pokušavam saznati. To je sad potpuno nebitno”, govori Nezir.
U ponedjeljak ujutro 16. marta probudila se s temperaturom 40! “Već tad su se firme reorganizovale, neke prestale raditi, neke formirale timove po smjenama. Uglavnom, mama je javila da će ostati kući zbog temperature.” Nesvjestan kako će se odvijati situacija s njegovom majkom i misleći kako se radi o prehladi koju će kao i svaku dosad prebolovati na nogama, Nezir je sa suprugom i sinom otišao na nekoliko dana u Neum. “Do srijede je bila na nogama, ali onda se stanje počelo pogoršavati. Zvala je Hitnu pomoć, koja je odbila doći jer navodno ne primaju nikoga s temperaturom niti mogu doći da pomognu nekome ko ima te izražene simptome. Razumijem da su čuvali zdravstveni sistem od ulaska virusa, ali šta s pacijentima koji su trebali pomoć?!”, pita se Nezir.
Te srijede su Advija i Ehlimana zvale Dom zdravlja na Ilidži, ambulantu u Hrasnici, pa Opću bolnicu, ali svi su rekli isto: “Ostanite kući i pratite temperaturu.”
“Ekipe ne izlaze na teren”
Prvi put je Advija primljena u ambulantu u Hrasnici u petak, dva dana nakon odbijanja zdravstvenih službi da joj pruže pomoć. “Nikakvog fizičkog kontakta nije bilo, nisu joj urađeni nikakvi nalazi, a svi simptomi su upućivali na Covid-19, osim što nije imala kontakta ni s kim iz rizičnih zemalja.” Tad joj je propisan antibiotik Klacid te čepići Voltarena kako bi nastavila skidati visoku temperaturu. “Njoj nije bilo bolje, Voltaren bi joj spustio temperaturu sa 40 na 38,5.”
Kako se zdravlje pogoršavalo, u subotu navečer Advija i kćerka ponovo pozivaju Hitnu pomoć, ali i dalje dobivaju isti odgovor: da ekipe ne izlaze na teren i da ne primaju nikoga. “U nedjelju su je primili u Dom zdravlja Ilidža, doktorica joj je slušalicama preslušala samo leđa i rekla kako su joj bronhije pune. Promijenila joj je terapiju: umjesto Klacida dala joj je Azomicin i produžila terapiju čepićima Voltarena. A mama sve vrijeme ima temperaturu koju nikako ne može da skine. Od te prethodne srijede sve je manje bila pokretna, kolabirala je i bila prikovana za krevet. Rečeno joj je da se potom javi svom doktoru u porodičnoj ambulanti.”
U ponedjeljak 23. marta Advija Kanlić došla je u 15 sati, kad je i bila naručena, a doktorica ju je primila četrdesetak minuta kasnije. “U čekaonici je bukvalno odskakala sa stolice – toliko ju je groznica tresla. Ehlimana ju je držala čvrsto zagrljenu kako bi svojim tijelom spriječila da padne. Dali su joj infuziju i injekciju, ali niko ne spominje testiranje na Covid-19. Priložit ću tužiteljstvu telefon kako bi vidjeli koliko je poziva bilo upućenih epidemiološkim službama, ali uzalud. Svi su se oglušili. Zanemarili su pozive moje majke. Ja mislim da je to zato što je bio početak, a oni nisu imali testova i onda im je lakše bilo da kažu ‘ostanite kući’.”
Nakon injekcije primljene u ambulanti, Adviji je temperatura naglo spala sa 40 na 35 stepeni! “Ehlimana nije mogla vjerovati, čak je posumnjala da joj se pokvario toplomjer.”
U utorak ujutro, oko osam sati, Advija je pozvala kćer, koja je zatiče svu mokru, preznojenu. “Uspjela ju je nekako odvesti do kupatila, a mama, iako je imala nagon za mokrenjem, nije mogla mokriti. U devet je zvala ambulantu u Hrasnici da kaže kako joj je mama u još gorem stanju.” Adviji su u toj fazi već bili poplavili prsti i dio oko usta. Nakon svega što je opisala, Ehlimanu su pitali može li dovesti majku autom. Rekla im je kako živi na trećem spratu te da joj majka ne može napraviti niti koraka, niti je ona može snijeti niz stepenice. Savjetovali su da pozove nekog od komšija da joj pomogne, da bi na kraju rekli da će nekog poslati.
Smrt u kolima Hitne pomoći
Vozilo je stiglo u 11.00, dva sata nakon Ehlimaninog poziva. Kao da nikakve hitnosti nije bilo. I to je, kako kaže Nezir, bilo sanitetsko vozilo, bez medicinskog tehničara, samo vozač. “Onda je nastalo dovikivanje: Hajde siđite!, pa mu moja sestra govori: Ne mogu, mama ne može hodati, a on njoj: Nemam nosila!”
Advija uz pomoć kćerke i komšije jedva uspijeva napraviti petnaestak koraka. Nezir kaže da su joj ti koraci bili ogroman teret koji je i doveo do njenog potpunog kolabiranja. “Izgubila je i to malo daha za koji se borila danima.” Shvativši napokon da pred sobom ima ženu u životnoj opasnosti, vozač je otrčao po jedino što je imao na raspolaganju – rasklopnu stolicu. Adviju su snijeli do prizemlja i unijeli u vozilo u toj stolici, a Ehlimana je sjela pored nje kako bi je čuvala da se ne sruši, jer stolica ničim nije bila fiksirana za podlogu. Ehlimana je Neziru kasnije ispričala: “Držim mamu nastojeći da i sama ne padnem. Nakon minut mi padne na pamet da joj opipam puls – nema pulsa! Vozaču govorim kako mama ne diše i nema pulsa, a on mi uzvraća: ja ne znam ništa, ja sam samo vozač!”
Put do doma zdravlja potrajao je otprilike pet minuta. Sanitetsko vozilo sa ženom na umoru čekalo je 15 medicinara, misleći da je u pitanju saobraćajna nesreća. “Iznijeli su je iz automobila, reanimirali i konstatovali smrt. U toj strci koja je nastala, shvatili su da bi mogla biti pozitivna na Covid-19. Svi koji su bili s njom u kontaktu su se sklonili na jednu stranu, a moju sestru su posjeli na stolicu nasred hodnika i rekli joj da čeka. Onda je izašla neka gospođa i rekla: Šta je, šta ste se skupili tu, razilazite se na posao! Žena se javljala, ali nije imala epidemiološku sliku! I tad je moja sestra pukla: počela je galamiti govoreći kako se mama konstantno javljala i govorila da ima upravo te simptome, te da joj niko nije želio pomoći.”
Nastao je tajac, svi su se, kaže Nezir, zatvorili po ordinacijama, dok nisu stigli tehničari u zaštitnim odijelima da od sad već preminule Advije uzmu bris i testiraju je na Covid-19.
Danas Nezir tvrdi da je sve moglo biti drugačije samo da je bilo pravog odgovora zdravstvenog sistema, čiji su se zaposlenici oglušili na pozive očajne i bolesne žene. “Da su samo poslali pravo vozilo Hitne pomoći, da su poslali tehničara koji bi joj na licu mjesta pomogao, dao kisik, bilo šta… To je bila jedna od milion grešaka koje su napravili. Njoj su pluća, nakon tih nekoliko koraka, kolabirala. Prema mojim uvjerenjima, moja majka je podlegla zbog vode u plućima.”
Nezir kaže kako je kasnije saznao i da je tijelo njegove majke ležalo u sobi gdje su joj pokušali izvršiti reanimaciju, na podu, i da ju je jedan uposlenik naknadno pokrio jastučnicom samo da je zaštiti od pogleda kroz staklene zidove.
Samoizolacija u 30 kvadrata
Na dan majčine smrti Nezir je bio na putu za Sarajevo. Stigao je popodne, a sestra mu je javila da joj ne dolazi u stan dok ne stignu rezultati testiranja umrle Advije na koronavirus. Oko pola sedam, Ehlimani je stigla poruka iz Doma zdravlja na Ilidži da je test negativan. Odmah ih je pozvala da još jednom potvrdi tačnost testa. Rečeno joj je da je tačno. “U tom trenutku su svi ljudi koji su bili u kontaktu s mojom majkom slobodni, nemaju straha da su se zarazili.”
Nezir je tada stigao u majčin i sestrin stan. Prijatelj mu dolazi da mu pomogne oko procedure preuzimanja majčinog tijela. Uputili su se ka policiji, a negdje na hrasničkoj cesti zaustavlja ih baš policija. “Govorimo im gdje smo krenuli i dajemo lične karte, a policajac kako ugleda moje ime, upita me: A gdje si ti krenuo? Čitaš li ti medije?”
Nezir mu uzvraća da ne čita ništa, da mu je majka umrla i da ide da vidi kakva je procedura. “Mediji pišu da je tvoja majka pozitivna na koronavirus”, kaže mu policajac. Zapanjen, Nezir moli prijatelja da ga vrati kući, u samoizolaciju, jer više nije siguran ni u šta. “U deset sati navečer zovu sestru, ne znam više ni odakle, iz doma zdravlja ili iz epidemiološke službe, da je test pozitivan! Nakon što su to satima ranije objavili mediji!”
“Dvije su verzije događaja”, u tom trenutku dodaje Nezirova supruga Maja. “Prva, da je test bio preliminaran, a druga da su rađene dvije vrste testiranja, na bris iz grla i nosa, ali to su samo nagađanja.”
“Ja, kao njen sin, dobio sam samo jedan rezultat testa – a to je onaj na kojem piše da je pozitivna na Covid-19. Drugog nalaza nema nigdje!”
Kanlićima javljaju da će sutradan da ih sve testiraju i da dezinficiraju prostor. Došli su i testirali samo Ehlimanu, naložili da ostanu u samoizolaciji, a ostatak porodice ostavili netestiranim. Tad su Nezir i Ehlimana shvatili da moraju reagovati putem medija – jer im ništa drugo nije preostalo. “I stvarno, kad smo na Facebooku najavili da ćemo se javiti uživo za Face TV, došao je čovjek u zaštitnom odijelu da dezinfikuje stan. Momak je bio potpuno ustrašen, s vrata je pitao odmah: gdje je Ehlimana? A moja sestra je bila izolovana u jednoj sobici. Mali je to stan, više garsonjera, te je u sklopu dnevnog boravka bila jedna sobica koja izlazi na balkon, i tu je bila ona.”
Ehlimana, Nezir, njegova supruga Maja i sin stavljeni su u izolaciju u stan od 30 kvadrata. Doživljavali su razne stvari: od toga da specijalci dolaze jer su ih komšije prijavile da prave tevhid, pa do toga da je Nezir morao zvati direktora Rada kako bi pitao šta da radi sa smećem koje se gomilalo jer ništa iz stana nije moglo izaći pa ni smeće. Prijatelji i rodbina su im pred vratima ostavljali hranu i druge potrepštine; oni im za to nisu smjeli davati ni novac ni kartice. Emana su povremeno izvodili na balkon, ali kako su gomile smeća postajale sve veće, i to su mu morali uskratiti.
Odbija se obdukcija
A da ne spominjemo tugu za majkom. Advija je živjela za svoju djecu, a unuk joj je bio najveća životna radost. Bila mu je posvećena i požrtvovana. I snahu Maju je smatrala drugom kćerkom, a ona nju drugom majkom.
Na kraju, kad su im ostale samo uspomene, nadaju se samo da će uspjeti saznati pravu istinu o tome šta je vodilo smrti njihove majke. Toliko je šupljina, smatra Nezir, u ovoj priči, toliko neslaganja, neobjašnjenih stvari. Od toga da se ne zna da je 25. marta naložena obdukcija, a istog dana je tužilaštvo pokrenulo istragu. I onda dobijaju odbijenice za obdukciju: od instituta s Kliničkog centra na Koševu, od Medicinskog fakulteta, od Instituta za medicinu u Tuzli… Uglavnom, sve kantonalne i federalne medicinske ustanove su odbile raditi obdukciju s obrazloženjem da nemaju adekvatnu salu sa potrebnom opremom. “Kako su onda dosad rađene obdukcije na preminulima koji su, naprimjer, HIV pozitivni?”, pita se Nezir.
Institut za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu nije postupio po naredbi Tužilaštva KS da se izvrši obdukcija tijela preminule Advije Kanlić. “Na dopisu sa instituta potpisana je Sebija Izetbegović, a koliko znam, ona nema ništa sa Medicinskim fakultetom. Dva dana kasnije u medijima izlazi fotografija na kojoj ona pozira s patolozima koji su radili obdukciju preminule pacijentice čiji je test bio negativan i izjava u kojoj stoji kako je ipak obdukcija rađena u kompletnoj zaštitnoj opremi. Nadalje, u medijskom izvještaju stoji izjava prof. Izetbegović: ‘Tim sa Klinike za patologiju predvođen prof. dr. Bilalović potvrđuje, danas izvedenom obdukcijom, da funkcioniraju besprijekorno i u vanrednim situacijama kao i da imaju obezbijeđenu zaštitnu opremu, uslovnu salu i ostala potrebna materijalna sredstva’. A dva dana prije toga odbili su da rade obdukciju tijela moje majke!”, govori Nezir.
Nakon dvomjesečne agonije, obdukciju je, po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo, izvršio vještak sudske medicine Željko Karan u Javnom zavodu za sudsku medicinu Republike Srpske u Banjaluci. Kako je obrazloženo, sudski medicinari u Federaciji BiH ne obavljaju obdukcije nad preminulima koji su zaraženi koronavirusom.
“Čekam rezultate obdukcije, kao i rezultate istrage tužilaštva kako bih znao koje korake dalje pokrenuti”, kaže Nezir. “Ali ono što sada mogu slobodno reći jeste da je nebriga zdravstvenog sistema ubila moju majku.”
