Bakir Izetbegović: Bio sam dobar sin

Napisala Aida Delić
Snimci Jasmin Fazlagić i privatni album

Bakir Izetbegović plijeni pažnju javnosti svojom pojavom, djelovanjem, ali i činjenicom da je sin čovjeka koji je građane Bosne i Hercegovine vodio duže od desetljeća. U godinama kad je na čelu države stajao njegov otac, rahmetli Alija Izetbegović, Bakir je bio  njegov najbliži saradnik, osoba koja je morala naučiti živjeti sa isprepletenim osjećajima sina i čovjeka koji vjeruje u istu ideju i put kojim korača prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Danas, nešto više od dvije godine otkako Alije Izetbegovića više nema, tuga je tu, i s njom se, kaže Bakir, živi…

“Prvi Bajram bez oca pao mi je baš teško… Nema više ni majke, otišli su brzo jedno za drugim, ali, eto, ostali smo mi djeca, ostala je familija, supruga, dijete. Nema roditelja, ali ovi mlađi su tu. Alija i ja smo dnevno provodili po 15 sati zajedno, oslanjali smo se jedan na drugog, a onda se odjednom stvori jedan vakuum, ostanete u nekom međuprostoru. Međutim, svašta se u životu preživjelo, naučio sam da sve moram izdržati, pa i to da njega nema. Bude teško, naiđe tuga, ali, opet, zreo sam čovjek, imam skoro 50 godina i znam da se život nastavlja”, kaže u razgovoru za Graciju Bakir Izetbegović.

Dragocjena sjećanja

Teško je, prema njegovim riječima, bilo kakav blagdan, pa i Bajram, dočekati sam, kao što se njemu desilo jedne od ratnih godina. Naime, supruga Sebija i kćerka Jasmina su 1992. i 1993. godine bile van Bosne i Hercegovine, a otac na nekim od brojnih pregovora koji su se vodili diljem svijeta.

“Bio sam sam i to mi je teško palo, tužan je to osjećaj, baš kao u onoj pjesmi Alekse Šantića Pretprazničko veče. E, zato mislim da starijim osamljenim ljudima treba otići na Bajram, na bilo kakav praznik koji se slavi, malo im praviti društvo, razgovoriti ih…”

Odnos koji je Bakir imao sa svojim ocem pomalo je teško objasniti. Izuzetno vezan za njega još kao dijete, tu ljubav pojačao je i očev težak život, pun iskušenja i patnji. U puno životnih prekretnica upravo je Bakir prvi bio u prilici čuti očeva razmišljanja, planove i nade, pa iako je ponekad bilo teško, danas ti dani predstavljaju dragocjena sjećanja.

“Kad sumiram stvari, mislim da sam bio dobar sin, da Alija ne bi  poželio boljeg, jer sam ga pratio u svemu što je radio, čak i puno rizičnih stvari poduzeo da bi on izašao iz zatvora. Prvi sam se odazvao njegovim političkim nastojanjima i uvijek sam mu bez rezerve bio na raspolaganju. Sjećam se da sam mu programsku deklaraciju stranke kucao na pisaćoj mašini, vozio ga u ‘stojadinu’ u vrijeme kad smo obilazili BiH, pokušavali i uz pomoć 40 hrabrih ljudi uspjeli napraviti stranku. Bio sam mu sin, jako odan, bio sam mu politički sagovornik, sudrug, njegova desna ruka u većini stvari koje je radio. U ratu, kad smo bili sami nas dvojica, kuhao sam, peglao košulje, čistio cipele. Nikad mi ništa nije bilo teško uraditi za njega….”

I uvijek je bilo tako. Sam Bakir nikada nije volio autoritete i nerijetko je u životu to predstavljalo problem, no, jedan je uvijek bio neupitan.

“U školi sam bio nestašan, imao ponekad jedinicu iz vladanja, nikoga nisam slušao, osim njega. Ako bih tražio objašnjenje, rekao bih da je to zato što sam ga jako volio, ali više od toga sam mu vjerovao. Nikada me nije istukao, nikada nije bilo nikakve prisile sa njegove strane, samo savjeti i miran, staložen razgovor.”

Prijatelj žena

To što je u braku Halide i Alije Izetbegovića bio najmlađe dijete, pa još sin, nije mu, smatra Bakir, donijelo nikakve beneficije. Čak se, kao dijete, znao i ljutiti na oca što ne dobija onaj dio pažnje koji ga kao sina sljeduje, ali je vremenom shvatio da je njegov otac prijatelj i pobornik ženskih prava.

“Imao je krasnu majku koju je jako volio, i mislim da je kasnije u životu sve žene gledao kroz nju, cijeneći sve one ženske osobine koje se, inače, u svakodnevnom životu malo ili nimalo primjećuju. Nekako je imao osjećaj i za njihovu snagu i za njihove slabosti, pa smo i Sabina, i Lejla i ja imali isti očev tretman, nikada nije razdvajao nas djecu. Vjerujem da smo baš zbog toga nas troje uvijek imali jedan zdrav bratski i sestrinski odnos, da smo bili i ostali dobri prijatelji koji dijele i dobro i loše u životu.”

Najljepšim porodičnim dijelom života, koji je rijetko bio pošteđen teških iskušenja, Bakir smatra djetinjstvo koje je proveo u ulici Hasana Kikića, gdje je tada živjela porodica Izetbegović. Pamti beskrajne dječije igre na travnjaku ispred zgrade, ulice u kojoj se igrao sa drugom djecom, velike jabuke po kojoj su se, onako dječački, neustrašivo penjali. Zimi bi se, pak, preselili u Veliki park koji bi se pretvarao u sanjkalište. Sve to pod budnim očima majke i oca, koji nikada nisu ograničavali dječija interesovanja.

Sjećanja na majku

“Moja majka je čitav život bila domaćica, ali i nesuđeni slikar. Izvrsno je crtala i slikala, ali se taj njen talenat prelio u, za ono vrijeme, puno praktičniju stvar – izvrsno je šila i bila vrlo tražena među ženama Sarajeva jer je bila u stanju svaki model iz ondašnje Burde sašiti bez greške. Život je nije mazio, naprotiv. Najprije je ostala bez dvojice braće koji su završili u Jasenovcu, a onda su joj muža dva puta slali u zatvor”, sa sjetom se Bakir prisjeća majke Halide, koja se u svemu onome što će uslijediti, od svih njih najteže snalazila.

“Znao sam reći da je moja majka kolateralna žrtva svega onoga što se dešavalo mom ocu. Bila je vrlo sposobna žena, ali ju je taj težak život na kraju doveo do bolesti i, eto, nedugo iza oca i ona je preselila…”

Vremena su bila nesigurna, ali ni otac ni majka nisu željeli djeci uskratiti obrazovanje, pa su svo troje završili fakultete. Bakira su, nakon završene Druge gimnazije, afiniteti odveli na arhitekturu.

“Uvijek sam bio đak koji je učio samo ono što voli, a provlačio se u onim predmetima koji me ne interesiraju. I sjećam se da sam jednom u kući našao očevo svjedočanstvo iz trećeg razreda gimnazije i vidio da je bio isti takav. Prosto se nisam mogao natjerati da nešto učim samo zbog ocjene, to me moralo zanimati, ali na kraju je bilo važno to što sam dobar matematičar. Otac je, valjda, vidio da sam od istog materijala kao i on, pa me nikada nije tjerao da učim. Ako bi baš bio nezadovoljan mojim ponašanjem, to bi rješavao razgovorom, savjetom. Opet, nekad se pravio da i ne vidi sve, a ja sam tek kasnije shvatio da je to bila taktika, htio je da se naučim na vlastitoj grešci, da sam spoznam.”

Realna slika

Uslijedilo je služenje vojne službe, u toku koje će se i oženiti.

“Sa svojom suprugom sam se zabavljao ‘nevjerovatnih’ sedam dana! Bio sam na odsustvu, i kako sam studirao sa njenom sestrom, jedne prilike sam je upoznao i nakon sedam dana zaprosio. Ona je pristala, i to je to”, uz smiješak se prisjeća tih, kako ih zove, mladalačkih detalja.

I tada je otac pokazao svoju širinu, ne suprotstavljajući se sinovoj odluci. Upoznao je buduću snahu i njih dvoje će odmah uspostaviti jednu iskrenu vezu koja će potrajati do Alijine smrti.

“Jako ju je volio, kao i ona njega, premda joj je njegov politički angažman uzeo onu važnu sredinu života, jer od mene tih godina nije imala puno. Ali ona je borac bila i kad sam je upoznao, a takva je i danas. Uvijek je nasmijana, vesela, otvorena i lijepa… Ona je jedna od ljepših stvari koje su mi se desile u životu.”

Kasnije je došla kćerka Jasmina, koju je dedo prvi put vidio u zatvoru Foča, gdje je služio drakonsku kaznu od 14 godina.

“Vjenčali smo se tri mjeseca prije nego je Alija osuđen, a kad se Jasmina rodila, već je bio u zatvoru i ja sam je ponio da je vidi. Bila je to baš teška i potresna posjeta.”

Sve te godine satkane su od teških trenutaka i teško je neki izdvojiti. Za hapšenje oca saznao je na gradilištu hotela Igman i to je dan koji mu je zauvijek ostao urezan u sjećanje. Nevjericu je smijenio strah, pa nada, pa potpuna ubijeđenost da će otac do večeri doći kući. Iluzije o ljudima nije, kaže, izgubio, jer ih nikada nije ni imao.

“Imam realnu sliku o ljudima, znam da je čovjek slab, znam ljudske mane, pa se nisam ni mogao razočarati što su neki okretali glavu kad bi me sreli… Ništa me ružno što doživim od ljudi posebno ne iznenađuje i to je dobro. Ali, dobro je i to da se iskreno obradujem lijepom ljudskom gestu.”

Danas, kada je puno toga iza njega, Bakir pokušava nadoknaditi ono što je silom prilika propustio. Prije svega, vrijeme koje nije dijelio sa suprugom i kćerkom, pa ga se nerijetko može sresti u nekoj zajedničkoj šetnji po okolnim planinama.

“Već dvije godine nisam bio na godišnjem odmoru, a i nisam neki zaljubljenik plaže i sunca. Toga mi je, kao i većini muškaraca, preko glave već drugi dan. Ali volim skijati, pa sam zimi na planini. I supruga je skijaš, pa jedva čeka kad ćemo na snijeg. Dok mi skijamo, Jasmina borda, i moram priznati da joj ne ide loše.”

Terapijsko pušenje

Od prije nekih dvadesetak dana, Bakir Izetbegović je uveo i jednu novinu u svoj život – cigaretu uz kafu.

“Namjerno sam se propušio, mogu reći da sam terapijski počeo pušiti ne bih li se malo rasteretio, jer osjećam jedan stres, jedan veliki ‘zamor materijala’.”

Osim cigareta, terapeutski učinak ima i smijeh, kojeg u njegovom životu ima puno. Voli se šaliti, zabaviti i opustiti, pa je često i on animator društva u kojem se kreće. A kakav je kad je ljut?

“Mislim da sam ja ljut čovjek po prirodi, ali to susprežem i što sam stariji, to se bolje kontroliram. Kao mladić sam znao jako biti ljut, a onda nisam nimalo prijatan. Galamim i radim sve što ne valja, pa se kajem poslije kad ljutnja prođe. Sad, s godinama, to se prilično promijenilo.”

U posljednje vrijeme Bakir se vraća na smijeh, razveselilo ga je i upozorenje prijatelja da prestane na javnim mjestima piti bezalkoholno pivo, koje zna popiti u kafeu Bugatti, jer je većinu onih koji su ga imali priliku vidjeti “ostavio bez teksta”. No, Bakir će bez susprezanja priznati da je alkoholnih iskustava imao u “nekom ranijem životu”.

“Kao mladić sam se družio sa arhitektima i umjetnicima, a oni piju i kad treba i kad ne treba, hoće da su boemi. I sam sam bio s jednim takvim veselim društvom, ali kad mi je bilo 29 donio sam odluku da 30. godinu života moram dočekati kao potpuni musliman. Uvijek sam to bio u duši, uvijek sam osjećao odgovornost prema Bogu, ali sam kao mladić malo izašao iz svega toga, nisam, recimo, tada klanjao, pio sam i radio druge stvari koje musliman ne bi trebao raditi. Osjećao sam obavezu da se popravim, a nije bilo nimalo lako. Navike su gadna stvar, pogotovo loše navike; čini mi se da je lakše ispraviti naopako izraslo drvo nego čovjeka sa lošim navikama. Ali sam uspio, promijenio sam svoj život, počeo klanjati, postiti, paziti šta govorim, šta radim, truditi se da i u formi i u suštini budem kako treba.”

Čudesno iskustvo hodočašća

Sa rahmetli ocem obavio je i hadž, i to je događaj koji ga i danas, kada se sjeti, duboko gane.

“Išli smo 1994. godine i to je bio jedan neobičan hadž, jer je avion bio pun ranjenih heroja, neki su bili u invalidskim kolicima. Oca je već tada izdavalo srce, pa se on koristio kolicima, ali nikada neću zaboraviti ushićenje hadžija iz cijelog svijeta kada se čulo da su na hadžu ljudi iz Bosne i Hercegovine. Čudesno iskustvo!”

Umoran od dosadašnjeg životnog tempa jeste, pa na pitanje gdje sebe vidi za deset godina, Bakir spremno kaže: “Ništa bitno što mi se desilo u životu nisam isplanirao, a sve što jesam isplanirao, nije mi se dogodilo, tako da u životu nemam posebnih planova. Ja ću se odazivati onome što budem osjetio da se od mene očekuje. Volio bih se više posvetiti porodici, jer 10 godina života sam ih zapostavljao. S druge strane, ovo što je moj otac počeo, ne mogu ostaviti, želim da vidim neke rezultate. Zasad smo tu i možda imam iluziju da nešto doprinosim, ili da mogu doprinijeti. Tu sam, pa ćemo vidjeti.”

Dva puta sam izgubio oca

“Već sam jednom, u svojoj 27. godini, ostao bez oca, onda kad su ga uhapsili i poslali u zatvor. To je bilo strašno. Kasnije je dugo bolovao, slabio iz dana u dan, i ja sam se, malo-pomalo, pripremio na to da jednog dana valja nastaviti bez njega… Naučio sam da život mora ići dalje.”

Gracija 20, 13.1.2006.