HATIDŽA MEHMEDOVIĆ Da nemam uspomene, pomislila bih da sam samo sanjala da sam ikad imala djecu

Hatidža Mehmedović izgubila je supruga i dvojicu sinova u genocidu u Srebrenici, zajedno s više od 8.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u julu 1995. godine. Sedam godina nakon rata osnovala je udruženje Majke Srebrenice, odlučna da se odgovorni za taj zločin izvedu pred lice pravde.

Hatidža Mehmedović, rođena 1952. godine, živjela je sa suprugom Abdulahom između Srebrenice i Potočara. Abdullah je radio kao električar u srebreničkom Centru za kulturu, a zajedno su odgajali dvojicu sinova – Azmira, rođenog 1974. godine, i Almira, koji je rođen tri godine kasnije.

U to vrijeme Bosna i Hercegovina bila je jedna od šest republika nekadašnje Jugoslavije, države u kojoj su živjeli Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Početkom devedesetih godina Jugoslavija se raspala, a jačanjem nacionalističkih politika počeli su sukobi koji su Bosnu i Hercegovinu nakon proglašenja nezavisnosti 1992. godine odveli u rat.

Hiljade Bošnjaka bile su prisiljene napustiti svoje domove i utočište potražiti u Srebrenici. Nedostajalo je hrane, lijekova i osnovne zaštite od napada Vojske Republike Srpske.

U martu 1993. godine komandant mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, general Philippe Morillon, stigao je u Srebrenicu u pratnji humanitarnog konvoja. Napadi su privremeno prestali njegovim dolaskom.

Hatidža je tada postala jedna od predvodnica blokade koju su činile žene i djeca, odlučni da spriječe Morillona da napusti grad, uvjereni da će se napadi nastaviti čim ode. General im je obećao da Srebrenica nikada neće biti napuštena, a u aprilu iste godine Ujedinjene nacije proglasile su grad “zaštićenom zonom”.

Nažalost, opsada nikada nije prestala, a “zaštićena zona” ostala je samo obećanje bez stvarne zaštite

Dvije godine kasnije, 11. jula 1995. godine, snage Vojske Republike Srpske i paravojne formacije pod komandom generala Ratka Mladića ušle su u Srebrenicu i započele napad na grad.

Shvativši da su u smrtnoj opasnosti, hiljade muškaraca i dječaka pokušale su spas pronaći kroz šumu.

U tom haosu Hatidža je posljednji put vidjela supruga i sinove.

“Stajali smo zajedno, a moj mlađi sin Lalo – tako smo ga zvali, iako mu je ime bilo Almir – govorio mi je: ‘Idi, majko, idi, kreni više’, dok me grlio i nije me želio pustiti.”

Hatidža je autobusom odvezena u Kladanj.

Nedugo nakon toga Crveni križ obavijestio ju je da se njen suprug i sinovi vode kao nestali.

Kasnije je saznala istinu.

Njen suprug Abdullah i stariji sin Azmir strijeljani su zajedno. Azmir je imao samo 21 godinu.

Mlađi sin Almir pokušao se sakriti od svojih ubica, ali je pronađen i ubijen. Imao je svega 18 godina.

U genocidu su ubijena i Hatidžina dva brata, Edhem i Hamed. Preživjele su jedino njene dvije starije sestre.

“Mislili smo da ćemo se vidjeti za dva ili tri dana. Nismo znali da će ih sve pobiti.”

U genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka starijih od dvanaest godina.

Nakon rata Hatidža je živjela u predgrađu Sarajeva. Godine 2002. bila je među prvim preživjelim koji su se vratili u Srebrenicu, u kuću koju je gradila sa suprugom i sinovima. Vjerovala je da će upravo tamo biti najbliže njima.

Prije rata Almir je u porodičnom dvorištu posadio tri stabla. Na svježi beton ispred ulaznih vrata utisnuo je svoje ime.

“Da nemam te uspomene, često bih pomislila da sam samo sanjala da sam ikada imala djecu.”

Iste godine osnovala je udruženje Majke Srebrenice, koje danas okuplja oko šest hiljada žena koje su u genocidu izgubile članove porodice.

Udruženje je od početka imalo dva cilja – borbu za pravdu i pružanje podrške preživjelima.

Godine 2007. Majke Srebrenice podnijele su tužbu protiv Ujedinjenih nacija i Vlade Nizozemske zbog propusta da zaštite stanovništvo Srebrenice.

Sud je 2012. godine presudio da Ujedinjene nacije uživaju imunitet od krivičnog gonjenja, dok je Nizozemska proglašena odgovornom za smrt oko 300 ljudi koji su se nalazili pod zaštitom nizozemskog bataljona.

Majke Srebrenice godinama su vodile i borbu za izgradnju memorijalnog centra, identifikaciju posmrtnih ostataka i dostojanstven ukop žrtava.

U okolini Srebrenice otkriveno je gotovo stotinu masovnih grobnica. Posmrtni ostaci mnogih žrtava namjerno su premještani iz jedne grobnice u drugu kako bi se otežala njihova identifikacija.

Brojne porodice ni danas nisu pronašle svoje najmilije.

Memorijalni centar i mezarje Srebrenica–Potočari otvoreni su 2003. godine, a otvorio ih je tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton.

Tek 2010. godine Hatidža je uspjela ukopati posmrtne ostatke supruga i sinova, svega nekoliko stotina metara od mjesta na kojem ih je posljednji put vidjela petnaest godina ranije.

Od njenog sina Azmira pronađene su samo dvije male kosti noge.

“Ja sam žena koja sama živi u Srebrenici. Bila sam supruga. Rodila sam dva sina. Danas više nemam nikoga. Sama liježem i sama se budim. Rodila sam djecu koja su se igrala, išla u školu i smijala se, a na kraju sam mogla ukopati samo dvije kosti.”

U septembru 2010. Philippe Morillon posjetio je Memorijalni centar u Potočarima. Baš kao što su ga žene 1993. spriječile da napusti Srebrenicu, preživjele su ga ovoga puta spriječile da uđe u mezarje.

Hatidža je tad javno poručila:

“Nije imao pravo ući na mezarje u kojem leže naša djeca, zahvaljujući upravo njemu.”

Hatidža Mehmedović preminula je 22. jula 2018. godine u Sarajevu, u 65. godini života, nakon dugotrajne borbe s karcinomom dojke.

Iako teško bolesna, uspjela je otići u Haag kako bi dočekala izricanje doživotne kazne Ratku Mladiću, koji je u novembru 2017. godine pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

To je dočekala više od dvadeset dvije godine nakon što su joj ubijeni suprug, sinovi i braća, u posljednjim mjesecima vlastitog života.

Izvor: Holocaust Memorial Day Trust | Hatidža Mehmedović and the Mothers of Srebrenica